Grci Novog svijeta
Zašto Gvatemala? Najbitniji razlog je španjolsko govorno područje. Nakon što u Peruu i Boliviji nisam znao beknuti ni riječi, odlučio sam upisati tečaj španjolskog jezika (¡Muchas gracias, profesora Dubravka!) pa sam spojio ugodno s korisnim i otišao u zemlju gdje većina stanovništva priča španjolski jezik. Iako je španjolski jezik službeni jezik Gvatemale, njime ne govori svo starosjedilačko stanovništvo niti je najčešće u upotrebi kao drugi jezik. Postoji 21 priznat različit mayanski jezik, naročito u seoskim područjima kao i nekoliko nemayanskih ameroindijanskih jezika, poput starosjedilačkih jezika Xincal i Garifuna, jezika iz porodice Arawakan, kojima se govori u području karipske obale. Sve u svemu, uz španjolski, još su 22 jezika priznata kao državni jezici.
Drugi razlog su bili vulkani. Gvatemala ih ima trideset i tri. Postoje četiri tipa vulkana: hawaiano, estromboliano, vulcaniano i peleano. U čitavoj srednjoj Americi, najčešći su vulkani tipa estromboliano, dok su u Gvatemali zastupljeni svi tipovi osim hawaiano.
Treći razlog je stara kultura Maya. Dok u Peruu obitavaju Inke, koje su svoje gradove i hramove gradili u visinama Anda, u ovom dijelu svijeta žive Maye, jedan od najciviliziranijih indijanskih naroda domorodačke Amerike, koji su svoje gradove gradili u džungli. Uz područje Gvatemale, Maye nastanjuju Yucatan u Meksiku te Honduras, Salvador i Belize. Neki ih zovu i Grci Novog svijeta, zahvaljujući visokim dostignućima u matematici, astronomiji (imali su kalendar kojega ni današnji ne nadmašuje), građevinarstvu, umjetnosti te su imali i svoje pismo. Zbog toga ih često smatramo najrazvijenijom civilizacijom Novoga svijeta. Mayanski narod danas broji otprilike dva milijuna duša.
Guate
Ciudad de Guatemala (službeno La Nueva Guatemala de la Asunción) glavni je grad ove srednjoameričke države. Prvo naselje na ovom području osnovale su Maye prije više od 2000 godina. Ruševine toga naselja i danas se nalaze u centru grada. Danas Guatemala ima oko tri milijuna stanovnika, a na nadmorskoj je visini od 1533 metara. Najveći je grad Gvatemale i cijele Srednje Amerike. Lokalci glavni grad zovu skraćeno Guate i odatle naziv našeg hostela s početka priče. Hostel vodi jedan američko-gvatemalski bračni par, vrlo su srdačni i voljni pomoći, pri nabavci prijevoza, organizaciji izleta…
Grad je standardno južnoamerički, prilično sličan Limi. Kažu da je opasan, makar mi nismo imali problema sa sigurnošću. Guate je podijeljen u zone te svaka zona u avenije i ulice. Ulice nemaju imena, veće se zovu 3a Calle (treća ulica) ili 2a Av (druga avenija). I to prilično pravilno, avenije idu u smjeru sjever-jug, dok ulice idu u smjeru istok-zapad. Uz tako pravilnu strukturu ulica karta nam uopće nije bila potrebna. U gradu se križa siromaštvo i bogatstvo. Uz visoki moderni neboder često zna stajati trošna zgrada. Zgrade u strogom centru su standardno kolonijalne. Na cesti srećemo stvarno šaren vozni park, od najnovijih BMW-a i Hummera sve do zaprežnih kola. Ono što me najviše dojmilo su chicken busevi. Većina gradskog, a pogotovo međugradskog prijevoza se odvija tim šareno obojanim busevima, koji su vrlo atraktivno ukrašeni raznim dekoracijama. To su u biti dekorirani stari školski autobusi uvezeni iz Sjedinjenih Američkih Država. Riječ chicken (engleska riječ za pile) opisuje namjenu tih autobusa. Odabrali smo taj oblik prijevoza za odlazak u Antiguu, našu drugu destinaciju u Gvatemali.
Vožnjom smo shvatili pravo značenje naziva autobusa. U njima se uz ljude može naići na razne, većinom pernate, životinje. Uz vozača, u svakom busu je i pomoćnik (ayudante), obično klinac od svojih 15-16 godina, koji doziva putnike, naplaćuje karte, stavlja i skida prtljagu na/s krova. U busu je jako tijesno, sjedala su mala i za noge nema mnogo mjesta – ipak je to školski bus namijenjen za djecu. Vožnja je ipak bila jako zabavna. Muzika svira, na skoro svakoj stanici u bus ulijeće neki lokalac koji prodaje razne čokoladice, vodu, sokove, te izlazi na sljedećoj stanici. Uletio je i neki propovjednik koji je na španjolskom pričao o Bogu, vjeri, itd. Jedini problem je što bus staje na svakoj stanici pa je vožnja od 45 km potrajala poprilično dugo.
Grad između vulkana
Antigua je pitoreksan gradić, duge povijesti, kolonijalne arhitekture, smješten između tri vulkana: Fuego (vatra), Aqua (voda) i Acatenango. Fuego je prilično aktivan te se skoro svakodnevno dimi iz njega. Vulkan Agua 1526. godine eruptirao je goleme količine vode, uništio grad i tako si zaradio ime. Iz bilo kojeg dijela grada, vidi se minimalno jedan vulkan. Antigua je bio kolonijalni glavni grad, sve do potreba 1776. godine, kada je to postao Ciudad de Guatemala. Grad se sporo obnavljao, ali je mnogo ostalo od tradicionalnog karaktera grada. Kamene ulice bez vozila, šarene kuće, raskošni vrtovi koji krase gotovu kuću… U gradu je u pravilu zabranjen promet za automobile, ali to ne sprečava ogromne količine tuk-tukova da se ganjaju niz te ulice. Tuk-tuk je mala trokolica, naprijed sličan mopedu, a odostraga rikši. Ovo izuzetno spretno i malo motorno vozilo vuče svoje korijene iz azijskih zemalja (Indije, Pakistana…). Iako je Antigua jako mali grad i s jedne strane grada na drugu se može doći za desetak minuta pješice, ipak smo se često koristili uslugama vozača tuk-tukova, zbog njihove divlje vožnje koja je predstavljala neku vrstu gušta. 🙂
Na glavnom trgu srećemo Satu, našu staru znanicu iz hostela Guatefriends, Finkinju koja putuje Amerikom od sjevera prema jugu. Odlučila je ostati mjesec-dva u Antigui i naučiti španjolski jezik. Antigua je poznata po tome da dosta stranaca ovdje dolazi učiti španjolski ili neki od mayanskih jezika, žive s lokalcima i prisiljeni su brzo učiti, jer engleski ne pomaže, jer ga rijetko tko zna. Zahvaljujući modernim tehnologija, ostao sam u kontaktu sa Satu i javlja mi je da je ostala u Antigui duže nego što je očekivala te da joj je sljedeća destinacija Kostarika.
Uz ove sve vulkane, vrijeme je i posjetiti neki. Odlučujemo se za jednodnevni izlet na vulkan Pacaya, najaktivniji u Gvatemali, koji pripada tipu estromboliano. Taj tip vulkana je vizualno najatraktivniji, a nije preopasan i u tom leži mogućnost turističkog iskorištavanja. Vrh vulkana je stalno zadimljen te konstantno eruptira male količine Lave. Zbog toga svaki dan dolaze horde turista i planinara koji se penju na vrh i gledaju lavu u potocima. Taksijem smo došli do podnožja, sela gdje kreće planinarska staza. Pristup strancima na vrh nije moguć bez plaćene ulaznice u nacionalni park i bez vodiča. Kako vodič ne zna engleski, moje natucanje španjolskog je odlično prošlo. Miguel, naš guía, nas je informirao o aktivnosti vulkana, kada je zadnji put bila veća erupcija te nam je pokazivao vulkane koji se vide sa Pacaye.
Uspon na vrh je trajao nešto manje od dva sata. Prvo smo prolazili kroz bujnu vegetaciju i šumovite padine vulkana, da bi tek nakon polovice puta ugledali sam vrh. Ogoljen vrh, tamno siva ukrućena lava, bez trunke vegetacije. Fascinantno, čudesan prizor, kao da sam na drugom planetu. Na sam vrh se ne smije, jer postoji velika opasnost od sumpornih plinova, ali lava izbija kroz pore tog ogoljenog vrha pa se može pristupiti do nje.
Vulkansko jezero Atitlan
Nakon nekoliko ugodno provedenih dana u Antigui, putešestvija se nastavlja, noge nas nose u mali gradić Panajachel, na vulkanskom jezeru Atitlan. Jezero Atitlan se nalazi u gvatemalskom visočju, na nadmorskoj visini od 1597 m, okružen s tri vulkana. Slovi za najdublje jezero u centralnoj Americi. Sam gradić je turističko središte, jer iz njega idu brodice za sela raštrkana po jezeru. Grad se sastoji od svega nekoliko ulica, štand do štanda gdje se može kupiti hrana ili poneki suvenir. Uz obalu je smješteno nekoliko hotela sumnjive kategorije, ali niske cijene. Za vrijeme građanskog rata, tijekom šesdesetih godina prošlog stoljeća, počeli su dolaziti mnogi hipiji. Kada je rat završio, počeli su dolaziti i ostali turisti, i od tad je primaran priljev novca od turizma. Grad ima i nadimak Gringotenango (“place of the gringo”) zbog dosta turista bijele boje kože, a i hipija koji su ostali živjeti. Također je u upotrebi i skraćeno ima Pana. Definitivno treba posjetiti Pana Rock Caffe, gdje se mogu kupiti majice slične slavnom lancu barova sličnoga imena te ispiti dobro gvatemalsko pivo, Gallo (pijetao). Pivo je lager i moram priznat da je kvalitetnije i punijeg okusa od naše Žuje ili Karlovačke.
Nakon što smo istražili južni dio Gvatemale, vrijeme je za poć na sjever. Nakon cjelonoćnog truckanja u autobusu, dolazimo u Flores, gradić na jezeru Peten Itza. Flores je malo mjesto smješteno na otoku. Mogli bi reći poluotoku, jer široki most veže taj otok sa kopnom. To mjesto je bilo zadnje neovisno utočište Maya, dok su konkvistadori harali ovim dijelovima svijeta. Španjolci su tek 1697. godine uspostavili vlast nad otokom, tako da su ga napali brodovima i uništili ga.
Tikal – najstarije nalazište Maya
U zraku se osjeća drugačija klima, puno je sparnije, vruće je, osjeća se da je u blizini džungla. Glavni razlog zbog čega smo ovdje je Tikal, najstarije i možda najspektakularnije nalazište Maya. Nalazi se usred neprohodne, negostoljubive i kišom prenatopljene džungle. Poput prapovijesnih nebodera izdižu se iz tla džungle dvije piramide strmih strana koje stoje jedna nasuprot drugoj na dva kraja širokog trga. Na njihovim vrhovima nalaze se hramovi na čijim su vrhovima krunaste nadgradnje koje su nekoć bile ukrašene tajnovitim vjerskim simbolima isklesanih u kamenu. Okružene su s oko 350 manjih hramova i palača. Dva hrama, što se suočavaju, datiraju iz 8. st. Za vrijeme kasno klasičnog razdoblja (600.-800.) Tikal je bio jedno od najvećih središta Maya. Ustanovljeno je da je oko 4. st. tamo živjelo od 5000 do 9000 ljudi, što potvrđuju brojne ustanove (preko 4000 u krugu od 16 km). U tom je razdoblju izniklo pet hramova od kojih je najviši četvrti (70 m). Građeno je još mnoštvo palača, obrednih platformi, rezidencija i struktura za tople kupke (vrste sauna), te pet kamenih cesta. U središtu grada nalazio se kompleks palača kraljevske obitelji i ostalih plemića. Tikalske piramide građene su u obliku velikih stepenica ili terasa, a vrh im je bio krnj da bi se na njemu sagradio hram. Smatra se da je služio za promatranje zvijezda jer su Maye na tom području pokazali neobičnu spretnost izvodeći nadasve točne proračune, iako nisu imali baš nikakvih sprava. Središta poput Tikala arhitektonski su izgrađeni kao kompleksi opservatorija, kompleksi za religiozna i astronomska slavlja i obrede, što upućuje na vrlo usku povezanost religije i znanosti.
Bogatstvo Tikala potječe iz njegove bliske veze s Teotihuacanskim carstvom i kulturom. Naime, mnogi smatraju da je Tikal neko vrijeme bio pod vlašću Teotihuacana koji je pokorio ovaj grad oko 378 g. Arhitekti Maya gradili su po njihovom uzoru kuće od nepečene opeke i masivne kamene piramide u čast bogova. Politički sukobi, trgovačko suparništvo i želja za prevlašću bili su izraziti između Tikala i Calakmula (također značajno središte Maya), a s vremenom u sukobe su se uključili i drugi gradovi. Posljedica tih sukoba bilo je mijenjanje nekih osnovnih političkih institucija. Pad Tikala uzeo je maha u kasno klasičnom razdoblju. Maye su počele napuštati grad zbog napada drugih naroda i gradova, iscrpljenosti zemlje, te oslabljene moći svećenstva. Kamenje se počelo polako osipati i džungla je ponovo osvojila hramove i palače.
Belize
Nakon dvotjednog skakutanja po brdima, džungli i jezerima odlučili smo se prije povratka kući odmoriti nekoliko dana u Belizeu, maloj državi koja graniči sa Gvatemalom. Nalazi se na Karipskom moru i poznat je po svojim otocima i odličnim mjestima za ronjenje. Za vrijeme osvajanja Novog svijeta, u Belizeu je cvjetalo piratstvo. Za razliku od Gvatemale, gdje uglavnom žive potomci Maya i bijelaca, u Belizeu je dosta stanovništva afričkog i kreolskog porijekla. U 18. stoljeću postaje kolonija Ujedinjenog Kraljevstva, da bi 1981. godine postala neovisna država.
Naša destinacija je Caye Caulker, mali koraljni otok smješten u blizini drugog najvećeg koraljnog grebena na svijetu. Godine 1961. uragan Hattie je podijelio otok na dva dijela, i na tom mjestu se nalazi plaža zvana Split (hrv. razdjel). Taj uragan je bio toliko jak da je opustošio i 20 milja udaljeni Belize City. Na otoku caruje niskobudžetni turizam, za razliku od obližnjeg otoka Ambergris Caye gdje su smješteni skupi hoteli i veliki rezorti. Miris backpackera se osjeća u zraku, mnogo ih je došlo na tropsku plažu i za male novce jesti jastoge, uživati u moru, pjesku i suncu. Nakon sedam nezaboravnih dana, krećemo na put kući. Buen viaje.