Igrom slučaja, s nama četvoricom kreće i jedan Makedonac Miki do Skoplja.
Prva usputna stanica je Beograd. Nakon kratkog razgledavanja Kalemegdana, odlučili smo okrijepit se i nastaviti put. Idealno mjesto za klopu bio je kiosk na tržnici. Nastavak puta kroz središnju i južnu Srbiju prošao je bez većih problema. Čak nas je i milicija zaustavila zbog prekoracenja brzine te pustila bez ikakve naplate. Nismo to uopće očekivali. Ali od služenja JNA od strane milicajaca na Plitvičkim jezerima mi smo profitirali. 🙂
Na granici s Makedonijom dočekalo nas je petosatno čekanje za izlaz iz Srbije. Nismo ni u snu očekivali da ćemo tijekom ovog proputovanja izgubiti preko 20 sati na čekanjima za prelazak iz države u državu. Na samoj granici policajac, koji je umirao pod suncem na suprotnoj strani svoje kućice gdje nema sjene, zadnjim nam je dahom uputio kultno pitanje: “Od kud deste, carevi?”. Ulazimo u Makedoniju.
Makedonija
Iz auta se čuje pjesma Dade Topića: “Tamo gdje vječno sunce sja, tamo je Makedonija…”. Dolaskom u Skoplje, shvatili smo značenje te pjesme. Gladni i mrtvi od puta, tražimo prvi restoran. Dobrodošlica i gostoprimstvo kakvo nismo očekivali. Toliko specijaliteta na meniju dugo nismo vidjeli. Konobar, vidjevši da se mi ne možemo odlučiti što pojesti, reče: “Ja ću nešto da vam spremim, ako vam se neće da svidi, ne morate ništa da platite. A uz to ide skopsko pivo, najbolje na ceo svet!”. U iščekivanju hrane palo je par vrhunskih skopskih piva, a kad je došla hrana, nismo mogli ostati ravnodušni. Preporučamo, ako ćete ikad biti u Makedoniji, probati taj specijalitet: “Makedonska tava”. Cijena je također bila prava sitnica, cca 25 EUR za nas četvoricu. Uslijedio je nezaobilazan razgled noćnog života u Skoplju. Susrestljivošću našeg makedonskog prijatelja Mikija proveli smo noć kod njega u stanu. Sutradan nas je odveo u razgledanje skopske gore Vodno s impozantnim “Milenijskim Krstom”.
Krećemo za Ohrid. Iznenađeni smo ljepotom prirode, grada i jezera. Tu ostajemo 2 noći, kampiramo u jednom vojnom odmaralištu uz albansku granicu. Tu i tamo začuje se zvuk dinamita kojim Albanci vade iz jezera endemsku vrstu pastrve. Kamp se nalazi u neposrednoj blizini Ohridskih izvora iz kojih izvire ledeno hladna voda na kojima “Biljana platno beleše”.
Albanija
Zbog same blizine nismo mogli, bar nakratko, ne svratiti u Albaniju ne bi li pojeli originalne baklave. Ulaskom u tu zemljicu ostali smo začudeni izgledom graničnog prijelaza i osoblja koje tamo radi. Policajac koji nam je dignuo rampu sjedi na nekoj kamionskoj mašini, u ruci mu piva, drugom diže rampu. Zapamtili smo carinika koji u jednoj ruci ima komad kruha s kobasom, mast koja mu curi po ruci, a drugom pregledava naše putovnice. Također smo morali platiti neko dezinficiranje vozila, tzv. suha dezinfekcija. 🙂 Prolaskom kroz dezinfekciju bili smo lišeni jedino organizama koji se nalaze na novčanicama od 5 EURA. I tako dezinficirani plaćamo još jednu “dezinfekciju” koja se zove ulazna viza (10 EURA po glavi) premda s Albanijom nemamo vizni režim. Također, nismo dobili nikakve potvrde, a poznavanje ijedne riječi nekog svjetskog jezika od strane carinika je nemoguća misija.
Nakon unikatne obrade svake putovnice vozimo se uz samo jezero, između bunkera. Svakih 50 metara jedan bunker u jezeru, jedan na cesti. Dolazimo u gradić Pogradec. Pogradec je prvo veće mjesto u Albaniji pokraj Ohridskog jezera. Vidjevši kako se tamo živi i kako spremaju i čuvaju hranu, odustali smo od onih baklava s početka priče o Albaniji. Imali smo u planu vidjeti više od Albanije, ali izgleda da je Pogradec bio dovoljan. Naravno, morali smo platiti i neku taksu za izlazak iz Albanije, na granici nam uzeli još 5 EURA.
Opet Makedonija
Vraćamo se u Makedoniju, na jednu putnu mastiku s našim Makedoncem te nastavljamo preko NP Galičica, koji se stvarno isplati pogledati, pored Prespanskog jezera, u Bitolu. Bitola je jedan prekrasan staromakedonski grad u kojem smo se zadnji put najeli kao pravi Balkanci prije ulaska u Europsku Uniju. I tako siti i smrdljivi krećemo put granice bez Mikija, a prema Nikiju (granični prijelaz s Grčkom).
Grčka
Nismo očekivali da će Grci pokazati toliki interes za nas. Čak su i kuje pozvali. Naime, četvorica mladića su im bila presumnjiva te su nas ‘prekopali’ tražeći drogu s kujicama. Nakon petnaestominutnog šnjofanja, pustiše nas i dublje u svoj teritorij. Tog trena, počela je najgora faza puta. Nikako doći do Atene. Dočekala nas je cesta koja se ubrzano pripremala za tada nadolazeće Olimpijske igre. Sporom cestom omeđenom tisućama svjetlosnih signala, put je nalikovao mučenju reflektorima u policijskoj postaji. Negdje oko 2 ujutro odlučujemo stati na usputnu benzisku postaju, gdje smo tražeći malo sna našli jedino slobodno mjesto između kontejnera i kamiona prepunog stoke krupnog zuba. Ubrzo zaspavši, omamljeni takvim miomirisima iz blizine, odspavasmo par sati, dok nas nije probudila promjena agregatnog stanja našeg znoja uzrokovana jakim suncem. Tako umorni od spavanja krenusmo put Atene. Ulaskom u grad, bilo je očito da je to jedan višemilijunski grad. Krenula je potraga za smještajem. Svi raspoloživi (čitaj: oni koji se spominju u HI katalogu) hosteli su bili puni. Na naše veliko iznenadenje, smjestili smo se u centru grada u hotelu. Nije nam bilo jasno kako to da je cijena bila samo 9 EUR po osobi. Sve do trenutka dok se prva prostituka nije otkotrljala niz stepenice. Naime, bili smo u ‘Gajevoj’, a nismo ni znali. Samo naš kat bio je rezerviran za, ajmo reći, normalne turiste, dok je ostali dio hotela zaudarao na nemoral. To nam je potvrdila i noćna racija u hotelu.
Atena tada nije izgledala kao siguran grad. Navečer, na svakom malo glavnijem trgiću u gradu bio je barem jedan policijski autobus prepun do zuba naoružanih specijalaca. Nismo se previše obazirali na njih, jer su dečki bili kulturni. U Ateni smo ostali dva dana, razgledavši sve što je sugerirao turistički vodič.
Žuljeve od silnog hodanja odlučili smo isprati u Jonskom moru. Najbliži put je vodio preko Korintskog kanala do prve plaže na Peloponezu. More je bilo otprilike tjelesne temperature koja očito pogoduje razmnožavanju meduza. Sve plaže po Peloponezu su bile pješčane, ali na veliko iznenađenje, vrlo slabo posjećene. Posjetili smo i Olimpiju, mjesto održavanja antičkih olimpijskih igara. Najviše nas se dojmio planinski dio Peloponeza gdje smo vožnjom po planinskoj cestici naletjeli na tradicionalnu grčku veselicu u planinarskom domu na cca 1200 m/nv. Interesantan doživljaj. Ostavši na zabavi, pojeli smo i popili pokušavajući shvatiti neritmičnost grčkog folklora. Naime, od 5 članova sastava, svaki svira i pjeva zasebnu melodiju koja je zapravo jedna pjesma. Kad smo shvatili da smo u kratkim rukavima na toj visini i u to doba noći, odlučili smo se spasiti u podnožju planine. U blizini Sparte (Mystras) naišli smo na kamp gdje smo prespavali džabe kao ilegalci. Kako u Sparti nije bilo nikakvih ostataka iz antičkog doba, odlučili smo posjetiti Mystras, stari bizantski grad na vrhu brda.
Jedna stvar nam je zapala za oko. Tijekom cijelog puta po Grčkoj pored ceste stoje mala svetišta. Jedanput smo ih na 10 km ceste izbrojali 72. Nikad nismo saznali što je to. Pomislili smo da je možda obilježeno mjesto nečije pogibije (kao kod nas), ali kad bi bilo tako ne bi bilo živih Grka.
Po povratku s Peloponeza stali smo na Corinthosu, čudu ljudskih ruku koji je od poluotoka Peloponeza napravio otok. Po planu je slijedila Turska do koje smo odlučili doći ‘pregazivši’ Egejsko more. Krenuli smo putem najveće grčke luke Pireus, ukrcali se u utrobu ogromnog trajekta i krenuli na cjelonoćnu vožnju za Tursku preko najudaljenijeg grčkog otoka Chiosa na kojem se nalazi najveća otočna baza grčke vojske.
O daljnjim doživljajima Sunset Huntersa čitajte u idućem broju Hostelera!
Istok je istočno II. dio
Ako se sjećate prvog dijela priče iz prošlog broja, nakon cjelonoćnog odbijanja od ograde do ograde na palubi broda, odlučili smo malo sna potražiti na tvrdom tlu. Stigli smo do Chiosa, naudaljenijeg sjevernog grčkog otoka i našli ‘izvrsno’ mjesto za ubit oko. Uz sam lokalni aerodrom, za poželjet. I kad smo se probudili umorniji nego što smo legli, krenuli smo prema brodu koji će nas odvesti do Turske koja se jasno vidjela. U luci nas je dočekao naš prepun trajekt na koji smo se, srećom, uspjeli zadnji ukrcati. Bili smo peti auto. Takav luksuz skupo je koštao. Cijena je bila skuplja nego cjelonoćno putovanje preko Egejskog mora.
Turska – Vjenčanje, ludom radovanje
Brod pristaje u gradić ‘Česme’, puno je simbolike u tom imenu. Nakon iznenađenja da mi jedini na trajektu ne trebamo vizu, ulazimo u Tursku. Naime, na trajektu je bilo Talijana i Nijemaca koji su imali vizni režim za Tursku. Putujemo za Izmir, prvi oveći turski grad. Na benzinskoj postaji na autocesti su nas dobro oženili na tečaju zahvaljući silnim nulama na njihovim novčanicama. Naime, na svakoj novčanici je lik istog gospodina, Mustafe Kemala Atatürka, koji se cinično smije svakom takvom jelenu koji popuši na njegovim nulama. Nije bitno što su nas oženili za ove jadne europske novce, jer smo u tom trenutku doslovce postali milijuneri. Divan osjećaj.
Dolazimo u Izmir, Kalifornija na Egejskom moru, sve dok ne skrenete ulicu dvije iza te fasade. Nešto slično sceni starih italo-western filmova. Više nismo bili zbunjeni, definitivno smo u Turskoj. Pojedesmo kebab, popismo Efes Pilsen, i ćao Izmir.
Iduća destinacija Troya, tristotinjak kilometara sjeverno. Na lošoj cesti, koja je cijelim putem bila u izgradnji, odlučili smo odmoriti u naizgled finom motelu uz cestu. Pored motela nalazila se benzinska u kojoj smo pronašli vlasnika. Definitivno najjeftinije noćenje na ovom proputovanju, cijena po osobi 6$. Kasnije smo uvidjeli da je to bilo i skupo. Sve je naočigled novo uređeno, ali ništa nije radilo. Tuš koji to nije, školjka bez WC papira, kreveti na ciglama, krevetnina takva da je ipak bilo dobro što smo nosili vreće za spavanje. Sa ostalim stanovnicima motela smo raskrstili kroz noć (glodavci, člankonošci i slični stanovnici). Unotač svemu, shrvani umorom, zaspali smo odmah.
Troya… Dobrodošlicu su nam poželjeli silni trgovci suvenirima trojanskih konja od mikronskog mjerila pa i do većeg od originala. Platili smo ne baš džabe upad i ušli u arheološki park koji se ni po čemu ne razlikuje od sličnih parkova. Jedino što još postoje ostaci vodovoda u kojima još uvijek ima vode. U tom parku još postoji i replika Trojanskog konja u koju se može ući. Nakon kasnog doručka krenuli smo put Istanbula.
Svadba kod šanera
Do Instanbula se može doći i cestom azijskom stranom, ali mi smo silom htjeli pregaziti Dardanel trajektom. U luci Dardanel ponovno svadba. Ženi nas šaner od kojeg kupujemo lažne parfeme za prave europske novce. Kupili smo jedno 8 različitih parfema koji svi isto miriše. Danas imaju čisto sanitarnu upotrebu. Nakon polusatnog čekanja trajekta i petnaestominutne vožnje preko poznatog tjesnaca nastavljamo autom put Instanbula.
U ranim večernjim satima prolazimo tablu “Istanbul 60 km”, a mi se već nalazimo u gradu. Grad od 17 milijuna stanovnika, veličine cca. 25x100km. Autoput se naglo proširuje na 6 i više traka, promet se čini kao da im je papučica gasa spojena na trubu. Auti ne trube samo kad stoje ugašeni. U gradu nas čeka gužva veća nego inače jer se taj dan održavala velika međunarodna utakmica na stadionu Galatasaray koji izgleda fascinantno po noći. Ubrzo nalazimo prihvatljiv hotelski smještaj u gradskoj četvrti Taxim. Nakon prespavane noći odlazimo na doručak gdje nas čeka švedski stol limitiranih porcija. Naravno, još jedno vjenčanje. Ovaj put nas je oženio taksist za prijevoz do Grand Bazaara, čudesno velikog buvljaka, carstva cjenkanja i kiča. Slijedi razgledavanje ozbiljnijih znamenitosti poput Aja Sofije, nekadašnje kršćanske crkve samo sa dodanim minaretima za vrijeme turske vladavine. Danas je to samo muzej. Razgledali smo i Blue Mosque, definitivno najljepšu i najveću džamiju koji smo ikad vidjeli. U nju se može i ući, ali bili smo u tenisicama.
Cijelo vrijeme boravka u Instanbulu divili smo se fascinantnom mostu preko Bospora koji spaja Aziju i Europu. Most je nemoguće prijeći pješice jer je fenomenalno dobro čuvan. Nakon razgleda Istanbula odlučili smo krenuti put Bugarske. Prva ruta je zamišljena najjednostavnije moguće, autoput Istanbul – Sofija. Sve je išlo po planu, do granice. I zapelo 20 km prije granice. Tolika je bila kolona. Nakon preglupog krkanskog pokušaja guranja na čelo kolone, Turčin nas tjera kao pse od kud smo i došli. Tako podvijenog repa odlučujemo se na planinsku varijantu. Idemo kroz turski Gorski Kotar, i dolazimo do planinske granice. Nakon odrađene jednosatne papirologije, napuštamo Tursku.
Bugarska
Na bugarskoj granici nas dočekuju polusrdačni carinici predvođeni plejbojem (čitaj: Neven Čorak, samo viši, u S size košulji) koji se naglo raznježuju kad u trenutku prekopavanja naših osobnih stvari nailaze na blagu porno literaturu koji su pojedini članovi Sunset Huntersa koristili kao terapiju zbog odvojenosti od svojih boljih polovica.
Jeftino, Jeftinije, Bugarska
Dolazimo u Burgas, mali lučki i turistički grad na obali Crnog mora. Nalazimo izuzetno luksuzan smještaj za nikakvu lovu i garažom koju čuva majstor sa svoja dva čovjekova najbolja prijatelja prekrasno oštrog osmjeha. Pametno bi bilo tamo pronaći takvu garažu jer je Bugarska izvrsno mjesto za teleportirati auto u nepoznato, stoga oprez. Odlučujemo se za noćni provod. Izrazito jeftinim taksijem i odlazimo prema centru grada. Šetnjom kroz korzo jedan drugom smo držali vilice da nam ne stružu po podu od količine estrogena koji je u bezobraznim dopičnjacima šetao okolo. I tako gladni svega, odlučujemo se ipak na gastronomsku ponudu. Ulazimo u jedan od boljih restorana, iznenađeni niskim cijenama naručujemo sve. I tako siti i sami znate što može biti slijedeće. Naravno! Pijani smo k’o majke. Prejeftine pive, prejeftine tequille, prejeftino tečnosti uopće. Nakon svega što je bilo, a što će umrijeti samo sa nama, prejeftinim taksijem odlazimo na počinak. Ali noseći komplekse iz Turske, taksist uvrijeđen spuštanjem njegove ionako preniske cijene vozi nas do hotela brzinom Airbusa A-380.
Zabava za velike i male
Nakon loše prospavane noći, i sobe koja više nije bila luksuzna, onako mamurni, krećemo put Varne, drugog najvećeg bugarskog grada. Vidjevši da Varna nije ništa drugačija od ostalih velikih lučkih gradova, odlazimo 15-ak kilometara na sjever i skrasujemo se na Zlatnim pjescima, najmondenijem bugarskom ljetovalištu. Unatoč krcatim hotelima, nalazimo smještaj u hotelčiću pored plaže za 9 EUR po glavi. Soba je bila prijestolje kiča, ali mi to volimo. 🙂 Ponukani blagodatima Zlatnih pjesaca, ostajemo tu tjedan dana, ispijajući i izjedajući sve što nam je palo pod ruku.
Zafrkancija po plažama koje su po svakom pogledu atraktivnije od naših, a specijalno po postotku toplesa na plaži (više od 80%). Iznenađujuće dobra ponuda zabavnih sadržaja svake vrste, za velike i male.
Nakon slatko-napornog odmora krećemo prema Sofiji, prijestolnici Bugarske. Unutrašnjost zemlje poznato siva, sa malim nijansama kolora. Ceste pariraju našim magistralnim cestama. U Sofiji na blef uspjevamo naći jeftin hotelski smještaj u centru grada. Nakon obilaska grada koji se drastično razlikuje od ostatka Bugarske, odlučili smo zadnje bugarske novce potrošiti u zabavnom parku Sofialand. Novaca smo srećom još imali zahvaljujući tome što je nemoguće ex-jugoslavena oženiti u Bugarskoj, jer je tečaj 1 LEV jednako 1 DEM. A zna se što je marka nekad bila kod nas. Nakon nekoliko potrošenih litara adrenalina, tako umorni krećemo na cjelonoćni put kući.