Kako sam već spomenuo u prošlom članku o Kirgistanu, države srednje Azije su iznimno nepopularne turističke destinacije. Nakon Kirgistana, koji je koliko-toliko otvorio svoja vrata zapadnim turistima, došao je na red da posjetim Tadžikistan.
U Biškeku sam sredio vizu za Tadžikistan. Za razliku od Uzbekistana i Turkmenistana čije vize s popratnom papirologijom (pozivna pisma, rezervacije smještaja) dođu i do 200-ak € te se čekaju i po deset dana, viza za Tadžikistan je bila potpuna suprotnost. Viza je bila gotova za jedan dan i koštala je 50 eura.
Vrh komunizma nije ono što mislite na prvu
Tadžikistan je najmanja država srednje Azije, nastala raspadom SSSR-a i gotovo je u cijelosti planinska zemlja. Planine zauzimaju 93% površine i pripadaju lancima Pamir, Altaj i Tian Shan. Najveći dio je unutar planinskog lanca Pamir.
Najviši vrh zemlje, Vrh Ismaila Samanija, sa 7495 m je bio najviši vrh cijelog Sovjetskog Saveza i do 1998. se zvao Vrh Komunizma. Drugi vrh po visini je Vrh Ibn Sine koji se do 2006. zvao Vrh Lenjina. Skoro trećina teritorija nalazi se iznad 3000 m.
Zbog iznimno brdovitog terena putovanje između Biškeka i glavnog grada Tadžikistana, Dušanbea, traje desetke sati, uz presjedanje na više mjesta. Odlučujem preletjeti te planine, i ubadam povratnu avio kartu.
U Dušanbeu praktično nema turista, nema ni hostela, ni organiziranog javnog prijevoza izvan glavnog grada. Zbog toga odsjedam u centru grada, u starom i oronulom, ali prilično skupom hotelu (cca 200 kn po noći). Ostali sređeni hoteli su užasno skupi, po 100 do 300 američkih dolara za noć. U pravilu su namijenjeni za zapadne biznismene koji rade za multinacionalne kompanije poput Coca Cole, GSM providera, itd.
Morao sam policajcima dati novac
U samom centru glavnog grada nalazi se kip Ismaila Samanija, neke verzije tadžičkog Kralja Tomislava iz devetog stoljeća. Pored tog kipa srećem dvojicu murjaka koji ga čuvaju, i malo se zapričam s njima. Znaju za Hrvatsku, što drugo, nego nogomet.
I ponudi se jedan od njih da me poslika i opali on desetak fotki. U maniri Stefana Lupina me micao okolo, a slike su me ostavile bez riječi. Jedna gora od druge.:-)
Pitaju oni mene kolike su plaće u Hrvatskoj i kažu kako oni zarađuju oko stotinjak dolara. Vidim kuda to vodi, hoću lagano zbrisati, ali murjak me žica pare. Kao slikao me pa da imaju za gablec, dugo nisu jeli. Izvadim tako 10 njihovih novaca, cca 11 naših novaca i ovi sretni me pustili da odem.
AKCIJA: AZIJA OD 3.139 kn – Bangkok, Jakarta, Tokio, Denpasar, Colombo, Kuala Lumpur
Najveći barjak na svijetu. Ili ipak ne.
Kako priča ide? Prvo su došli Turkmeni, unajmili čovjeka iz San Diega koji se zove David Chambers da im u Ašgabatu napravi najveći barjak na svijetu, visine 133 m. Držali su svjetski rekord ravno dvije godine, od 2008. do 2010. Vidjeli Azeri da se krava potkiva, i naruče oni od istog Amera novi barjak, visine 162 m, da im ga sagradi u Bakuu. Držali i oni svjetski rekord, godinu dana.
Zatim su Tadžici unajmili istog Amera da im napravi još veći. I ovaj napravio, 165 m u centru Dušanbea. Kad se uzme u obzir da je plaća policajca 100$, a kod nas red veličine više, lako dolazimo do cifre od četvrtine milijarde kuna. Za tolike novce se kod nas može isplatiti isti broj plaća policajcima. Valjda, što je siromašniji narod, to je gluplji i ponosniji u svojoj gluposti.
I džabe ti to sve, došao je Saudijac i rekao, ja hoću većeg. I dobio. 170 m u Džedi. I tako su ponosni Tadžici dobro i izdržali, držali su rekord od 2011. do 2014. godine.
Ti bi na izlet van grada? Jedino skupim taksijem ili rent-a-carom.
Pokušao sam dogovoriti izlet izvan grada, na jezero Iskanderkul, no javnog prijevoza do tamo baš i nema. Pitao sam lokalne taksiste koliko bi koštalo da me oni odvezu. Svi od reda su tražili barem 100 dolara za jedan dan vožnje do tamo i nazad. Zatim sam probao potražiti lokalne agencije da vidim koliko bi koštao rent-a-car. Iznenađujuće skupo, neki manji SUV je bio 100-200 dolara dnevno. Kako sam putovao solo, to mi je bilo malo izvan planiranog budžeta.
Centrom grada, nedaleko od monumenta Ismaila Samanija dominira ogromni barjak. Stvarno ogroman, u životu nisam vidio veći. Brzo na Wikipediju, i saznajem kako su Tadžici napravili najveći bajrak na svijetu. 165m visok, koštao je 3.5 milijuna dolara.
U tih 5 dana, koliko sam proveo u Tadžikistanu, imao sam dosta vremena vrlo detaljno istražiti Dušanbe. Posjetio sam glavni kolodvor u Dušanbeu i saznao sam da opslužuje samo jednu liniju, jedanput tjedno prema Moskvi. I to je to. Ništa drugačije nije bilo ni u zračnoj luci. Prvi put u životu sam doživio da sam sam samcat na aerodromu, sat vremena prije leta. Zračna luka opslužuje svega 5-6 letova dnevno. Moj je u 15:30, a prošli je bio u 11:30.
Bilo kuda, Vegeta svuda
No, i u toj zabiti sam naletio na neke poznate nam proizvode. Npr. dućan Gorenja, u kojem je sve bilo skuplje za barem 20-30% nego kod nas. U supermarketu naletih i na našu Vegetu.
