U jednom od prijašnjih članaka sam opisao svoje iskustvo na putovanju Transsibirskom željeznicom, no nikad nisam napisao kako smo to putovanje Vinc i ja završili. Imali sam kupljene karte za vlak do Bajkalskog jezera, ali nismo imao isplanirano putovanje do samog kraja. Imali smo avio kartu iz Pekinga za doma, no nismo znali kako doći do Pekinga – kroz Mongoliju ili završiti putovanje do Vladivostoka i nekako od Vladivostoka doći do Pekinga.
Prvo što nismo imali je viza za Mongoliju. Još na početku putovanja, u Moskvi, prošetali sam se do njihovog veleposlanstva, ali nije radilo, jer je bio neki mongolski nacionalni praznik. Idući konzulat je bio u Irkutsku, na samom Bajkalu.
Tranzitna viza je zakon
Upadamo u veleposlanstvo, ispitujemo što je potrebno za vizu. Službenik je počeo nabrajati pozivno pismo, dokaz o svrsi putovanja, unaprijed plaćen smještaj, itd. Meni već lagano muka, no dosjetih se zgode s Brunejem, kad sam tražio vizu u Kuala Lumpuru, i dosjetim se da sam u tranzitu mogao ući na 3 dana bez ikakvih papira. Pitam službenika što mi treba za tranzitnu vizu. Odgovara mi da mi je potreban dokaz da moram proći kroz Mongoliju do odredišta i da mi ta viza vrijedi samo deset dana. Pokazujem aviokartu iz Pekinga, koja je ispala dovoljan dokaz, i u roku sat vremena imam vizu u putovnici. Mongolia, here I come.
Što je maršrutka?
U našoj zadnjoj postaji željeznice, u Ulan Udeu, glavnom gradu ruske republike Burjatije južno od Bajkalskog jezera, pokušavamo kupiti kartu za nekakav prijevoz do Ulan Batora, glavnog grada Mongolije, no vlak ide svega jedanput tjedno. Postoji autobus, ide jedanput dnevno, ali je popunjen za sljedeća dva dana. Vožnja vlakom traje tridesetak sati, busom nekih dvanaestak, pa idem isprobati kako bi to izgledalo da idem kombinacijom maršrutke i autostopa.
Maršrutka je oblik javnog prijevoza u obliku minibusa i kombija, koji je izrazito popularan u zemljama bivšeg sovjetskog saveza.
Budimo se rano, prije 6 sati, da pokušamo taj cijeli put odraditi u jednom danu. Maršrutka do Kjahte, pograničnog mjesta ide kad se popuni, i vožnja traje otprilike 3 sata. Prvi dio puta tekao je glatko, još sam uspio nažicati vozača maršrutke da me ostavi na samom graničnom prijelazu, udaljenom nekoliko kilometara od samog centra tog mjesta.
Kad pokušaš granicu prijeći pješke…e ne može!
No, na granici prvi problem, granica se ne može prijeći pješice, mora se prijeći prijevoznim sredstvom. No i za to postoji rješenje problema, dosjetili se lokalci da na povremenim putnicima mogu zaraditi, i žena s automobilom za 20-ak dolara prebacuje nas na drugu stranu granice, eto nas u Mongoliji. Pokušaji stopiranja nisu baš išli, no naišao je jedan taksist koji nas je za pedesetak dolara prebacio do Ulan Batora.
Mongolija je zemlja nepregledno dugačkih zelenih pašnjaka koja se stapaju sa uvijek vedrim plavim nebom. Tako je i izgledao taj put od granice do glavnog grada. Trava, trava, i najzelenija trava koju sam u životu vidio.
Puno prostora, a malo ljudi
Mongolija je jako rijetko naseljena zemlja, i mongoli su kao narod nomadi i stočari, rijetko kad su na istom mjestu. Zbog toga po putu do Ulan Batora srećemo jedno naseljeno mjesto u kojem ručamo. Usporedbe radi, po veličini je tek nešto malo manja od Irana, a ima svega 4% njegovog stanovništva. Otprilike kao da naselimo cijelo stanovništvo jedne Slovenije na područje veličine 3 Francuske.
Ulan Bator u prijevodu znači “crveni junak”, osnovan je kao pokretno (nomadsko) budističko sjedište. Godine 1778. smjestio se trajno na današnjem mjestu, na sjecištu dviju rijeka, rijeke Tuula i rijeke Selbe. U razdoblju prije toga mijenjao je lokaciju dvadeset osam puta, a svaka je lokacija bila izabrana održavanjem vjerske ceremonije. Tijekom dvadesetog stoljeća grad je prerastao u vodeće sjedište proizvodnje u zemlji u kojem živi praktično pola stanovništva Mongolije.
U urbanoj jezgri ističe se kompleks samostana Gandana, gdje se nalazi i najveći mongolski budistički hram dovršen 1913. godine. Centrom dominira ogroman gradski trg Süchbaatar, koji je dobio ime po istoimenom junaku te Prirodoslovni muzej.
Spavanje kod nomada
U hostelu dogovaramo trodnevni izlet u nacionalni park Gorkhi-Terelj sa spavanjem u jurtama, tradicionalnim nomadskim šatorima. Vlasnica hostela nas je pitala da li je problem da nam se prikrpaju još nekoliko zainteresiranih, što nama nije bio problem. Okupilo se maleno društvance, dva Hrvata, jedna Britanka i Finkinja, te Francuz.
Na putu u Gorkhi Terelj prvo posjećujemo spomenik Zaisan, koji se nalazi na rubu grada i podsjeća na žrtve Drugog svjetskog rata. Izrađen je u klasičnom sovjetskom stilu. Otprilike na pola puta do odredišta nalazi se kip Džingis Kanu, mongolskom osvajaču, utemeljitelju Mongolskog carstva, najvećeg carstva u povijesti koje je postojalo u srednjem vijeku. Kip prikazuje velikog Kana na konju, izrađena je od metala i visoka je impozantnih 40 metara.
Dolazimo u sam nacionalni park, gdje smo smješteni kod jedne nomadske obitelji. Dali su nam jednu jurtu u kojoj spavamo. Jurta je tradicionalni šator koji koriste nomadi u stepama središnje Azije. Kreveti su smješteni u krug, a u sredini se nalazi mala pećica koja služi za grijanje same jurte.
Tih nekoliko dana provodimo u druženju s našim suputnicima, šetnji po okolnim brdima, posjećivanju lokalnog budističkog samostana, penjanju na stijenu koja se zove Turtle Rock, zato što izgleda kao ogromna kamena kornjača.
Jahanje u Mongoliji
Mongolija je poznata kao zemlja u kojoj živi više konja nego ljudi. Stoga smo se iskušali i u jahanju, neki manje, a neki više uspješno.
Rok trajanja tranzitne vize je lagano istjecao i bilo je vrijeme zaputiti se prema Pekingu, kraju još jedne putešestvije. No o tome jednom drugom pričom, možda već sljedeći put.
Malo o povijesti Mongolije:
Mongolija je 1911. proglasila nezavisnost od Kine, ali je ipak potrajalo do 1921. kad su kineske snage konačno istjerane iz zemlje. 1924. godine proglašena je Narodna Republika Mongolija, i postala je zemlja-satelit SSSRa. U ambiciji sovjetskog vodstva da od Mongolije naprave modernu komunističku državu, gotovo potpuno je uništeno tradicionalno nomadsko stočarstvo, što je uzrokovalo velike gospodarske probleme. Za vrijeme staljinističkih čistki ubijeno je oko 38.000 Mongola, među ostalima, gotovo svi intelektualci i oko 18.000 budističkih redovnika. Gotovo svi budistički samostani Mongolije sa svim njihovim kulturnim blagom i bibliotekama nepovratno su uništeni.
Na krilima promjena u istočnoj Europi pojavio se 1990. i u Mongoliji demokratski pokret, a prvi slobodni izbori održani su 1992. Danas je demokracija u Mongoliji stabilnija nego u bilo kojoj drugoj državi centralne Azije. Na predsjedničke izbore u svibnju 2005. izašla su po dva prijašnja predsjednika vlade i dva industrijalca, dakle četiri ugledna kandidata.
Od 1990. do 1996. vladali su reformirani komunisti, a onda do 2000. Demokratska stranka. Od 2004. na vlasti je velika koalicija reformiranih komunista i demokratskih stranaka.