U Siriju, koju sam opisao u jednom od prošlih blogova, ušli smo preko Jordana u koji smo sletjeli avionom, dakako u Amman, glavni grad Jordana.
Amman je drevna amonska prijestolnica, svojevremeno poznata kao Rabbath-Ammon. Bio je prepoznatljiv po tome što se prostirao na sedam brda kao i grad Rim. Danas je to grad prepun kontrasta, mješavina drevnog i modernog. Grad sa svojom populacijom vrvi u svoj svojoj orijentalnoj živosti. U njemu se nalazi rimski amfiteatar, tvrđava iz rimskog i bizantskog razdoblja, hram sagrađen u čast Herakla. U Ammanu se nismo dugo zadržavali, prespavali smo jednu noć kod Muhameda, stvarno zanimljivog čovjeka. Arapin u kasnim tridesetima, koji je živio desetak godina u Brazilu, bio tamo oženjen i nakon rastave se vratio u svoj rodni grad baviti se turizmom. Otvorio je mali hostel u centru grada te svojim gostima nudi razne turističke usluge.
Dogovorili smo rent-a-brother na nekoliko dana, tj. iznajmili njegovog brata s autom da nas vozika po Jordanu. To nas je ispalo jeftinije od običnog rentanja automobila. Sredio nam je i aranžman u Wadi Rumu, šatoru u pustinji s hot-showerom. Muhamed nam je sređivao i pivo, jer ga je u Ammanu teško za naći. Ako ga i gdjegod ima, jako je skupo, kako je to uobičajeno u arapskom svijetu. Našeg domaćina, naučenog na latinoamerički način života, bilo nam je veselo gledati kako ispija pivo, ali poskrivečki, da ga nitko ne vidi.
Sljedeća postaja bio je Jerash, najveći starorimski grad izvan Italije, koji se nalazi na sjeveru Jordana. To je najbolje očuvan i najkompletniji grad nekadašnjeg Dekapolisa, gdje smo vidjeli ruševine hramova Artemide i Zeusa, Hadrijanov trijumfalni slavoluk te dugu popločanu kolonadu punu stupova i obeliska. U Jerashu su i dva jako dobro očuvana amfiteatra. Obilazak nam jasno dočarava sliku o moći koju je stari Rim imao u ovim krajevima.
Na Mojsijevom brdu
Na putu prema Petri, starom gradu Nabatejaca, posjetili smo nekoliko arheoloških lokaliteta. Jedno od njih je Madaba, grad poznat po grčkoj pravoslavnoj crkvi sv. Jurja gdje se čuvaju mozaik karte Svete zemlje iz šestog stoljeća, kao i po mnogim bizantinskim mozaicima u arheološkom parku, Crkvi apostola i Muzeju Madabe.
Južno od Madabe nalazi se i osamljeno brdo na udaru vjetra, s kojeg se prostire prekrasan pogled prema Jordanskoj dolini i Mrtvom moru, planina Nebo. To je najsvetije mjesto u Jordanu, odatle je Mojsije gledao prema Obećanoj zemlji te je ondje i sahranjen.
Plutanje, a ne plivanje u Crnom moru
Odlučili smo provesti nekoliko sati kupajući se u Mrtvom moru. Mrtvo more zapravo je slano jezero iz kojeg voda ne istječe i ujedno je najveća depresija na zemlji. Slanost jezera jako je visoka, otprilike 33 posto, što je desetak puta slanije od normalnog mora. Kupanje je bilo doživljaj. Plivanja u tako slanom moru baš i nema, jer se to prije zove plutanje. Svugdje stoje natpisi da je zabranjeno umakanje glave ili da se ne ulazi u vodu s najmanjom svježom ogrebotinom. To smo ubrzo i osjetili, jer nas je cijelo tijelo počelo lagano peckati od visoke koncentracije soli.
Zadnja postaja prije Petre je al-Karak, moćna utvrda koju su sagradili križari 1142. godine. Oni su u ovoj utvrdi odolijevali preko 100 godina, no ipak su ih na koncu svladali Arapi. Navečer dolazimo u Wadi Musu, malo mjesto pored Petre. Sutra nas čeka razgledavanje jednog od sedam svjetskih čuda.
Grad u stijeni nazvan Petra
Petru su osnovali nomadski Arapi, poznatiji kao Nabatejci, u trećem stoljeću prije Krista. Grad je urezan u crvene pješčane stjenovite litice. Jedini pristup gradu moguć je uskom brdskom stazom na sjeverozapadu ili kroz siq, stjenoviti klanac na istoku koji je dug oko 1,2 km. Stijene između kojih se provlači dosižu visinu od oko dvjesto metara, dok je na najužem mjestu širok samo dva metra. Duž jednog stjenovitog zida klanca uklesan je žlijeb pokriven kamenim pločama kojim su Nabatejci dovodili u Petru vodu iz jednog brdskog potoka.
Siq je nekad bio prepun povorki deva natovarenih bogatstvom tog vremena: začinima i svilom iz Indije, bjelokosti iz Afrike, biserima iz Crvenog mora, kao i tamjanom s juga Arabije. Smola sa stabala tamjanove biljke bila je u cijelom antičkom svijetu vrlo cijenjena kao skupocjena žrtva bogovima, ali i kao lijek. Carine i posredovanje u trgovini donosili su Nabatejcima vrlo velike prihode.
Prolaskom kroz posljednji i najuži dio siqa, dolazimo do najpoznatije građevine u Petri, al-Khazneha, riznice uklesane u kamenu i ujedno najčešće slikane građevine u Petri. U sredini Petre nalazi se amfiteatar s 5000 mjesta, također uklesan u kamenu te hram koji su izgradili Rimljani dok su upravljali gradom. Prilikom klesanja amfiteatra otvoreni su prilazi nizu grobnica, koje su još ranije bile uklesane u stijene. Preko puta amfiteatra nalaze se grobovi u kraljevskoj stijeni tzv. kraljevski zid.
Nakon otprilike pola sata pješačenja od centra Petre, uzbrdo, dolazimo do grobnice u stijeni zvane Ed-Deir. U prijevodu ovo ime znači samostan. Meni osobno, to je najljepša građevina u Petri. Teško je reći građevina jer ništa nije građeno, već je uklesavano u živu stijenu. Zbog njegovog jednostavnog, ali monumentalnog stila, Ed-Deir se smatra jednim od vrhunaca nabatejske kulture. Uz ovo najbitnije, sačuvano je oko 800 građevina i žrtvenika. Obilježeni su nabatejskim, grčko-helenističkim i rimskim utjecajima. Vrlo često se na samo jednom spomeniku mogu očitati stilski elementi sve tri kulture.
Rimljani su grad osvojili 106. godine poslije Krista i bili su prisiljeni u boju s Nabatejcima probijati se cijelom dužinom do kraja siqa. Nakon pobjede Rimljana, Petra postaje jedna od provincija Rimskog carstva i postepeno gubi na značenju. Zatim se događaju dva snažna potresa (363. i 551.), a kad Arapi 663. godine osvajaju to područje, zadnji stanovnici napuštaju Petru. Tada grad naseljavaju beduini, koji žive u napuštenim ruševinama i koji kipove rabe za vježbe gađanja u metu. Ovo uključuje i veliku urnu na vrhu riznice koju su beduini gađali u uvjerenju da ona sadrži izgubljeno blago kralja Solomona.
Od vremena križara pa sve do 1812. godine niti jedan Europljanin nije zakoračio u Petru. Do prije dvjesto godina još su samo pojedini znanstvenici po čuvenju naslućivali da bi negdje na Bliskom istoku mogao postojati jedan legendarni grad uklesan u stijenama. Ponovo ga je za Europljane otkrio Švicarac Johann Burckhardt putujući po Arabiji.
Putevima Lawrencea od Arabije
Nakon razgledavanja Petre, krenuli smo rent-a-brotherom za Wadi Rum, pustinjsku dolinu na jugoistoku Jordana koja obiluje granitnim stijenama. Nastanjena je različitim kulturama još od prapovijesnih vremena, a danas je dom mnogim beduinskim plemenima koji svoje prihode najviše ubiru od turizma. Na Zapadu je Wadi Rum ponajviše poznat po tome što je britanski narednik Thomas Edward Lawrence, poznatiji kao Lawrence od Arabije, ovdje bazirao svoju vojsku za vrijeme arapskog revolta tijekom Prvog svjetskog rata. On ujedinjuje Arape u borbi protiv Turaka i pobjeđuje ih.
Spavanje u pustinji
Wadi Rum je početkom osamdesetih postao vrlo popularna destinacija za penjače i planinare. Za vodiča uzimamo Jusufa, Muhamedovog prijatelja i poslovnog partnera, koji u Wadi Rumu radi kao vodič. Wadi Rum definitivno zaslužuje epitet najljepše pustinje koju sam posjetio. Crveni pijesak iz kojeg izviru visoke granitne stijene ostavljaju bez daha. Cijeli dan provodimo vozikajući se Jusufovom Toyotom koja grabi pijesak kao od šale, pješačenjem po dinama i penjanjem po granitnim stijenama, dok nas Jusuf čeka u podnožju s toplim pustinjskim čajem i beduinskim obrokom koji se jede iz zajedničke posude.
Navečer nas odvodi u beduinski šator s početka priče. Od hot-showera niti riječi naravno, to je marketing za turiste kao što smo i pretpostavljali, mi smo bili sretni da je šator imao barem dvije čitave stranice i da nas ne zapuhuje vjetar koji raznosi pijesak. Večer provodimo gledajući zvijezde i slušajući Jusufa kako pjeva beduinske pjesme svirajući na lutnji.
Wadi Rum je bio posljednje mjesto koje smo posjetili u Jordanu. Nakon desetak dana provedenih u ovoj prekrasnoj zemlji, rent-a-brotherom se vraćamo na sjever Jordana. Putovanje smo nastavili prema Siriji.
