Kina

Prvi dojam

Vremenska razlika je šest sati, makar je geografska razlika između Zagreba i Pekinga i više. To je zbog toga što je Kina ogromna i cijela spada u jednu vremensku zonu. U Peking smo došli oko 14h (po našem vremenu 8h ujutro). Nismo se mogli načuditi gradu, prljav, sav u smogu. Nebo je magličasto, vrlo zmazano i prilično je otežano disanje. Dolazimo u hostel koji se nalazi u starinskom dijelu grada, u hutongu Xin Jie Kou. Hutong je naziv za drevne pekingške kvartove, ispresijecane uskim alejama s bezbrojnim radnjama i zalogajnicama, koje se otvaraju u pet ujutro i zatvaraju iza ponoći. Izgledaju jednako kao i prije nekoliko stoljeća. S kraja na kraj možete ga proći za deset minuta, ali po njemu možete bauljati satima dok ne istražite cijelu tu zbrku uličica. Sve osoblje hostela ima bedževe sa imenima na engleskom. Liu Xiao je primjerice Lucy. 🙂 Ostala imena nisam stigao popamtiti.

Biser kineske kulture

Peking se nalazi na sjeveru i najmoderniji je kineski grad. Ima blizu 15 milijuna stanovnika i osim što je glavni grad, Peking je i središte političke moći. Kao sjedište kineskih imperatora kroz stoljeća, glavni grad drevnog Kineskog imperija još uvijek je zadržao izuzetno puno dokaza svoje kraljevske prošlosti, s aristokratskim hramovima, parkovima i palačama. I svi su ti monumenti otvoreni za javnost. Peking je središte umjetnosti, ukusnih specijaliteta, tradicionalnih plesova, kulturni centar s fascinantnim prikazima višestoljetne umjetnosti. Nigdje drugdje na svijetu nećete vidjeti veću koncentraciju starih i novih vrijednosti. Peking je time pravi biser kineske kulture.

Peking je najznamenitiji po trima hramskim kompleksima, koje su ujedno i najveće znamenitosti grada. Hram Neba je kompleks hramova izvan strogog centra grada okružen paviljonima i vrtovima u kojima se, za ljetnog i zimskog solsticija, car molio bogu neba kako bi ga umilostivio za dobru žetvu sljedeće godine. Druga znamenitost je poznati i misteriozni Zabranjeni Grad, najveća i najpotpunija prastara imperijalna palača na svijetu. Ima više od 9.000 soba u 800 zgrada. Sagrađen je u 15. stoljeću i bio je dom dvadesetčetvorici vladara od Ming i Qing dinastije. Treća znamenitost je Ljetna palača koja je bila rezidencija carske obitelji. Nasuprot Zabranjenog grada nalazi se trg Tiananmen (u prijevodu Trg nebeskog mira), najveći trg na svijetu na koji, odjednom, može stati milijun ljudi. Na trgu se nalaze Nacionalni muzej i mauzolej Chairman Mao. Htjeli smo posjetiti mauzolej, ali je bio zatvoren, zbog preuređenja.

Svakako treba spomenuti da je svaki kineski grad nekoć imao kule s bubnjevima ili zvonima koja su obavještavali građane o dobu dana i objavljivali policijski sat. Pekinški Drum Tower koji se nalazi na sjeveru grada sagrađen je u 13. stoljeću i rekonstruiran oko 1420. godine kad je sagrađen i Bell Tower.

Povoljno, povoljnije…

E sad malo o cijenama. Peking je vrlo povoljan za putnika namjernika. Noćenje u hostelu je bilo 70 yuana po glavi (10 yuana = 1 euro) u trokrevetnoj sobi. U dormu se može spavati i za 25 yuana. Gradski prijevoz je isto tako jeftin: karta za bus je 1 yuan, a taksi nas nikad nije ispao više od 15-20 yuana. U restoranu se može pojesti tradicionalno kinesko jelo i pivo za petnaestak yuana. Pivo u hostelu je 3 yuana (2kn), dok je u trgovinama po 1-2 yuana.

Najpoznatije kinesko pivo je Tsingtao. To je u biti njemačko pivo. Naime, 1903. godine njemački su kolonisti u gradu Qingdao (nijemci su ga zvali Tsingtao, odakle i ime piva) napravili pivovaru, koja je u međuvremenu postala najveća u Kini, a Tsingtao najzastupljenije pivo u Kini. Pivo je vrste pilsner, sa otprilike 4% alkohola.

“Nezamislivo dugi zid”

Nakon četiri dana provedena u Pekingu, zaputili smo se pogledati još jedno vječno svjetsko čudo – Kineski zid (Wanli Changcheng – zid dug 10.000 lia). On predstavlja obrambeni zid s kulama i dugačak je preko 6000 km što ga čini najveću građevinu na svijetu. Jedan od kineskih naziva, “zid dug 10.000 lia”, ne treba shvatiti doslovno. Li je stara kineska mjera za dužinu od oko 575,5 m pa bi prema tome zid trebao biti dug 5755 km. Međutim, u kineskom jeziku broj 10.000 znači beskrajno, beskonačno, pa prema tome, taj naziv bi, zapravo, značio otprilike “nezamislivo dugi zid”. Zid prelazi preko neobično teških terena – pustinja, stepa, nizina, strmih uspona i rijeka. Na nekim dijelovima ide preko brda i do 1350 m visine. Visina zida nije posvuda jednaka i iznosi od 4,5 do 12 metara, a dobrim je dijelom izgrađen tako da se gornjom površinom mogu kretati ljudi i kola. Uzduž zida izgrađeno je približno 25000 kula. Mi smo posjetili dio zida koji se zove Mutianyu, 90 km sjeverno od Pekinga, koji datira od dinastije Ming. Odlučili smo se za njega zbog toga što je manje turistički poznat od primjerice Badalinga, koji vrvi turstima.

Nakon Pekinga, zaputili smo se u Datong. Najmanje mjesto na našem putu, od svega 580 tisuća ljudi. 🙂 Mjesto je bezveze, osim jedne turističke atrakcije u njegovoj blizini, a to su grote Yungang. Te grote datiraju iz 460. godine i ujedno su najstarije budističke rezbarije u Kini. To je u biti budistički hram, koji se sastoji od 20 spilja u kojima se nalaze kipovi Buda. Najveći od njih je 14 m visok Bodhisattva. Grote Yungang se nalaze 16km zapadno od Datonga, i to je jedino što se u tom gradu isplati vidjeti.

Prebogati jelovnik

Kad smo se maknuli iz Pekinga, u Datongu smo uvidjeli što znači ne poznavati niti pismo niti jezik. Nigdje latinice, nitko ne priča engleski. U restoranima se ne može na jednostavan način naručiti klopa, ukoliko meni nije sa slikama. Pogotovo je problem što se u restoranima može pojesti sve i svašta, jer Kinezi jedu sve. I pse i mačke i golubove i zmije i … 😉 Kinezi jedu sve iz vode osim brodova i podmornica, sve iz zraka osim aviona i sve sa zemlje osim ljudi. Također im je normalno pljuvati po podu. Restoran u kojem smo jeli u Datongu je bio vjerojatno najbolji i najskuplji u gradu i nije bilo čudno vidjeti ljude za stolom da pljuju na pod, i to povlačeći iz petnih žila. Na svim javnim mjestima stoje natpisi “no spitting”.

Još jedan veliki problem je novac. Naime, strana valuta nigdje ne vrijedi. Nitko je ne želi uzeti, jer je ne može promijeniti u yuane. U Datongu smo ostali bez yuana koje smo razmijenili na aerodromu u Pekingu i tražili smo neku mjenjačnicu. Naime, mjenjačnice ne postoje. Strani novac se može promijeniti samo u Bank of China i to samo u nekim poslovnicama. Nakon tri poslovnice koje smo prošli, uspjeli naći poslovnicu koja želi promijeniti novac. Nakon pola sata čekanja da ispunimo sve potrebne formulare i nakon pregledavanja svih novčanica kroz neki uređaj, službenica me pita putovnicu. I tu nastaje problem. Ne može naći Hrvatsku u računalu, niti mi znamo kako se Hrvatska piše na kineskom. I nema promjene valute. Katastrofa. Daljnji put nastavljamo sa minimalnim financijama, a puni novaca. Stranih. 🙁

Pingyao – najbolje sačuvani drevni grad u Kini

Bez yuana u džepu napuštamo ružni i prljavi Datong, koji nas baš i nije dojmio. Vozimo se noćnim vlakom za Pingyao, mjesto u pokrajine Shanxi. Pingyao je vjerojatno najbolje sačuvani drevni, zidinama opasani, grad u Kini. To je bio uspješan trgovački grad za vrijeme dinastije Ming i centar velike trgovačke mreže koja se prostirala od južne Kine, sve do Mongolije. Lokalni poslovni ljudi su do dolaska dinastije Qing postali tako uspješni da su stvorili prve državne banke i čekove kako bi omogućili prijenos velikih količina srebra sa jednog mjesta na drugo. Sa svojih 20 financijskih institucija unutar grada, za vrijeme dinastije Qing, Pingyao je bio najveće financijsko središte u Kini. Tu je bilo smješteno više od pola ukupnog broja svih financijskih institucija u Kini. Između ostalog, Rishengchang je bila prva banka u Pingyau, a time i u Kini.

Turtle City

Gradske zidine su konstruirane za vrijeme vladavine imperatora Hongwu, 1370. godine. Zidine imaju šest ulaznih vrata. Sjeverna i južna strana su imala po jedna vrata, dok su istočna i zapadna imali po dvoja, po uzoru na kornjaču (glava, rep i četiri uda) te zbog toga ima nadimak “Turtle City”. Zidine su visoke 12 metara i dugačke približno šest kilometara. Na svakom uglu stoji po jedan toranj, a duž zidina stoje 72 promatračnice. Veći dio zidina stoji netaknut od vremena gradnje, osim južnog dijela koji je zbog urušavanja rekonstruiran.

Kao i svaki kineski grad, imao je i zvonik i toranj sa bubnjevima. Naš hostel “Yamen” smješten je odmah pored tornja sa bubnjevima, u istoimenoj ulici. Svakako bih preporučio taj hostel, jer je prekrasan. Smješten je u bivšoj guvernerovoj rezidenciji, s prelijepim starinskim dvorištem okićenim crvenim svjetiljkama, te prilično urednim i čistim sobama. Osoblje hostela je vrlo srdačno, a cijena smještaja u privatnim sobama je vrlo prihvatljiva, nekih 70 yuana po osobi (iliti pedesetak naših novaca). Hostel, a i cijeli grad, nas je očarao svojim mirisom starine i odmah smo produžili smještaj za još koji dan.

Stop za automobile

Unutar zidina je zabranjen promet za automobile, već se cijeli lokalni transport zasniva na malim električnim automobilima i biciklima. Ali, grad je malen i prilično jednostavan za snalaženje i mi smo izabrali pješačenje. Od znamenitosti koje bih naveo je Zid devet zmajeva, Konfucijev hram, prva kineska banka Rishengchang, gradski Božji hram te neizostavni zid. Svakako bih spomenuo da smo naišli i na kršćansku crkvu na jednom kraju grada, te katoličku na drugom.
Današnje ulice grada su pune malih trgovina tradicionalnom kineskom odjećom i obućom, suvenirima i raznih drangulija. Tu i tamo se nađe koji hotel ili restoran u kojem poslužuju neizbježno kinesko pivo Tsingtao i lokalne specijalitete. U vodiču nalazim da je lokalni specijalitet pirjana govedina s krumpirom. Tako oduševljeni odmah nalazimo restoran koji to poslužuje, jer smo očekivali da će, nakon višednevnog jedenja usitnjene hrane, napokon naići na komad mesa i krumpira. Ali, grdo smo se prevarili. I ovo jelo se poslužuje s rižom, a govedina i krumpir je usitnjen, kao i kod ostale hrane.

Drevni mir

Nakon tri dana u Pingyau, plan je bio krenuti dalje za Xi’an. Bilo bi čudno da se opet nije dogodio problem u komunikaciji. Na željezničkom kolodvoru opet nismo mogli na jednostavan način kupiti karte za Xi’an. Nakon natezanja rukama i nogama, odustajemo od kupovine karata i u hostelu nas upućuju na autobus, kojim možemo brže i jednostavnije doći do Xi’ana. Odlučujemo se za tu opciju i kupujemo karte za bus.

Xi’an je glavni grad pokrajine Shaanxi. Jedan od je važnijih gradova u kineskoj povijesti. Bio je jedan od četiri velika drevna kineska središta (uz Peking, Nanjing i Luoyang) i središte 13 kineskih dinastija (uključujući Zhou, Qin, Han i Tang). U drevna vremena grad se zvao Chang’an, što je značilo drevni mir. U današnje vrijeme grad je najpoznatiji kao početak Puta svile i po Vojsci Terakote napravljenom za vrijeme dinastije Qin.

Grad je prilično velik i moderan, također je opasan zidinama, koje su puno mlađe nego u Pingyau. Sve svjetluca, reklame, McDonalds, KFC, i sva ostala američka junk hrana. I napokon, grad u kojem možemo razmijeniti dolare i eure u yuane. Nalazimo prvu Bank of China i razmjenjujemo svu lovu koju imamo, da nam se slučajno ne dogodi ista stvar kao u Datongu.

Vojska Terakote

Prvo što smo posjetili je Vojska Terakote, kolekcije od preko 8 tisuća figura terakota vojnika i konja. Sve figure su u prirodnoj veličini. Kolekcija figura nalazila se u grobnici i bila je zakopana zajedno s prvim kineskim carem Qin Shi Huangdi, koji je ujedinio Kinu 221. pr.Kr. Državno uređene Kine, koje je uveo Huangdi, gdje car ima apsolutističku vlast, održao se u Kini do 1912. godine kada je posljednji kineski car Pu Yi abdicirao, a Kina postala republika.

Vojska terakota otkrivena je u ožujku 1974. godine. Iskapanja su započela ubrzo nakon otkrića. Vojska Terakota je pokopana oko 1,5 km istočno od groba Shi Huangdija, na tri razine. Prvo su iskopane figure, koje su se nalazile na dubini četrir do osam metara, a muzej zvan ‘Muzej prvog cara dinastije Qin’ postavljen je na ruševinama i otvoren za javnost 1979. godine. U vrijeme kad je Shi Huangdi umro, figure su pokopane zajedno s njim jer se vjerovalo da će tako i nakon smrti car imati vojsku kojom će zapovijedati. Figure su okrenute na istok i nalaze se u borbenoj formaciji. Svaka od figura je jedinstvena, tako da ne postoje dvije identične. Figure su naoružane strijelama, kopljima i mačevima. Naoružanje je u vrijeme otkrića bilo još uvijek veoma oštro.

Džamija u kineskom stilu

Xi’an je multikulturalno središte Kine, što se primjećuje samim ulaskom u grad. U samom centru, unutar zidina, smještena je i muslimanska četvrt. Čudno je bilo vidjeti Kineskinje pokrivene maramama, kao prave Arapkinje. U samom centru muslimanske četvrti je džamija. Očekivali smo minarete, ali tu smo se prevarili. Džamija je napravljena u kineskom stilu, kao i svi ostali hramovi po Kini. Samo je razlika u načinu oblačenja ljudi, koji je tipično arapski. Središtem grada dominiraju najveći toranj sa bubnjevima i najveći toranj sa zvonima na koji smo naišli u Kini. Oba datiraju iz 14. stoljeća i renovirani su u 18. stoljeću. Unutar tornjeva se svakih sat vremena po danu izvode predstave i performansi (bubnjari, muzičari…).

Dižemo se rano ujutro, tovarimo backpacke i krećemo u potragu za prijevozom za Hua Shan, jednu od pet svetih taoističkih planina. Inače,shan na mandarinskom znači planina. Hua Shan se nalazi u pokrajini Shaanxi (čita se Šaanši, Kinezi imaju i tvrdo i mekano š), udaljen otprilike stotinjak kilometara istočno od Xi’ana. Ima pet vrhova, od kojih je najviši Južni vrh visok 2160 m/nm.

Napokon nalazimo omaleni bus, uspijevamo se rukama i nogama dogovoriti za cifru koliko će nam naplatiti za putovanje, utrpamo stvari i čekamo da se bus napuni. Nema nikakve šanse da vozač pokrene to čudo od busa prije nego je svako mjesto u istom i ispunjeno. Nakon polusatnog čekanja dočekali smo i zadnjeg putnika te krećemo na put. Bio je plan popeti se pješice na tu planinu, ali smo zbog zastoja na autoputu prilično kasnili. Došli smo u podnožje Hua Shana debelo iza podneva. Prekasno za uspon na planinu od 2000m.

Stepenicama do vrha planine

Koristeći Lonely Planet i lokalne taksiste, ubrzo nalazimo hotel u podnožju. Ako se to može nazvati hotel. Kinez koji ga drži se pravi kao da zna engleski. Na svako pitanje klima glavom i ispušta zvuk “ya, ya, ya, ya”. Najsmješnije je bilo kad smo ga pitali da li klima radi, on klima glavom, govori “ya, ya, ya” i pokušava upalit klimu. Klima stara barem kao ja, prašina u njoj još starija. Vratašca otpadaju, a smiješni Kinez odustaje od pokušavanja upogonjavanja tog klima-uređaja.

Napokon krećemo prema vrhu Hua Shan-a. Kako smo bili kratki s vremenom, odlučujemo se popeti koristeći austrijsku žičaru, koja vodi do Sjevernog vrha. Nakon sat vremena čekanja na suncu, u redu sa Kinezima koji su bili pokriveni krpama od glave do pete da slučajno ne bi dobili boju, ulazimo u žičaru. Nakon desetak minuta vožnje dolazimo na vrh te prelijepe planine. Ukratko, tu planinu bih opisao kao nekoliko vrlo oštrih kamenja zabijenih u ravnicu. Ali kamenja od 2 km. 🙂 Tu i tamo neki grm. Ta vrlo strma planina prokopana je cijela. Cijela je u stepenicama, od dna do vrha. Od jednog vrha do drugog. A na tim stepenicama čovjek do čovjeka. Stepenice su toliko uske da se ljudi jedva mimoilaze, na nekim dijelovima je totalno opasno. Na kraju smo tu disciplinu planinarenja prozvali line-hiking. Kad vidite sliku sa strane, bit će vam sve jasno. 🙂

Vječiti studenti

Nakon napornog dana, vraćamo se u hotel i uspješno dogovoramo prijevoz do susjednog sela gdje prolazi vlak. U vlaku standardno. Ne uspijevamo uhvatiti sjedeća niti spavaća mjesta i u dupko punom vagonu stojimo na sredini. Nakon cjelodnevnog stajanja, navečer dolazimo u Luoyang u pokrajini Henan. Pravi razlog stajanju u Luoyangu je obilazak legendarnog i tajnovitog hrama Shaolin.
Kako je javnim prijevozom prilično teško doći do Shaolina, unajmljujemo mjesto u autobusu lokalne kineske turističke agencije i krećemo na turu. Kako si baš nismo na ‘ti’ sa mandarinskim, tek smo na pola puta skužili da ne idemo direktno u Shaolin, već da nas čeka cjelodnevna tura po ostalim hramovima i turističkim atrakcijama. Jedna od njih je i akademija Songyang, najstarija kineskoj akademija.

Inače, ulaznica za te sve atrakcije su bile poprilično skupe (cca. 150 naših novaca za sve), ali kako si Kinezi nisu baš na ‘ti’ s latinicom, tako smo uspjeli iskamčiti studentske popuste i sa osobnim iskaznicama. 🙂 Uspjeli smo objasniti da smo svi studenti i sve smo dobili u pola cijene. 🙂

Harmonija tijela i duha

Nakon cijelog dana obilaženja, napokon dolazimo u Shaolin. Hram je osnovan prije više od 1500 godina na učenjima Zen Budizma, koja posebno njeguju jedinstvo duha i tijela. Shaolin je najpoznatiji po Kung Fu-u, drevnoj kineskoj borilačkoj vještini. Međutim, redovnici Shaolina nikad se nisu smatrali isključivo borcima, jer njihove vještine samo su posljedica cjelokupnog treninga baziranog na meditaciji. Osnovni cilj je sposobnost kontrole protoka tjelesne energije, koju nazivaju Qi (Kinezi to čitaju Či). Takav tip kontrole omogućava redovnicima da u određenim situacijama ne osjećaju bol.
Hram se prostire na prilično velikom području, ali ono što me prilično razočaralo je da od starog hrama nije ništa ostalo. Sve je rekonstruirano unazad dvadesetak godina. Naime, 1928. godine je bio veliki požar i izgorio je cijeli hram. Za vrijeme Kulturne revolucije bio je dodatno devastiran, a tek devedesetih godina prošlog stoljeća je rekonstruiran i vraćen u prvobitno stanje. A to se osjeti na svakom koraku, jer nema onog mirisa starine, sličnog onome koji je vladao cijelim Pingyaom.
Ali, ono što nas je svakako oduševilo je nastup mladih redovnika. Savršena harmonija tijela i duha koja oduzima dah. Nastup se sastojao od klasičnih elemenata Kung Fua, te niza pojedinačnih i skupnih vježbi sa klasičnim oružjem. Nešto fenomenalno.

Spas na recepciji

Nakon cijelog dana vraćamo se u Luoyang i pokušavamo krenuti prema Shanghaiju. Nakon što smo odustali od toga da mi samo možemo kupiti kartu, prevelika je to govorna barijera, idemo u hostel s idejom da će nam pomoći curka koja radi na recepciji, jer drugačije ne ide. Hvatamo je za ruku, odvlačimo do kolodvora i ona nam napokon kupuje kartu za Shanghai. Kako su poprilične gužve, nismo mogli dobiti spavaća kola, pa smo osuđeni na dvadeset-satno putovanje na sjedećim mjestima. Barem ćemo sjediti. 🙂

Shanghai je luka i jedan od najvećih gradova Kine, koji se nalazi u provinciji Kiangsu. Nalazi se pored rijeke Huang-pu i u blizini ušća rijeke Jangce. Poznat je kao trgovačko središte još u 12. stoljeću, ali je tek nakon poraza Kine u Prvom opijumskom ratu (1839. – 1842.) otvoren za trgovinu Europljanima, zbog čega se brzo razvio u jedno od najvažnijih trgovačkih centara Istočne Azije. U velikom dijelu grada strane su sile ostvarile suverenitet i cijeli niz privilegija. Zbog toga se tamo i razvio nacionalistički i revolucionarni pokret te je u 20. stoljeću grad imao burnu povijest – godine 1927. u njemu je izvršen veliki pokolj komunista, a teško je stradao 1937. za vrijeme japanskog napada na Kinu. Godine 1949. postao je dijelom NR Kine. Danas predstavlja jedno od najvažnijih ekonomskih središta u svijetu.

U šlapama kući

Po gradu se na svakom koraku vidi, kroz povijest veliki utjecaj Europljana. A tako je i podijeljen. Bund je dio grada uz rijeku Huang-pu i to je britanski dio. French Concession je francuska četvrt. Nevjerojatno je da unutar Kine postoji grad u kojem je Kineska četvrt tek dio grada. Pudong je moderna četvrt Shanghaija, kojom dominira Oriental Pearl Tower, iliti TV toranj.

Nakon četiri dosadna dana u Shanghaiju upućujemo se najskupljim vlakom za Beijing odakle se vraćamo za Europu. Takozvani Z-train – spavaća kola gdje u ulasku u vagon dobijete papuče. Dobije se i doručak u krevet. I osoblje vlaka zna engleski. Nevjerojatno. 🙂

I to je to. Time završava naša putešestvija po Kini. Pozdrav do nekog drugog putovanja, a do tad putujte i uživajte! Sretan put!