Ima država koje nije jednostavno posjetiti. Neke su zatvorene zbog političkih režima, neke jednostavno ne vole turiste, a u neke turisti uopće nisu dobrodošli. Nakon skoro dva desetljeća i više od 80 posjećenih država, sve je teže naći zanimljivu i meni izazovnu destinaciju. Ovaj članak je posvećen takvim državama i sadrži neka moja osobna istraživanja na tu temu. U ovom malom istraživanju preskočio sam neke države koje su u ratnom ili poslijeratnom kaosu (Sirija, Irak, Afganistan, Libija i slične).
Sjeverna Koreja
Photo: Astrelok / Shutterstock.com
Zbog političke situacije, Sjevernu Koreju mnogi smatraju jednom od najzatvorenijih zemalja svijeta, no iznenađujuće ju je lako posjetiti. Turističke agencije, mahom iz Pekinga, organiziraju višednevne ture u tu zatvorenu zemlju. Npr. Young Pioneer Tours nudi trodnevne izlete vlakom do Pyongyanga za cca. 400 eura, čak i za Amerikance. Problem je jedino što organizirane ture znače da se ne može putovati na svoju ruku, već je moguće putovati samo uz pratnju. Pratnja vodi grupu turista na unaprijed dogovorena mjesta, u pravilu nije moguć kontakt s lokalnim stanovništvom, vodiči pregledavaju fotografije i određuju što se smije, a što ne poslikati.
Butan
Butan je budistička monarhija smještena je na Himalajima, okružena Kinom i Indijom. Ta mala nacija od svega 800 tisuća ljudi ujedno je i jedina zemlja na svijetu koja je uvela bruto nacionalnu sreću kao jedino mjerilo društvenog napretka. Za razliku od njih, svi mi ostali mjerimo bruto domaći proizvod, a oni su među najsretnijim narodima na svijetu: barem tako pokazuju sva ispitivanja Ujedinjenih naroda.
Prvi turist je posjetio Butan tek 1974. godine, i pravila za ulazak u tu državu su stroga. Potrebno je pomno isplanirati što će se posjetiti, uplatiti cijeli iznos turističkog aranžmana koji uključuje sve (prijevoz, smještaj, hrana). Tek kad se uplati cijeli iznos, moguće je dobiti vizu. Cijena jednog dana kreće se između 200 i 300 američkih dolara. Jednom, kad se to riješi, u Butanu je potrebno jedino brinuti za piće i suvenire. No, sa suvenirima treba paziti, Butanci vjeruju u moć falusa, i imaju dugu tradiciju njegovog crtanja na svojim kućama kako bi pospješili plodnost i donijeli sreću. Stoga ne treba čuditi da su mnogi suveniri u obliku ukrućenog falusa.
Uzbekistan
Ovdje vlada bivša sovjetska birokracija na svom vrhuncu. Potrebno je isposlovati brdo papira da bi se ušlo u Uzbekistan. Pozivno pismo, unaprijed plaćeni smještaj, višednevno čekanje vize, viza se dobija točno na određene dane za koje je plaćen smještaj, i cijena je visoka. Oko stotinjak dolara za vizu, te još toliko za pozivno pismo. Pokušao sam srediti vizu dok sam bio u Kirgistanu, ali kad sam shvatio da bih trebao čekati u Biškeku bez putovnice 10-15 dana, odustao sam.
Zašto toliko država završava na –STAN ili -LAND?
Ico: Kirgistan izgleda kao da je vrijeme stalo prije 30-40 godina
Turkmenistan
Turkmenistan je kombinacija uzbečke birokracije (pozivno pismo, dugo čekanje za vizu), sjevernokorejskog vođenja za ručicu (neki izvori govore da je potreban vodič za posjet toj državi), te butanskog plaćanja svega unaprijed. Za nas nezavisne putnike, postoji olakotna okolnost, jer je moguće izvaditi tranzitnu vizu koja dopušta boravak od 3 do 7 dana. Puna turistička viza je noćna mora.
Saudijska Arabija
Photo: Andrew V Marcus / Shutterstock.com
Od svih država s ovog popisa, mislim da je Saudijska Arabija najzatvorenija i najteža za posjetiti. Turistička viza je ukinuta 2010. godine. Ukoliko imate posla u Saudijskoj Arabiji, moguće je dobiti poslovnu vizu i ona služi za posjetu poslovnih središta (npr. Rijad), ali je nemoguće posjetiti Meku i Medinu. Meka i Medina su strogo zatvorene za nemuslimane, i ta dva sveta mjesta moguće je posjetiti u sklopu hodočašća (hadž), samo ako ste musliman. Za nas nezavisne putnike, jedini način je tranzitna viza. Po nekim izvorima moguće ju je dobiti ukoliko se pokažu avio karte kao dokaz da se presjeda u Rijadu. Tada je moguće posjetiti Rijad na 72 sata.
Nauru
Nauru je država s najmanje turista na svijetu. Posjeti je svega nekoliko stotina ljudi godišnje. Glavni razlog je izoliranost i nepovezanost, jer se nalazi u Mikroneziji sjevernoistočno od Australije i u nju je moguće doletjeti samo s jednom kompanijom (Our Airline). I to ne svaki dan. Za posjet je potrebna viza, a njihovo veleposlanstvo postoji samo u 4 države svijeta (Australija, Fidži, Tajvan i Tajland). No, moguće je dobiti vizu po dolasku, ako se slučajno nađete u Australiji, odakle postoje rijetki letovi za tu malu državicu. Nauru je australska Lampedusa, otok pun izbjeglica. No oni tamo ne dolaze svojom voljom nego država Australija tamo smješta sve koji traže azil i zaštitu. Nema ih ipak na tisuće, jer prema posljednjim brojkama tamo se nalazi nešto više od 500 ljudi iz tih kategorija.