Sirija prije rata bila je prekrasna zemlja, što je danas ostalo od nje?

Siriju sam posjetio 2009. godine, malo prije ovog strašnog rata. Bila je jedna od onih zemalja u koje sam se svakako htio vratiti i posjetiti još neka mjesta koja nisam stigao u svom prvom putovanju tamo. Trenutno to nije moguće, i nitko ne zna kad će uopće opet biti.

Na fotografiji: Put kojim smo išli u Sriji

U Siriju smo ušli iz Jordana, preko granice koja je bila prilično dobro uređena. Carinici su putovnice provjeravali nekoliko puta, svaki list dobro pregledavaju, da slučajno ne bi postojao neki izraelski pečat.

Damask je glavni grad Sirije, a u gradu je tada živjelo oko dva milijuna ljudi. Za Damask se tvrdi da je najstariji u kontinuitetu nastanjeni grad svijeta, mada se za istu titulu vatreno bori i Alep (danas grad koji je pod opsadom dulje od Sarajeva, tamo je nedavno snimljen i ranjeni dječak Omran Daqneesh koji je postao simbolom rata op u.).

Na fotografiji: džamija Umayyad

Jedno od najljepših mjesta u Damasku je džamija Umayyad, jedna od najvećih i najstarijih džamija na svijetu. Nalazi se u medini, starom dijelu grada koji je opasan zidinama. Da bih ušao, morao sam obući suknju, jer kratke hlače nisu dopuštene. Džamija u svojoj unutrašnjosti ima grobnicu u kojoj se tvrdi da se nalazi glava sv. Ivana Krstitelja, koji je poštovan i od muslimana i od kršćana. Glava je pronađena u iskopavanjima prilikom gradnje džamije.

Sekularna država, žene i alkohol u Siriji

Prije građanskog rata Sirija je bila jedina zemlja u regiji bez ratova i unutarnjih sukoba. Žene nisu morale pokrivati lice i imale su ista prava kao i muškarci. Država je u potpunosti bila odvojena od religije, i tamo su u slozi uzajamno živjeli i kršćani i židovi i muslimani (i to i suniti i šijiti i alaviti). To je jedina arapska država sa sekularnim sustavom, islamski zakoni su protuustavni. To se vidjelo na svakom koraku u Damasku, grad je odisao zajedništvom, sve je bilo isprepleteno različitim kulturama. U kršćanskoj četvrti smo bez problema nalazili barove koji su najnormalnije prodavali alkohol, kao u bilo kojem zapadnjačkom gradu.

Ono što nas je u Siriji ostavljalo bez daha su njihove gastronomske delicije. U Damasku smo naišli na restoran Jabri House, odličan restoran u starom dijelu grada u kojem smo bili redoviti gosti. Preporučio nam ga je jedan stari Arapin koji je prodavao suvenire u blizini džamije. Prateći upute, uske, krivudave uličice medine Damaska vodile su nas do zagonetne drvene ograde s bakrenim arapskim natpisom. Ulazimo kroz mala vrata ispred kojih se, da bismo prošli, moramo sagnuti. Tada prolazimo kroz slabo osvijetljen hodničić, a onda – iznenađenje: dok se isprepliću arome pečenog mesa i arapskih začina, mediteranskog povrća i maslinovog ulja, prostire se pogled na veliko tradicionalno dvorište s dvije galerije i fontanom, nenametljivo ukrašeno arabeskama, ptičjim krletkama i raznim biljem.

I dok se u nizu poprilično usko nabijenih stolova imućnije arapske obitelji druže uz doista odličnu hranu, svježe cijeđene sokove, čaj te obavezni dim nargile, umorni putnici nalaze utočište i okrjepu, zaboravljajući da izvan zidova koji ih okružuju postoji bučan i nervozan bliskoistočni velegrad. Naslijeđe nekadašnjih francuskih guvernera vidljivo je tek u odlično istreniranoj posluzi, a cijene nam omogućuju da se bez grižnje savjesti prepustimo višesatnom uživanju i kontemplaciji, baš kao u nekom gastronomskom wellness centru.

No, nije samo u restoranima bila vrhunska ponuda. I ulične delicije nas nisu ostavljale gladnima. Neke čudne palačinke pečene na konveksnoj peći, odlične slastice, vrhunski sladoled. Sve što smo probali u medini Damaska, bilo je vrhunski.

Vidjeli smo i Mesića…

Nakon nekoliko dana u Damasku, zaputili smo se u Palmiru. u Na putu prema Palmiri stajemo u jednom malom odmaralištu u pustinji, zvanom Bagdad Cafe 66. Vlasnik, stari Arap, nudi nam čaj i pita nas odakle smo. Kada je čuo da smo iz Hrvatske, što je nas prilično začudilo, jer dosad na putovanju nitko nije znao za Hrvatsku, odveo nas je u prostoriju pored i pokazao izvješenu hrvatsku zastavu te dvije slike obješene na zid. Na njima je on s predsjednikom Mesićem.

Na naše opće oduševljenje,  shvaćamo zašto je tome tako. U blizini je Palmira, gdje radi nekoliko stotina Hrvata za hrvatske tvrtke Ina i Crosco. Cijeli kraj zna za Hrvate, a predsjednik Mesić je u prolazu, pri posjeti hrvatskom kontingentu u Siriji, svratio na čaj.

U Palmiri prije uništenja


Napokon stižemo u Palmiru, oazu s ruševinama antičkog grada. Grad Palmira je osnovan u 3. stoljeću prije Krista i zarana je izrastao u važno trgovačko-prometno čvorište na karavanskom putu od Sredozemlja do Eufrata. Razgledavamo ostatke antičkog grada: Decumanus, veliku kolonadu, Hadrijanov slavoluk, rimsko kazalište iz 1. stoljeća, Baalov rimski hram koji se smatra najznačajnijom vjerskom građevinom na cijelom Bliskom istoku.


Palmira je izuzetno važna, jer to nije sirijska baština, to je baština cijelog svijeta. Palmira je danas oslobođena od džihadista ISIL-a, i prema prvim izviješćima činilo se da su džihadisti sve sravnili sa zemljom, da nije ostao ni kamen na kamenu. Uvjetno rečeno, šteta je nešto manja nego što se strahovalo, no svejedno je ogromna, danas je puno toga je nepovratno uništeno.

Hama – grad oko kojeg se i dalje vode borbe

Zadnju večer spavamo u Hami, gradu na obalama rijeke Oront, u centralnoj Siriji. Hama predstavlja važno poljoprivredno središte Sirije i 4. je najveći grad te države. U samom gradu najveća su znamenitost 16 vodenica izgrađenih za navodnjavanje vrtova, a za koje se tvrdi da potječu od 1100. godine prije Krista. Iako su kroz povijest služile za navodnjavanje, nama su služile isključivo kao turistička atrakcija. Tko zna jesu li danas tamo…


Hama je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bila jedno od uporišta Muslimanskog bratstva, islamističke organizacije koja se borila protiv svjetovnog i sekularnog sirijskog režima. U veljači 1982. u Hami je izbio ustanak. Njega je Rifaat al-Assad, predsjednikov brat, ugušio za tri dana na najbrutalniji mogući način – korištenjem artiljerije, avijacije, a po nekim izvorima, i bojnim otrovima. Računa se da je tada poginulo između 20.000 i 40.000 ljudi. Kako se povijest ponavlja, u ovom gradu se početkom građanskog rata dogodio važan događaj- opsada Hame. Oko 400,000 ljudi 1. srpnja 2011. godine započelo je protest protiv vladajućeg Bašar al-Asada, koji je poslao vojsku na njih, a 21. srpnja dogodio se Ramazanski masakr u kojem je diljem Sirije ubijeno 140 civila (od čega njih 100 u Hami). Oko Hame se vode borbe ISIS-a i vladajućeg režima i dalje…

Sve u svemu, Bliski istok nas je oduševio, što prirodnim ljepotama, što antičkim kulturama, što širokogrudnim ljudima. Velika je šteta što je Sirija bespovratno izmijenjena i sravnjena sa zemljom. Trebat će proći još desetljeća dok se situacija ne stabilizira i pokuša vratiti na ono što je bila – dragulj Bliskog istoka.

Category: Uncategorized
You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed.Responses are currently closed, but you can trackback from your own site.

Comments are closed.