U Africi sam bio više puta, ali nikad prije nisam bio u tzv. Crnoj Africi, već samo u arapskim državama na sjeveru kontinenta. Ime Crna Afrika dolazi od rase urođeničkih plemena koji tamo žive. Odabrao sam Keniju i Tanzaniju, prvenstveno zato što sam poznavao putnike koji su putovali tamo pa su mi napričali priče o nacionalnim parkovima i životinjskim vrstama koje su sreli.
Nafotografiji: Nairobi
Nairobi je glavni grad Kenije, koji ima oko 3 milijuna stanovnika. Osnovali su ga britanski kolonizatori 1899. godine i predstavlja jedan od najmlađih gradova na svijetu. Relativno brzo se razvio kao jedno od glavnih poslovnih i kulturnih središta Afrike. Nairobi često zovu i Nairobbery (engl. robbery = pljačka), zbog ekstremno visoke stope kriminala. Bijelci se ističu zbog boje kože, a i česta su meta napada i pljački. Zbog toga je preporuka putovati s oprezom, i bez previše skupocjenih stvari sa sobom.
Smještaj smo našli za sitnu lovu u kampu nedaleko od centra grada koji drži jedna australska obitelj. Tu smo ostali svega dva dana, razgledavši grad koji nas nije previše oduševio. Vrijeme smo prikratili tražeći lokalnu turističku agenciju koja će nas odvesti u rezervat Maasai Mara na safari.
Naći dobru agenciju bilo je iznimno teško. Poslao sam mailove u desetak agencija koje sam našao u vodiču (o.a. Lonely Planet) i čekao odgovor. Zatražio sam cijenu za prijevoz iz Nairobija do rezervata Maasai Mara, sa spavanjem 2 noći u rezervatu. Cijene su bile od skupih (400-500 USD) do stravično skupih (2000 USD) po osobi.
„Safari“ znači „dugo putovanje“
Na kraju smo našli na malu agenciju koju vode Indijci i gdje smo za tristotinjak dolara uplatili svoj izlet u rezervat. Riječsafari dolazi iz swahilija i označava dugo putovanje. Tu je riječ popularizirao slavni pisac Ernest Hemingway. U današnje vrijeme to znači višednevni odlazak u savanu ili džunglu u svrhu promatranja ili lovljenja divljih životinja.
Na fotografiji: Suvenirnica na odmorištu
Na pola puta prema rezervatu Maasai Mara stali smo na jedno odmorište gdje sam odlučio kupiti neke kamene figurice. Početna cijena je bila nekih tisuću kuna za figuricu. Kako sam imao dosta prakse sa cjenkanjem u arapskom svijetu, na kraju sam se uspio iscjenkati na nekih stotinjak kuna, i kupio sam je. No, ne plaćam trgovcu s kojim sa se cjenkao, nego vlasniku suvenirnice. Kad sam krenuo prema našem vozilu, prodavač me zaustavio i tražio napojnicu, držao me za ruku i nije me pustio dok mu nisam ostavio nekoliko dolara. Tad sam skužio da ćemo se u tom dijelu Afrike osjećati kao hodajući novčanici. I tako nekako je i bilo.
Na pola puta prema rezervatu Maasai Mara stali smo na jedno odmorište gdje sam odlučio kupiti neke kamene figurice. Početna cijena je bila nekih tisuću kuna za figuricu. Kako sam imao dosta prakse sa cjenkanjem u arapskom svijetu, na kraju sam se uspio iscjenkati na nekih stotinjak kuna, i kupio sam je. No, ne plaćam trgovcu s kojim sa se cjenkao, nego vlasniku suvenirnice. Kad sam krenuo prema našem vozilu, prodavač me zaustavio i tražio napojnicu, držao me za ruku i nije me pustio dok mu nisam ostavio nekoliko dolara. Tad sam skužio da ćemo se u tom dijelu Afrike osjećati kao hodajući novčanici. I tako nekako je i bilo.
3 dana u rezervatu Maasai Mara
U rezervatu Maasai Mara, inače jednom od najvećih afričkih rezervata za divlje životinje, proveli smo iduća tri dana, po cijele dane vozikajući se po rezervatu, u društvu našeg vodiča Jože (pravim imenom Joseph, ali se kroz nekoliko dana druženja s nama počeo odazivati na Joža).
Na fotografiji: Šator u rezervatu Massai Mara
U ta tri dana smo uspjeli vidjeti skoro sve što se u rezervatu od životinja može vidjeti, uključujući i Big Five. Engleski izraz Big Five ne označava pet najvećih životinja, nego pet životinja koje je najteže uloviti. I to su: lav, slon, leopard, nosorog i bizon.
Prvi put u životu sam se osjećao kao životinja u zoološkom vrtu. Cijelo vrijeme smo bili u nekom kavezu, dok su se divlje životinje prešetavale oko nas, kao da nas nema.
Pri povratku iz rezervata svratili smo u selo Maasaija. Maasai selo koje smo posjetili se sastoji od dvadesetak kuća – manjata koje su izgrađene od drva i kravlje balege, a kućice su ograđene grmljem kako bi stanovnici zaštitili sebe i svoje govedo od hijena i drugih divljih životinja. Ispred sela dočekalo nas je nekoliko muških članova plemena Maasai obučenih u svoje crvene tunike. Sin starješine sela nas je srdačno pozdravio i olakšao nam novčanike za naknadu za ulaz u selo (cca 150 kuna).
Na fotografiji: Kuća manjata od drva i kravlje balege
Massai za turiste: Ispod tradicionalne odjeće nose zapadnu
Nakon nekoliko dana provedenih u Africi, naučeni na guljenje do gole kože, upitali smo našeg domaćina što je sve uključeno u tu naknadu, a odgovor je bio – sve. Ispod tunike našeg domaćina se nazirala zapadna odjeća (polo majica i kratke hlače) koju je on vješto skrivao da ju mi ne vidimo. Zatim je uslijedio njihov tradicionalni ples i na kraju nezaobilazno skakanje u vis.
Nakon toga ulazimo u selo gdje nas dočekuju žene obučene također u tradicionalnu odjeću s elementima zapadne odjeće. Opet slijedi tradicionalni ženski ples uz pjesmu. Nakon toga je krenulo druženje s ostalim muškim članovima, gdje smo slušali hvalisanja koliko je tko ubio lavova, te su mog frenda Emira nagovorili da na njihov način upali vatru što je on s uspjehom napravio.
Zatim su mu ta dva komadića drveta htjeli prodati za cca 150 kuna, s obrazloženjem da je on veliki ratnik. Zatim smo htjeli pogledati njihovu kućicu iznutra, za što je sin starješine dodatno tražio pedesetak kuna, bez obzira što su nas već oženili za ulaz u selo. Super, vidimo kako je sve uključeno u početnu prilično visoku cijenu. Možete misliti kako smo htjeli doplatiti. Nakon igrokaza za turiste, otišli smo nazad u Nairobi, gdje smo uhvatili bus za Tanzaniju. O tome u idućem blogu…
