Države srednje Azije su iznimno nepopularne turističke destinacije. Baš zbog tog mi je i bio glavni razlog odlaska tamo. Drugi razlog je bio malo ispraksirati znanje ruskog jezika, ipak su to bivše sovjetske republike.
Prva zemlja koju sam odlučio posjetiti je Kirgistan u kojem sam proveo mjesec dana. Veći dio putovanja sam bio solo, jedan kraći dio putovanja sam putovao s ekipicom iz Zagreba.
Kirgistan je dobra baza za putovanje srednjom Azijom, jer je jedina zemlja za koju nije potrebna viza za zapadnjake. Razlog tome je što su bili američki saveznik tijekom rata u Afganistanu, odnosno, Amerikanci su imali svoju vojnu bazu u Kirgistanu.
Oko 70% stanovništva Kirgistana čine Kirgizi čiji jezik, vrlo srodan kazačkom, pripada turkijskoj skupini i koji su tradicionalno muslimani suniti. U Kirgistanu žive i Uzbeci (oko 14,5%) i Rusi (oko 9%). Rusa je u vrijeme Sovjetskog saveza bilo tridesetak posto, no odcjepljenjem od Rusije, veliki broj Rusa je otputovao nazad u Rusiju.
Pazi, šaht bez poklopca ili dobrodošli u Bištek gdje je vrijeme stalo
Pa idemo redom. Prvo sam sletio u Biškek, prijestolnicu te meni nepoznate države. Osnovali su ga Rusi krajem 19. stoljeća, i tijekom ruske vladavine nosio je naziv Frunze. Kirgizi su nomadi, tako da do dolaska Rusa nisu niti imali gradove. Živjeli su u jurtama, tradicionalnim okruglim šatorima koje su selili uzduž i poprijeko srednje Azije, tako da su zimi živjeli u toplijim dolinama, a ljeti u plodnijim planinama. Bili su stočari, tako da je jedan od razloga selidbe bio i taj da stoka ima svježe pašnjake.
Centrom Biškeka dominira nekoć prekrasan glavni trg oko kojeg su lijepe mramorne zgrade s arkadama, i u centru trga se nalazi brdo manjih fontana. Trg presijeca glavna ulica, avenija Chuy. Na sjeveru trga nalazi se nacionalni povijesni muzej, a veliki kip Lenjina premješten je s glavnog trga iza muzeja.
Grad odiše sovjetskom arhitekturom, no sve izgleda kao da je vrijeme stalo prije 30-40 godina. Tada su valjda zadnji put ulagali u održavanje zgrada i infrastrukture po gradu. Mramorne ploče sa zidova zgrada otpadaju i nitko ih ne vraća na svoje mjesto, šetnja neosvijetljenim ulicama po noći zna biti teška, jer su svako malo rupe na cesti. Nedostaju poklopci šahtova i rešetke slivnika, tako da je potrebno paziti da se ne ozlijedite običnom noćnom šetnjom po okolnim ulicama.
Otprilike sam dva tjedna proveo u Biškeku, sređujući papirologiju i vize za okolne države, učeći i pričajući ruski jezik. Engleski jezik rijetko tko priča, u niti jednoj turističkoj agenciji ili veleposlanstvu nisam naišao na ljude koji pričaju engleski jezik. Čak sam i prilično rijetkim turistima koje sam sreo u Biškeku bio prevoditelj prilikom dobivanja vize ili sređivanjem aviokarata u agenciji.
Kad mi se pridružio ostatak ekipe iz Hrvatske, posudili smo terensko vozilo ostavljeno u Kirgistanu nakon jedne ekspedicije Hrvatskog kluba putnika. Vozilo je bilo ostavljeno u Ošu, gradu na jugu Kirgistana pa sam jeftinim letom odletio u taj grad. Grad Oš je jedno od najstarijih naselja u srednjoj Aziji, a poznat je iz 8. stoljeća kao jedan od središta proizvodnje svile na Putu svile.
Smještaj: CBT umjesto hotela
Osim glavne ceste između Biškeka i Oša, većina ostalih cesti je neasfaltirana i prilično loša. Kako je Kirgistan planinska država s vrhovima i preko 7000 m/nm, krajolik je ostavljao bez daha.
Ono što svakako treba spomenuti su i mogućnosti za prespavati. Izvan Biškeka i Oša ne postoje hoteli, no postoji jako dobro razvijena mreža koja se zove Community Based Tourism (CBT). Lokalci uključeni u tu mrežu, u skoro svakom naselju u Kirgistanu nude spavanje. To je obično spavanje u kući domaćina, u potpuno autentičnom okruženju. U pravilu nude noćenje i doručak, a to dođe otprilike šezdesetak kuna. Spavali smo na nekoliko lokacija, i u svakoj je domaćin znao ponešto engleskog jezika, tako da je bilo puno lakše za sporazumijevanje. Dobra stvar kod CBT je to što putnici imaju doticaj kako žive lokalni ljudi, večeri se provode skupa i dosta se nauči o lokalnoj kulturi i običajima.
Sljedeća destinacija bila je Kazarman, rudarski gradić u planinama koji je tijekom zime mjesecima odsječen od ostatka države. Tu asfaltiranu cestu praktično je nemoguće proći bez terenskog vozila. Vožnja od 250 km ceste je trajala doslovce cijeli dan.
Poslije Kazarmana, nakon nekoliko sati vožnje dolazimo na Song-Kul, drugo najveće jezero u Kirgistanu, na visini od otprilike 3000 m/nm. Jezero je veliko otprilike tridesetak kilometara u svom promjeru. Zbog svoje visine, i jakih zima jezero je većinu godine zaleđeno. Oko jezera nalaze se raštrkane jurte, nepregledno veliki pašnjaci i stoka. Ovo je jedna od najvećih turističkih atrakcija Kirgistana, ali daleko od tog što zapadnjaci nazivaju atrakcija. Prelijepa priroda, mogućnost jahanja konja, te dobra domaća klopa u jurti je sve što se nudi. No, kako god, vrijedi doći i pogledati.
Kymyz ili fermentirano mlijeko kobile za dobrodošlicu
Svugdje gdje stanemo, nude nas lagano fermentiranim mlijekom kobile, popularnim kymyzom. Kymyz se obično poslužuje putnicima namjernicima za iskazivanje dobrodošlice. Lokalci kymyz smatraju iznimno zdravim i često ga piju.
No, kada sam otvorio bocu kymyza u autu, jedino smo prijatelj Gekko i ja imali muda probati ga. Sljedeće delikatesa je kurut, na suncu osušene, slane kuglice napravljene od kiselog ovčjeg mlijeka. Kuglice kuruta se izrađuju rukom, stoje na otvorenom uz cestu, i takve nisu baš primamljive za pojest. Meni su bile čak i okej za probat, no nitko od ostalih baš ih i nije htio ni primirisati.
Naša zadnja destinacija koju smo posjetili je Arslanbob, malo planinsko mjestašce na 1600 m/nm, raj za planinare. Živopisno raštrkano selo, naseljeno uglavnom Uzbecima. Šareno, bučno, dosta drugačije od svega što smo dotad doživjeli u Kirgistanu. Jako profitira od CBT ureda, kojeg vodi strašno sposoban i zainteresiran aktivni tip, zbog čega je Arslanbob jedna od najizreklamiranijih lokacija u Kirgistanu. Svugdje okolo Arslanboba nalazi se orahova šuma, koja godišnje proizvede oko 1500 tona oraha i to je najveći jedinstveni izvor oraha na cijelom svijetu.
Povratkom u Oš vraćamo naš terenac i s čime polagano završava naša putešestvija ovom predivnom državom dobrih ljudi.
U sljedećem putopisu pisat ću o Tadžikistanu i Kazahstanu pa se čitamo…:)