Putovanje u Bejrut bilo mi je odavno na popisu. Od malih nogu Bejrut mi je sinonim za građanski rat, potpuno razrušen grad. Kako sam odrastao osamdesetih, to i nije nešto čudno, jer je građanski rat u toj maloj bliskoistočnoj državi bijesnio od 1975. do 1990. godine. Grad je tijekom tog sukoba bio temeljito uništen, no već desetljećima uživa u statusu jednog od najvećih trgovačkih centara regije i smatra se Parizom Bliskog istoka. Taj nadimak i zavrijeđuje, zbog svoje kozmopolitske atmosfere i raznolikosti, ali i sjajnog noćnog života.
ULOGA RELIGIJE
Teško je nešto napisati o Libanonu, a zaobići pitanje religije. U životu sam nešto proputovao, ali takvu ravnotežu toliko religijske heterogenosti na jednom mjestu još nisam vidio.
U Libanonu postoji 18 službenih religija. Tako se mogu naći i kršćani (uglavnom maroniti, ali ima i pravoslavaca, armenskih kršćana, rimokatolika i protestanata), muslimani (suniti i šijiti) i druzi. (op. a. Maroniti su kršćani, katolici s istočnim liturgijskim obredima, pod jurisdikcijom rimskog Pape.) Pitanje udjela pojedinih vjera i naroda u ukupnom broju stanovništva politički je osjetljivo pitanje, i zbog tog nije bilo službenog popisa stanovništva od 1932. godine. Svaka veća religijska grupa smatra da ih je više nego što ih u stvarnosti ima, i zbroj udjela u postocima prelazi 100 posto.
Da bi se osigurao mir i zajedništvo, 1943. godine donesen je Nacionalni pakt kojim je dogovoreno da predsjednik Libanona mora biti maronit, premijer sunitski musliman, predsjednik parlamenta šijitski musliman, zamjenici premijera i predsjednika parlamenta moraju biti grkopravoslavci, dok je general zrakoplovstva druz. Također je dogovoreno da omjer kršćana i muslimana mora biti 1:1.
Ta raznolikost se ponajviše vidi u samom centru grada, gdje su na jednom mjestu nalaze i džamija Muhameda Al-Amina, maronitska katedrala Sv. Đorđa, grkokatolička katedrala Sv. Eliasa te pravoslavna katedrala Sv. Đorđa.
ŠTO VIDJETI?
Uz obalu se nalazi bejrutski Corniche, široka promenada koja se proteže skoro 5 kilometara uz obalu. Napravili su ga Francuzi, a danas je to mjesto gdje možete vidjeti mnogo ljudi kako sjede u kafićima i restoranima uz obalu, ili samo šeću i joggiraju.
Avio karta za Libanon
Uz Corniche nalaze se i Golublje stijene (eng. Pigeons Rock), gigantske stijene koje strše iz mora, nastale u prahistorijsko doba micanjem tla, koje su prava prirodna turistička atrakcija i jedne od najprepoznatljivijih motiva Bejruta. Vrijeme nas nije baš poslužilo, kao što možete vidjeti, no prizor je svejedno prelijep.
Prošli smo i trgom Nejmeh i bejrutskim sukovima gdje domaći i turisti vole otići u shopping, a valja spomenuti i ulicu Hamra koja glasi kao svojevrsni bejrutski Champ Elysees.
HOTEL KAO SPOMENIK
U samom centru Bejruta, u ulici Omar Daouk, nalazi se napušteni hotel Holiday Inn koji ima velik značaj u povijesti zemlje, iz doba libanonskog građanskog rata 1970-ih.
Kako je hotel bio na dobroj strateškoj poziciji uz more i na vrhu brda s pogledom na cijeli grad, tako su ga obje zaraćene strane htjele zauzeti. Hotel je izgrađen 1974. godine i imao je 400 soba, restoran i noćni klub na 26 katova. No građanski rat počeo je godinu kasnije i turizam je prestao biti važan. Područje u kojoj se nalazio hotel bilo je usred jedne od prvih fronti rata i bitke za hotel poznate kao „Bitke hotela“ trajale su od listopada 1975. do travnja 1976. godine. U bitkama je sudjelovalo 25.000 ljudi, uz 1000 poginulih i duplo više ranjenih.
Hotel je deklariran kao vojna zona te stoji kao spomenik na razaranje tijekom građanskog rata. U njega nije moguće ući.
IĆE I PIĆE U BEJRUTU
Usprkos tome što religija igra važnu ulogu u životima stanovnika, alkohol je dozvoljen, slobodno se pije u kafićima i restoranima. Hrana je odlična, mediteranska s utjecajima Bliskog Istoka. Svakako treba spomenuti manakish, koji se obično jede za doručak. To je neka vrsta pizze, na koju obično stavljaju zaatar (nešto između majčine dušice i origana), no može se staviti bilo što.
Za ručak obično idu meze, zatim su tu tabbouleh (salata od peršina, rajčice, luka, mente i bulgura), hummus (o njemu se sve zna – namaz od slanutka), baba ganoush (namaz od pečenih patlidžana i tahinija), dok se za glavno jelo treba spomenuti makanek (kobasice od goveđeg ili janjećeg mesa), sauda (sirova janjeća jetrica narezana na kockice), kibbeh nayyeh (libanonska inačica tatarskog bifteka). U Libanonu se teško ostaje gladan ili žedan. Cijene po restoranima su nešto više od zagrebačkih, otprilike 20-30% skuplje.
Kako sam ja pivopija, teško je pričati o hrani bez piva. Pivska craft scena u Libanonu pomalo, ali sigurno raste. Postoji nekoliko lokalnih craft pivovara, najpoznatiji su 961BEER, Elmir Brewery te Colonel Beer Microbrewery. Najstariji i najpoznatiji je 961BEER (ime je dobilo po pozivnom broju Libanona) te imaju dvadesetak različitih piva u ponudi, štogod stalnih štogod sezonskih. Svakako bih spomenuo njihnovo pivo Lebanese Pale Ale, pivo koje stavljaju 6 poznatih libanonskih biljaka (timijan, ruj, kamilica, kadulja, anis i metvica).
Famozni bejrutski noćni život poznat diljem svijeta nisam ovog put upoznavao sa svojim društvom, možda jednom drugom prilikom isprobamo party scenu o kojoj svi pričaju.
PRIJEVOZ U BEJRUTU
Bejrut je jednostavan za transport. Većina atrakcija je dostupna pješice, a i Uber je prilično jeftin. No, odlučili smo otići na dva jednodnevna putovanja, jedno do Byblosa, drugo do Baalbeka. Kako nas je bilo troje suputnika, bilo je najjednostavnije iznajmiti auto s vozačem. Takav najam je koštao otprilike oko 100 američkih dolara za jedan dan.
IZLETI IZ BEJRUTA
Byblos je stari fenički grad na obali sredozemnog mora, naseljen više od 7000 godina. Zaštićena UNESCO-va svjetska baština je stari grad i luka te stari križarski dvorac Byblos. Cijelim putem do Byblosa je vrlo gusto naseljeno, vožnja do tamo mi je izgledala kao da nismo uopće izašli iz Bejruta. Negdje na pola puta, na visokom brdu nalazi se Notre-Dame du Liban, marijansko svetište, tj. moderna maronitska crkva i ogroman kip Djevice Marije.
Baalbek je poznat po svojim ostacima rimskih ruševina. Danas se Baalbeška akropola sastoji od ostataka više hramova izvanredne umjetničke i arhitektonske vrijednosti. Rimske građevine su izgrađene preko ranijih ruševina, na uzdignutoj platformi od 24 monolitna kamena, od kojih najteži teži više od 800 tona. Kako su ih uspjeli tako precizno obraditi, a pogotovo prenijeti, nepoznanica je do dana današnjeg.
Imate li želju i priliku otići u Bejrut, svakako preporučam!
Reli Budimpešta – Bamako (Great African Run) je humanitarna utrka u Africi te najveći amaterski reli na svijetu. Zamišljen je kao niskobudžetnavarijanta relija Pariz-Dakar, s humanitarnom crtom. U utrci mogu sudjelovati svi cestovni automobili i svi entuzijasti, tako da se na utrci početkom 2018. godine moglo vidjeti preko 100 timova iz 45 zemalja svijeta. Utrci je prisustvovalo i nekoliko hrvatskih timova, u nekoliko različitih kategorija. Moj tim se zvaoRally Dogs i činila ga još dvojica prijatelja i entuzijasta: Goran Turković i Ljubo Zdjelarević.
Auto s kojim smo prošli reli je stari Nissanov Patrol 4.2 iz 1997. godine. Kako je cijela utrka niskobudžetna, tako je i naš budžet za auto bio malen, što je rezultiralo mukotrpnim višemjesečnim pripremama. Do zadnjeg dana nismo znali da li uopće idemo na sam reli, a i putem ćemo morati par puta do mehaničara.
Naš Patrol se u Hrvatskoj „prešetavao“ od mehaničara do mehaničara, svi su nešto šarafili po njemu, pričali kako 20+ godina star terenac neće doći do cilja, ali nitko od njih nije uspio srediti neugodnu trešnju koja se povremeno događa prilikom 60-70 km/h. Ipak, dan prije puta, auto je bio u voznom stanju, doslovce smo zadnji čas utrpali sve stvari koje smo tijekom mjeseci pripremili, utrpali u auto, i krenuli prema početku ovog relija, Budimpešti.
Reli svake godine ide drugom rutom i obično završava u Bamaku, glavnom gradu Malija. Ove godine, zbog političke situacije u Maliju, završava u Banjulu, glavnom gradu Gambije. Pisao sam o tome u prošlom tekstu.
Na startnoj liniji u Budimpešti srećemo preko stotinu automobila i motocikala. Tu ima svega, od cijele plejade automobila iz sedamdesetih i osamdesetih godina poput Peglice, Trabanta, Fieste, prastarog Citroena CX, starih Mercedesa, do potpuno modernih i žestoko pripremljenih terenskih vozila. Relijaški spiritus movens je počeo.
Tijekom europskog dijela relija prošli smo kroz Mađarsku, Sloveniju, Italiju , a u Genovi smo uhvatili trajekt do Tangiera u Maroku. Taj europski dio puta nije pretjerano zanimljiv, i zbog tog je i nazvan super maraton, da se u 4 dana iz Budimpešte dođe do Maroka, gdje počinju zanimljive stvari.
Zašto smo propustili prvu kontrolnu točku u Africi?
Kako smo u Tangier došli prilično kasno, susreli smo se s afričkom birokracijom. Vlasniku vozila tima Rally Dogs, Turkoviću zvanom Gonzo su u putovnicu upisali jedan broj (tzv. CIN), dok su u računalo prepisali krivo, umjesto jedne 0 su stavili broj 9. I to nam je stvorilo ogromne probleme na granici. Vozilo mora biti privremeno uvezeno, i mora biti zapisano u njihov sustav pod CIN-om vlasnika vozila. E sad, kako nitko ne od carinika baš i ne priča engleski, bili smo izgubljeni u prijevodu. Carinici su samo nešto mahali, pričali ‘polis polis’ i slali nas nazad. Nitko nije znao ni riječi engleskog da nam objasni što treba napraviti. Vratimo se u kućicu s policijom, tamo nikog. Vratimo se na carinu, opet ista stvar, ‘polis polis’.
Vrijeme na granici kratimo u druženju s ostalim relijašima. Nekako smo se najbolje sprijateljili s dva tima iz Slovačke. Dečki uglavnom ne pričaju engleski, ali kako su nam jezici slični, komunikacija je bila iznimno dobra. I s jednim Mađarom, Lajošem, s kojim se ponajviše družili tijekom cijelog puta. Lajošu je ovo tko zna koji reli u životu, Afriku poznaje kao svoj džep, a na ovo putovanje je poveo svog zeta, u starom plavom Fiatovom kombiju kojeg je odlučio pokloniti nekoj bolnici.
Nakon 8 sati čekanja, ostali smo praktično posljednji na granici i napokon smo uspjeli saznati što je krivo, da je problem u jednoj jedinoj znamenki. Napokon smo to riješili odlaskom u lučku policijsku ispostavu, i u 3 ujutro napokon ulazimo u Maroko.
Ovo čekanje je rezultiralo time da ćemo propustiti prvu afričku kontrolnu točku ovog relija, jer jednostavno ne stignemo preko brda doći do Midelta, i nastaviti s ostalima relijašima. Kako nas auto nije pretjerano htio slušati, izabrali smo oportunističku varijantu marokanskim autoputom do druge kontrolne točke, Ouarzazatea, smještenog u planinskom dijelu Maroka, gorju Atlas.
Afrički mehaničar sredio stvar koju nitko od Hrvata nije znao popraviti
Ouarzazate je poznat po filmskom studiju, mnogo je filmova tamo snimljeno, čak i Oskarom nagrađeni Gladijator. Tamo srećemo i drugi hrvatski elektro team, naše Teslaše. Tu nalazimo dosta automobila na dizalicama, lokalni mehaničari popravljaju automobile s relija. Kako sam na početku ovog teksta već spomenuo, još iz Hrvatske vučemo probleme.
Pitamo lokalnog baju mehaničara, objasnimo naš problem, i on nam mrtav hladan odgovori da zna što je i da će popraviti ujutro. Još pitamo da li moramo negdje auto voziti, on govori da će sve riješiti na parkingu hotela. I stvarno, nakon alata poput pile, čekića, i slično, pripasao je selen blokove od drugog vozila, i uistinu, naši problemi s automobilom na ovom putu su nestali u potpunosti. Sljedeći put vozim i svoj auto na servis u Maroko. Em su jeftiniji, em su bolji znalci.
Udružujemo snage sa Slovacima i marokanski dio relija prolazi glatko, malo cesta, malo izvan ceste, gazimo po Atlasu, preko gradova poput Tafraroute i Tarfaye. Potonji je poznat po tome što je u njemu poznati avijatičar i autor „Malog princa“ Antoine de Saint-Exupery proveo 18 mjeseci. Saint-Exupery bio je pilot, a u Afriku je došao kao zaposlenik aviokompanije Aeropostale. Radio je na zračnoj liniji Toulouse-Dakar, a u Tarfayi je 1927. kao voditelj postaje pomogao postaviti aerodrom.
U noći se na brzaka slikamo uz kip napravljen u njegovu spomen i tijekom noći ulazimo u Zapadnu Saharu. Naše prvo mjesto u Zapadnoj Sahari u kojem noćimo je Laayoune.
Zapadna Sahara
Zapadna Sahara je do 1975. bila španjolska kolonija, kada Španjolci prepuštaju vlast Sahrawijima, domicilnom stanovništvu. No, kako je njih svega nekoliko stotina tisuća, a Marokanaca više od 30 milijuna, nije trebalo dugo da ih okupiraju i prozovu je svojim južnim provincijama. Do dana današnjeg je to područje okupirano, Marokanci su Sahrawije stjerali prema pustinji, napravili zid i minsko polje, i cijela obala praktično do Mauritanije je marokanska.
Polisario, tj. front za oslobođenje Zapadne Sahare ima svoje sjedište u Alžiru. Budućnost tog područja, koje su Ujedinjeni narodi proglasili ne-nezavisnim teritorijem, ovisi o referendumu oko čijeg održavanja još nije bilo moguće postići suglasnost.
Marokanci su ovo područje naselili svojim ljudima, i uz jedinu cestu koja ide od sjevera prema jugu nailazimo na brdo napuštenih naselja. Marokanci su izgradili cijela naselja, s vrtićem, školom, džamijom, i ponudili svojima da se nasele u područje oslobođeno porezima, itd. U nekim mjestima ima ljudi, neka mjesta su u potpunosti napuštena. Ova naseljavanja su strateški napravljena, jer od 1991. traje mirovni sporazum, i očekuje se referendum kojim bi se trebalo odlučiti o budućnosti ovog područja. Sahrawiji se opravdano bune protiv referenduma, jer tridesetak godina kasnije je više teško odlučiti tko je domicilni, a tko nije.
Noćimo u Dakhli, koja se nalazi negdje na sredini Zapadne Sahare, i grad me stvarno iznenadio. Nalazi se na dugačkom i uskom poluotoku na Atlantiku, te je svojom pozicijom i stalnim vjetrom raj za kitesurfere i windsurfere. Nakon višesatne vožnje pustinjom, rijetkim naseljem uz cestu, nisam očekivao grad od sto tisuća ljudi.
Apokalipsa zvana Mauritanija
Dolazimo na granicu s Mauritanijom, ali prostor od par kilometara između Maroka i Mauritanije i dalje drži Polisario. To je tzv. no mans land, područje bez ikakvog reda i zakona. Izletili smo iz Maroka, i treba što brže doći do Mauritanije. Na nekom brdašcu sam prijelaz promatra vozilo UN-a, nema asfaltne ceste. Olupine automobila s kojih je poskidano sve što se dalo poskidati, neki su i izgorjeli. Nešto sitno sam putovao u životu, ali ovakvu apokaliptičnu scenu nisam još vidio.
Prilično lako ulazimo u Mauritaniju. Organizator relija je dogovorio izdavanje viza u kampu u kojem noćimo, nekih 70 km od granice. Mauritanija je najopasnija dionica puta, nije preporučljivo voziti po noći, i organizatori striktno traže da se držimo road booka. U Mauritaniji odlučujemo da nećemo pratiti road book za offroad, jer je nemoguće kroz pustinju prevaliti po 600 km dnevno u Patrolu pretovarenim osobnim stvarima te kutijama humanitarne pomoći koju dijelimo po putu.
Na samom ulasku u Mauritaniju prelazimo preko pruge koja spaja rudnike duboko u Sahari s obalnim gradićem Nouadhibou. Tom dionicom ide vlak koji se smatra jednim od najdužih i najmasivnih vlakova na svijetu. Tri do četiri lokomotive vuku impozantnu kompoziciju od preko 200 vagona natovarenih željeznom rudom koju iskapaju u rudnicima. Imali smo sreće što smo uspjeli i vidjeti taj vlak dok je prolazio.
Tijekom putovanja nas hvata pješčana oluja. Pijesak je svugdje u zraku, vidljivost je minimalna, nanosi pijeska su na asfaltiranoj cesti iznimno loše kvalitete. Zatvaramo sve prozore, gasimo ventilaciju da ne uvlači pijesak u auto, i sporo se vozimo. Zbog oluje, većina automobila odlučuje ići direktno do glavnog grada, Nouakchotta.
Time smo preskočili poznati B2Beach, plažu na Atlantiku, po kojoj smo trebali voziti dio ovog relija. Između granice i glavnog grada, tijekom ceste duge skoro 400 km susreli smo jedno malo naseljeno mjesto i to je to. Ništa, samo asfaltna cesta kroz pustinju i to je to.
Nekih desetak kilometara prije Nouakchotta, srećemo Mađare kojima je auto stao. Tu se odmah prepoznaje relijaški duh, stajemo mi, staje i talijanski tim, i pokušavamo otkloniti kvar na autu. Od lošeg goriva se zaštopao filter goriva, nećemo to moći srediti na licu mjesta i šlepamo ih do prvog mehaničara. Kasnije se ispostavilo da je jedan od Mađara suvlasnik jedne od najpoznatijih pivovara zanatskog piva u Budimpešti, tako da smo sljedećih nekoliko dana iskoristili u druženju i pričanju o mom hobiju, kućnom pivarstvu. Iznenadilo ga je što je netko iz Hrvatske prepoznao naljepnice od pivovare na automobilu i znao nabrojati nekoliko njihovih najboljih piva.
Podjela školskog pribora
U Nouakchottu smo pronašli jednu osnovnu školu bez prozora i vrata, i tamo smo donirali prvu kutiju humanitarne pomoći, uglavnom školski pribor. Svi govore samo francuski i arapski, i bilo je stvarno teško učiteljima objasniti tko smo, zašto smo došli, i što želimo. Nekako smo uspjeli, ostavljamo kutiju. Slikamo klince, i bježimo razgledati grad.
U gradu se nema bogznašto vidjeti. Jedna džamija u samom centru grada, tržnica prepuna nama neinteresantnih stvari, i to je to. Vidjeli smo drugu STA agenciju.
Upućujemo se u na tržnicu ribe na obali, desetak kilometara udaljenu od grada. Velika plaža koja izgleda kao ogromno parkiralište ribarskih brodica, prepuno ljudi koji su netom došli s cjelodnevnog ribarenja te izvlače brodice na obalu.
Najveće krntije na cijelom svijetu
No, ono što mi je zapalo u oči su izrazito automobili. Nigdje na svijetu nisam vidio automobile u lošijem stanju. Tu ima autiju bez ijednog tapecirunga na vratima, bez prozora, bez prednjih svjetala, toliko hrđavih da je uopće pitanje kako se cijeli automobil drži na okupu. Da li mogu proći tehnički, to je skroz nebitno. Bitno je samo da voze. A začudo i voze.
Pomalo ulazimo u malarični dio Afrike, a mi smo cijelo vrijeme na vagi da li da pijemo antimalarike ili ne. Lajoš, naš mađarski prijatelj s kojim se družimo, je prevagnuo. Kako je on stari švercer, u svom kombiju je imao desetke paketa Malarona koja nem je povoljno prodao. Tu je bilo i starih laptopa i mobilnih telefona koje je u Mauritaniji preprodao lokalcima.
Senegal
Sljedeća država na našem putu je Senegal, jedna od najrazvijenijih država zapadne Afrike. To razvijeno je za europske prilike daleko od razvijenog.
Iako se u Senegalu priča francuski, zbog višestoljetnih kolonijalizatora, stanovništvo priča i jezik Wolof.
Kroz Senegal prolazimo kroz Saint Louis, pitoreskno mjesto na malom otoku. Most do tog otoka je projektirao Eiffel, u svom prepoznatljivom stilu. Saint Louis je bio centar francuske uprave tijekom razdoblja kolonizacije zapadne Afrike. Osnovali su ga Francuzi 1659 godine na otoku Ndar (tako ga još uvijek zove lokalno stanovništvo), a služio je kao glavni grad francuskih zapadnoafričkih kolonija od 1895. do 1902. godine kada tu ulogu preuzima Dakar. Danas Dakar ima 2.5 milijuna stanovika, dok ih Saint Louis ima oko 180.000 stanovnika. Turizam je za Saint Louis važan ekonomski faktor. Grad je sačuvao većinu izgleda iz 19. stoljeća, koji mnoge podsjeća na ostale gradove iz „kreolskog Arlantika“ poput Bahie, Cartagene, Havane i New Orleansa.
U Saint Louisu smo imali problema s podizanjem gotovine. Nakon Maroka u kojem su bankovne kartice radile bez problema, te Mauritanije koju smo brzo prošli i gdje smo koristili eure. Došli smo do prvih problema, zalihe u eurima su polako curile i trebalo je početi dizati gotovinu. Saint Louis je dovoljno veliko mjesto, s preko nekoliko banaka, ali niti jedan bankomat nije prihvaćao naše bankovne kartice. Od nas trojice, svatko je imao 2-3 kartice, mogli smo podići nešto gotovine na moju Visu.
Prolazimo kroz gradove poput Toube u kojem se nalazi Velika Džamija Touba (ne znam kako prevesti Great Mosque of Touba), jedna od najvećih u Africi. Ima pet minareta, tri kupole, i mjesto je hodočašća. Izgleda stvarno impresivno.
Lošom makadamskom cestom dolazimo u Kaye Boubou, gdje kroz savanu jedva pronalazimo kamp, smješten ispod drveća baobaba. Kako je kamp nedaleko od naseljenog sela, tijekom večeri imali smo društvo lokalnih suseljana kojima smo podijelili nešto pelena i higijenskih potrepština.
Gambija i cilj
Napokon dolazimo u posljednju državu na ovom reliju, Gambiju. Gambija jepovršinom najmanja država kontinentalne Afrike, u cijelosti okružena Senegalom na kopnu, dok jednim dijelom izlazi na Atlantski ocean. Granica Gambije prati tok rijeke Gambije, a mi ulazimo ulazimo s istočne strane, u blizini mjesta Janjanbureh.
Janjanbureh ili Jangjangbureh je grad osnovan 1832. godine na rijeci Gambiji, odnosno na riječnom otoku McCarthy. Poznat je po svom starom imenu Georgetown, ovaj je grad imao prvu crkvu i prvu školu u Gambiji. Danas je to mirno mjesto u kojem živi 4000 stanovnika, a turisti tu dolaze na eko-turizam.
Napokon srećemo drugi hrvatski tim, MyLife4Kids, i s njima nastavljamo dalje. No, ne bi sve bilo tako jednostavno da ne moramo završiti kod lokalnog mehaničara, da zamijeni ležaj na automobilu bratskog tima.
Nakon toga mirni idemo na izlet na rijeci Gambiji, promatramo nilske konje, stvarno bogatu prirodu i bujnu vegetaciju. Nakon tjedan pustinjskih dana, olakšanje je uživati u vegetaciji.
Stanek, član drugog tima kupuje od lokalnih riječnih ribara 5-6 kilograma ribe, koju je tu večer spremio. Dečke ništa ne može iznenaditi, u autu su imali nekoliko litara rakije, dva demižona vina, nekoliko kilograma mesa iz banjice, varaždinski kiseli kupus, i gozba je mogla početi.
Tijekom 400 km vožnje kroz Gambiju, morali smo proći valjda 70 kontrolnih točaka, bilo policijskih, bilo vojnih. Svaki policajac na kontrolnoj točki je pitao da li imamo nešto za njih. Spasili su nas kemijske olovke i upaljači koje smo dobili od STA, jer bi vjerojatno morali ostavljati novce. Dvojica su nas zaustavila, dao sam im jedan paket keksa koje smo imali u autu, te svakom po olovku. Ali to nije bilo dosta, policajac nam je krenuo objašnjavati da moramo svakom od njih dati jednak poklon, jer nije u redu da dobiju drugačije i da hoće još jedne kekse. Kako mi nismo imali druge kekse, ja sam uzeo policajcu kekse iz ruke, i rekao sad imate iste poklone, ako ne ide drugačije, morat će ovako. Tu je shvatio da je bolje imati i te kekse pa nas je pustio.
Za razliku od ostalih zemalja u okolici gdje se priča francuski jezik, u Gambiji je službeni engleski. To je zato što je Gambija nastala kao britansko kolonijalno uporište na atlantskoj obali zapadne Afrike kojom je dominirala Francuska.
Napokon stižemo u Banjul, glavni grad Gambije, cilj ovog relija. Tu na ciljnoj ravnini srećemo brdo automobila, veselje je veliko, stigli smo do kraja. Ovu avanturu završavamo u lokalnoj diskoteci gdje se održava svečanost zatvaranja.
Gambijska lokalna kuhinja je prilično jednostavna, svi restorani nude samo tri jela: domoda, benechin i yassa. To su uglavnom jela od piletine, ribe ili govedine. Domoda je vjerojatno jelo koje najčešće kuhaju, jer je glavni sastojak onaj kojeg imaju u izobilju – kikiriki. Popis priloga je još kraći, može se izabrati riža ili pomfrit. Benechin je na bazi rajčice, a yassa (na fotografiji) na bazi luka.
U Gambiji se nastavlja problem s podizanjem gotovine. Većina bankomata u turističkom središtu Banjula je dopuštala da se podigne svega tristotinjak kuna u lokalnoj valuti. Doslovce smo pola dana potrošili da nađemo bankomat koji je htio dati više od tog iznosa.
Ljubitelj sam dugih vožnji motornim vozilima (bilo motociklom, bilo automobilom) i ovaj reli me je stravično oduševio. Duh relija je u maltene svim sudionicima, cijelim putem smo se družili s osebujnim likovima iz skoro svih država Europe, osjećali smo se prilično sigurno, u slučaju problema, svi su spremni pomoći.
Bio je i jedan tim kojima se auto pokvario prvi dan u Budimpešti. Jedan od članova tog tima, Mađar Gabor, jednu kraću dionicu puta se prevezao s nama u autu. On je, skupa sa svojom kolegicom iz tima, svaki dan mijenjao auto, selio se iz auta u auto, i stigao do cilja.
Ovaj reli mi možda i nije trebao, jer mi je sad glava puna planova gdje ići dalje? Mongolski reli? Ponoviti ovaj u drugoj kategoriji? Vidjet ćemo, vrijeme će pokazati.
Reli Budimpešta – Bamako (Great African Run) je humanitarna utrka u Africi te najveći amaterski reli na svijetu. Zamišljen je kao niskobudžetna varijanta rallyja Pariz-Dakar. I napokon sudjelujem na tome.
Još osamdesetih godina sam kao klinac sanjao sam o tome da barem jedanput u životu sudjelujem na poznatom reliju Pariz – Dakar. No, Pariz Dakar je profesionalna utrka, koja je prilično skupa i zahtijeva izdašne sponzore.
Srećom, i za nas sanjare ima lijeka. Mađar Andrew G. Szabo je fanovima rallyja htio pružiti mogućnost da odu na sličnu utrku kao što je to Pariz-Dakar, no ideja je bila da utrka ne bude preskupa i da nema strikna pravila kao Pariz-Dakar.
Tako je 2005. godine organizirao 42 tima koja su iz Budimpešte krenula put Afrike. Misao vodilja ove utrke je Anyone, By Anything, In Any Way (bilo tko, s bilo čim, bilo kako). Znači, ne postoje nikakve restrikcije tko može pristupiti utrci, s kakvim vozilom, te kojom rutom. Poanta utrke nije prvi doći, već je poanta utrke završiti sve dnevne etape. Ukoliko neki tim ne odradi dnevnu etapu, on i dalje ostaje u utrci.
Reli Budimpešta – Bamako (Great African Run) je najveći amaterski rally na svijetu. Zamišljena je kao niskobudžetna varijanta rallyja Pariz-Dakar, s humanitarnom crtom. U utrci mogu sudjelovati svi cestovni automobili i svi entuzijasti, tako da se na utrci početkom 2018. godine očekuje preko 100 timova iz 45 zemalja svijeta. Pomoću ove utrke prikuplja se novac i potrepštine za lokalne zajednice i humanitarne utrke u Maliju.
Ove godine utrka ne završava u Bamaku, glavnom gradu Malija, već u Banjulu, glavnom gradu Gambije. Do ovih promjena je došlo zbog sigurnosne situacije u Maliju, i zbog tog iznimno ove godine utrka završava u drugoj državi.
Utrka ima četiri kategorije:
race – natjecateljska kategorija, ruta je većim dijelom off road, natjecatelji moraju proći sve određene točke, a pobjeđuje tim koji je to uspio u najkraćem mogućem vremenu
4×4 touring – ruta ista kao i u kategoriji race, ali se ne mjeri vrijeme
touring– kategorija za automobile koji nemaju pogon na sva četiri kotača, ruta većim dijelom prolazi lokalnim cestama
spirit– kategorija za automobile starije od 25 godina, ruta ista kao za touring kategoriju
Start 12. siječnja
Utrka počinje 12.1.2018. u Budimpešti. U prvih nekoliko dana vozi se kroz Europu do Maroka. U Maroku se vozi planinama Bani i starim rutama rallyja Pariz-Dakar. Iz Maroka se prelazi u Mauritaniju u kojoj se vozi kroz nacionalni park Banc D’Argutin te preko plaže B2B nazvane po ovom reliju. Iz Mauritanije se dolazi u Senegal te napokon u Gambiju u čijem glavnom gradu Banjulu je cilj ove utrke. Sve u svemu, mora se odvoziti otprilike 8000 km unutar 15 dana.
Humanitarni cilj – 2 bunara pitke vode
Humanitarni cilj ove utrke je iskapanje dva bunara pitke vode. 663 milijuna ljudi na svijetu nema čistu vodu, a 4500 djece umire svaki dan u Africi zbog nedostatka odgovarajuće sanitarne zaštite. Milijuni žena i djece moraju hodati sate i sate kako bi kantama dohvatili vodu. Reli Budimpešta-Bamako ove godine humanitarnom akcijom potpomaže kopanje dvije bunarske bušotine u Gambiji.
Bunari će sei iskopati prosincu 2017. i pustiti u rad tijekom relija u siječnju 2018. godine. Tim koji doprinese s najviše novca osvaja ovogodišnju nagradu za dobročinstvo – Majka Tereza.
Ova hvalevrijedna humanitarna akcija će omogućiti mnogim ženama i djeci da mogu studirati i raditi, umjesto da hodaju satima po pitku vodu.
Utrci će prisustvovati i nekoliko hrvatskih timova, u nekoliko različitih kategorija. Član jednog tima koji prvi put ide na ovaj rally je i autor ovih redaka, i nadam se da će mi se ostvariti dječačka želja. Moj tim se zove Rally Dogs i čine ga još dvojica mojih prijatelja i entuzijasta: Goran Turković i Ljubo Zdjelarević.
Auto smo nabavili, stari Nissan Patrol 4.2 iz 1997. godine, i sad krećemo u detaljno planiranje.
Ima država koje nije jednostavno posjetiti. Neke su zatvorene zbog političkih režima, neke jednostavno ne vole turiste, a u neke turisti uopće nisu dobrodošli. Nakon skoro dva desetljeća i više od 80 posjećenih država, sve je teže naći zanimljivu i meni izazovnu destinaciju. Ovaj članak je posvećen takvim državama i sadrži neka moja osobna istraživanja na tu temu. U ovom malom istraživanju preskočio sam neke države koje su u ratnom ili poslijeratnom kaosu (Sirija, Irak, Afganistan, Libija i slične).
Sjeverna Koreja
Photo: Astrelok / Shutterstock.com
Zbog političke situacije, Sjevernu Koreju mnogi smatraju jednom od najzatvorenijih zemalja svijeta, no iznenađujuće ju je lako posjetiti. Turističke agencije, mahom iz Pekinga, organiziraju višednevne ture u tu zatvorenu zemlju. Npr. Young Pioneer Tours nudi trodnevne izlete vlakom do Pyongyanga za cca. 400 eura, čak i za Amerikance. Problem je jedino što organizirane ture znače da se ne može putovati na svoju ruku, već je moguće putovati samo uz pratnju. Pratnja vodi grupu turista na unaprijed dogovorena mjesta, u pravilu nije moguć kontakt s lokalnim stanovništvom, vodiči pregledavaju fotografije i određuju što se smije, a što ne poslikati.
Butan
Butan je budistička monarhija smještena je na Himalajima, okružena Kinom i Indijom. Ta mala nacija od svega 800 tisuća ljudi ujedno je i jedina zemlja na svijetu koja je uvela bruto nacionalnu sreću kao jedino mjerilo društvenog napretka. Za razliku od njih, svi mi ostali mjerimo bruto domaći proizvod, a oni su među najsretnijim narodima na svijetu: barem tako pokazuju sva ispitivanja Ujedinjenih naroda.
Prvi turist je posjetio Butan tek 1974. godine, i pravila za ulazak u tu državu su stroga. Potrebno je pomno isplanirati što će se posjetiti, uplatiti cijeli iznos turističkog aranžmana koji uključuje sve (prijevoz, smještaj, hrana). Tek kad se uplati cijeli iznos, moguće je dobiti vizu. Cijena jednog dana kreće se između 200 i 300 američkih dolara. Jednom, kad se to riješi, u Butanu je potrebno jedino brinuti za piće i suvenire. No, sa suvenirima treba paziti, Butanci vjeruju u moć falusa, i imaju dugu tradiciju njegovog crtanja na svojim kućama kako bi pospješili plodnost i donijeli sreću. Stoga ne treba čuditi da su mnogi suveniri u obliku ukrućenog falusa.
Uzbekistan
Ovdje vlada bivša sovjetska birokracija na svom vrhuncu. Potrebno je isposlovati brdo papira da bi se ušlo u Uzbekistan. Pozivno pismo, unaprijed plaćeni smještaj, višednevno čekanje vize, viza se dobija točno na određene dane za koje je plaćen smještaj, i cijena je visoka. Oko stotinjak dolara za vizu, te još toliko za pozivno pismo. Pokušao sam srediti vizu dok sam bio u Kirgistanu, ali kad sam shvatio da bih trebao čekati u Biškeku bez putovnice 10-15 dana, odustao sam.
Turkmenistan je kombinacija uzbečke birokracije (pozivno pismo, dugo čekanje za vizu), sjevernokorejskog vođenja za ručicu (neki izvori govore da je potreban vodič za posjet toj državi), te butanskog plaćanja svega unaprijed. Za nas nezavisne putnike, postoji olakotna okolnost, jer je moguće izvaditi tranzitnu vizu koja dopušta boravak od 3 do 7 dana. Puna turistička viza je noćna mora.
Saudijska Arabija
Photo: Andrew V Marcus / Shutterstock.com
Od svih država s ovog popisa, mislim da je Saudijska Arabija najzatvorenija i najteža za posjetiti. Turistička viza je ukinuta 2010. godine. Ukoliko imate posla u Saudijskoj Arabiji, moguće je dobiti poslovnu vizu i ona služi za posjetu poslovnih središta (npr. Rijad), ali je nemoguće posjetiti Meku i Medinu. Meka i Medina su strogo zatvorene za nemuslimane, i ta dva sveta mjesta moguće je posjetiti u sklopu hodočašća (hadž), samo ako ste musliman. Za nas nezavisne putnike, jedini način je tranzitna viza. Po nekim izvorima moguće ju je dobiti ukoliko se pokažu avio karte kao dokaz da se presjeda u Rijadu. Tada je moguće posjetiti Rijad na 72 sata.
Nauru
Nauru je država s najmanje turista na svijetu. Posjeti je svega nekoliko stotina ljudi godišnje. Glavni razlog je izoliranost i nepovezanost, jer se nalazi u Mikroneziji sjevernoistočno od Australije i u nju je moguće doletjeti samo s jednom kompanijom (Our Airline). I to ne svaki dan. Za posjet je potrebna viza, a njihovo veleposlanstvo postoji samo u 4 države svijeta (Australija, Fidži, Tajvan i Tajland). No, moguće je dobiti vizu po dolasku, ako se slučajno nađete u Australiji, odakle postoje rijetki letovi za tu malu državicu. Nauru je australska Lampedusa, otok pun izbjeglica. No oni tamo ne dolaze svojom voljom nego država Australija tamo smješta sve koji traže azil i zaštitu. Nema ih ipak na tisuće, jer prema posljednjim brojkama tamo se nalazi nešto više od 500 ljudi iz tih kategorija.
Gdje je najbolje otići za ovih ludih ljetnih vrućina? Tamo gdje nisu. Zagreb je već u lipnju ove godine gorio na temperaturama iznad 30 stupnjeva. To je jedan od razloga zašto sam ove godine dane starog godišnjeg potrošio na destinaciju unutar polarnog kruga. Svalbard je otočna skupina između Norveške i Sjevernog pola, smještena u Arktičkom oceanu. Mrvicu je bliže Sjevernom polu nego kopnenom dijelu Europe, a mnogima je poznata po svom starom imenu Spitsbergen. Većina otočja pokrivena je glečerima i snijegom, a kako Golfska struja ublažava tu surovu arktičku klimu, otočje je naseljeno tijekom cijele godine. Svalbard je poznat po glečeri, smrznutoj tundri, sobovima i arktičkim lisicama. Turiste ljeti privlači ponoćno sunce, a zimi predivna aurora borealis.
Iako se nalazi daleko na sjeveru, Svalbard je lako dostupan. Postoje svakodnevni letovi iz Osla, letove nudi čak i niskobudžetna kompanija Norwegian, a slijeću na mali aerodrom blizu Longyearbyena na koji bez problema mogu sletiti i srednje veliki avioni.
Najveći otok Svalbarda zove se Spitsbergen i na njemu se nalazi većina naselja. Tu su neke od najsjevernijih stvari na svijetu kao najsjevernije stalno naseljeno mjesto, najsjevernija pošta, najsjevernija pivovara, najsjeverniji bazen, najsjeverniji bankomat… Uglavnom,većina najsjevernijih stvari nalazi se ovdje.
Otok su prvo korstili lovci na kitove u 17. i 18. stoljeću, a u 19. stoljeću je počela eksploatacija otoka. Norveški i ruski rudari iskapali su ugljen u rudnicima diljem otoka, a taj ugljen iskapaju i danas te ga koriste ga za proizvodnju električne energije i grijanje, dok višak prodaju u Europu. Otok je bio i početna točka za gomilu arktičkih ekspedicija, no unazad par desetljeća je počeo bujati turizam.
Na fotografijama ispod vidite ledenjak Esmarkbreen na Spitsbergenu, nazvan po geologu Jensu Esmarka, dugačak 15 kilometara te predivne fjordove.
Moja arktička pustolovina počela je u norveškom naselju Longyearbyen,administrativnom središtu Spitsbergena. Naselje je dobilo ime po Johnu Munro Longyearu, glavnog čovjeka Arktičke rudarske kompanije, koja je bila vlasnik tog naselja s rudnicima u okruženju. Sva naselja koja su tamo napravljena pred otprilike stotinjak godina su na početku bili tzv. company town, odnosno naselja kompanije izgrađeno samo za potrebe posla. Sva tri ruska naselja (Barentsburg, Grumant i Pyramiden) su i dalje u vlasništvu ruske kompanije Arktički ugljen (Arktikugol).
Polarni dan na Arktiku
Prvo što me je oduševilo je klima, tijekom lipnja bilo je sunčano vrijeme svih 7 dana, a temperature su se penjale do 7 stupnjeva. Doživio sam i polarni dan, odnosno ponoćno sunce, prirodni fenomen koji se pojavljuje sjeverno od arktičkog kruga, tijekom kojeg je sunce vidljivo tijekom 24 sata, odnosno sunce uopće ne zalazi. Za nas koji nismo naviknuti na to, prvih nekoliko dana je bio vrlo neredovit san, bilo je teško naviknuti vlastiti bioritam da se mora spavati tijekom danjeg svjetla. Bez brige, smještaji u ponudi svi redom imaju tamne zavjese koje zamrače prostoriju gdje spavate, jedino je čudno što usred dana trebate ići spavati.
U Longyearbyenu nema čega nema. Ogroman supermarket, hrpa trgovina opreme za outdoor aktivnosti, nekoliko restorana i pubova, pošta, kafeterije, knjižnica, bolnica, crkva, sve što jedno malo mjesto treba imati. Cijene su visoke, pogotovo u restoranima, ali standardno norveške. Tako da je izbor pao na jela koja smo sami kuhali u smještaju kojeg smo nas par prijatelja povoljno našli na Airbnbu.
Pazi, polarni medvjedi! Puška je obavezna izvan naselja
Izvan naseljenog mjesta se ne smije ići bez naoružanja, zbog velike opasnosti od polarnih medvjeda. Na cijelom otočju ima više polarnih medvjeda nego ljudi, i to je jedna od rijetkih životinja koja će napasti čovjeka bez imalo premišljanja, pogotovo kad je gladna. Zbog tog su outdoor aktivnosti jedino moguće kroz organizirane turističke agencije koje nude razne aktivnosti, poput kajakarenja, planinarenja, ATV safarija, vožnje biciklima, u zimsko vrijeme i vožnje saonicama s psima, snowmobilima, itd. Tu svatko može naći aktivnost koju želi.
Na Arktiku nema ni poroda ni sprovoda
Trenutno je na snazi zakon da se bilo kakav znak ljudske prisutnosti na Svalbardu prije 1946. ne smije dirati, uključujući i sve ostale napuštene objekte. Zbog tog razloga, područje Longyearbyena je prekriveno rudarskim artefaktima kao drvene žičare za prijevoz ugljena, ostaci lopata, krampova, itd. Na otoku nema nezaposlenih, nitko ne smije biti rođen niti pokopan na otoku. Trudne žene su dužne roditi na glavnom kopnu, jer ovdje ne postoji potrebna zdravstvena skrb za rodilje. Tlo je zamrznuto, i leš se ne bi uspio raspasti, a postoji i mogućnost da polarni medo namiriše i iskopa leš. Zbog tog mrtvace šalju s otoka.
Nakon prvih par dana gdje smo se navikli na spavanje, i gdje smo opskrbili našu kućicu potrepštinama iz lokalnog supermarketa, odlučili smo posjetiti Piramidu, napušteno rusko naselje.
Naselje je osnovala Švedska 1910. godine, no prodano je Sovjetskom savezu 1927. godine. Dobilo je naziv po planini u obliku piramide u čijem podnožju se nalazi. Do naselja je moguće jedino brodom, otprilike 2 sata vožnje od Longyearbyena. Naselje je potpuno napušteno 1998. godine, postalo je grad duhova, no zadnjih par godina Rusija polako vraća stari sjaj tom naselju. Otvoren je hotel i restoran, živi nekoliko ljudi koji rade tamo. Simpatična Ruskinja na simpatično lošem engleskom nas provodi naseljem, i pokazuje zgrade u kojima se nalazi kantina, sportski centar, škola, dječji vrtić, kulturni centar… Tu se nalazi najsjeverniji grand piano imena Crveni oktobar, najsjeverniji bazen, kao i neizostavna najsjevernija Lenjinova bista u samom centru tog mjesta. U vrijeme zlatnog vremena u naselju je živjelo više od 1000 ljudi, zajedno sa svojim obiteljima.
Odrezak od kitovog mesa
Nakon razgleda Piramide, razgledali smo i obližnji glečer, slušali kako pucketa led i kako se velike sante leda polagano odvaljuju u more. Nevjerojatno je vidjeti te tisuće godina stare komade leda koji se pomalo tope, cijelo more blizu tog glečera je prekriveno santama leda, i naš brod Polagirl je morao smireno ploviti među tim santama leda. Posada broda pripremila je roštilj na brodu i počastila nas odrescima kitovog mesa. Jako fino!
Sljedeći dan smo odlučili otići u drugo rusko naselje, Barentsburg, gdje živi 400-ak Rusa i Ukrajinaca živi u njemu. Vodič nam objašnjava da ovdje uglavnom žive Ukrajinci iz Donbasa (Donjecki bazen), gdje par godina bijesni rat. Donbas je područje bogato rudom, stoga ne čudi da rudari od tamo rade na Svalbardu. Rusi i Ukrajinci vode miran suživot u Barentsburgu, o politici se ne priča, i uglavnom odrađuju dvogodišnje ugovore za kompaniju Arktikugol.
U tom naselju nalazi se hotel, hostel, restoran, a i mala pivovara Crveni medvjed koja u svojoj ponudi ima tri vrste piva: svjetli, tamni i crveni lager. Odlučio sam se odvojiti od ostatka moje grupe, i ostati prespavati u tom mjestu. Usprkos tome što Barentsburg ima norvešku adresu i norveški broj telefona, postoji i ruska bazna stanica, jer mi se telefon prebacio na rusku GSM mrežu. U tom mjestu nalazi se i najsjevernija diplomatska ispostava, konzulat Ruske federacije. U samom centru mjesta nalazi se i spomenik na kojem piše: Naš cilj – komunizam, a vodič nam objašnjava da je spomenik napravljen u čast prvom arktičkom neboderu, stambenoj zgradi od 5 katova. Cijeli Barentsburg je sređen, sve zgrade su renovirane unazad nekoliko godina, i pomalo se izgubio taj sovjetski štih kojeg ima Piramida.
Najsjevernija craft pivovara –vlasnici natjerali vladu da promijeni zakon
Kako sam ljubitelj dobrog piva, nije me trebalo puno nagovarati da odem na tasting i turu po najsjevernijoj zanatskoj pivovari. U Longyearbyenu se nalazi Svalbard Bryggeri, projekt Roberta Johansena i njegove žene Anne Grete. Zbog njihove zaljubljenosti u ovaj arktički arhipelag, rodila se ideja da naprave najsjeverniju pivovaru. No, kad su 2009. godine zatražili licencu za proizvodnju alkoholnih pića, norveška vlada ih je odbila. Sljedeće godine su zatražili opet, no opet su ih odbili. Sve zato što je postojao neki arhaični stoljetni zakon (točnije iz 1928.) u kojem je zabranjena proizvodnja alkohola na Svalbardu, da se rudari ne bi napijali.
Tada je ovaj bračni par promijenio strategiju, te su uspjeli nagovoriti norveške političare da usvoje novi zakon, te su u 2014. godini prvi put smjeli legalno napraviti svoje pivo. Njihovo pivo radi se od 2000 godina starog glečera Bogerbreen, i sad godišnje kuhaju 250000 litara odličnog piva. No, velika udaljenost od kopna stvara velike logističke probleme. Primjerice, potrošeni ječam se ne smije kompostirati i bacati na otoku, već se za 9 kruna po kilogramu šalje na mainland. Trenutno razrađuju strategiju kako da ga posuše i potom spale. Na otoku ne raste ni ječam ni hmelj, stoga je potrebno plaćati i visoke cijene pošiljke brodom s mainlanda. No usprkos svim logističkim problemima, rade odlično pivo. Ako netko ikad bude u prilici, neka proba njihov stout ili IPA.
Tjedan dana moje arktičke avanture je brzo proletilo, no svakako bih preporučio da posjetite ovo čaroban i divlji dio svijeta.
Početkom ove godine Bjelorusija je ukinula vize za turistički posjet do pet dana, što je bio i više nego dobar razlog za kratko putovanje u tu, po nekim zapadnim mjerilima, posljednju europsku diktaturu smještenu između Poljske, Litve, Latvije, Rusije i Ukrajine.
Iako su vize ukinuli, sam ulazak u zemlju nije bio tako jednostavan. Odmah na ulasku osjetili smo naslijeđe bivše sovjetske birokracije. Uz važeću putovnicu bilo je potrebno imati i putno zdravstveno osiguranje. Usprkos tome što smo imali važeće police zdravstvenog osiguranja, uslijedilo je polusatno natezanje na imigracijskom šalteru i objašnjavanje na mom lošem ruskom kako su naše police važeće. Bilo je jednostavnije potrošiti tridesetak kuna i platiti njihovo putno zdravstveno osiguranje.
Minsk je prijestolnica Bjelorusije, u kojem živi blizu 2 milijuna ljudi. Centar grada je lijepo sređen, čist i moderan, s puno kafića i restorana, diskoteka i umjetničkih galerija. Avenije i ulice su izrazito široke, u sovjetskom štihu.
Povijest Minska je puna ratova i razaranja. Bio je dio Litvanske kneževine, zatim Poljsko-litvanske unije, zatim ga pripaja Rusko carstvo, pa su ga okupirali nacisti, da bi ga 3. srpnja 1944. oslobodila Crvena armija. Grad je tijekom burne povijesti bio razoren desetak puta u svojoj povijesti, i svaki put se dizao iz pepela i ruševina, poput mitske ptice Feniks.
Zadnje veliko razaranje dogodilo se u Drugom svjetskom ratu, nakon čega je obnovljen za vrijeme SSSR-a, što je i jedan od razloga da je planski izgrađen, s vrlo širokim avenijama.
Minsk odražava sovjetsko planiranje i arhitekturu. Mnogi ga smatraju „najsovjetskijim“ gradom bivšeg SSSR-a.
„Imamo bjeloruski jezik, ali ruski razumije više ljudi“
Bjelorusi imaju svoj jezik, no u svakodnevnom životu koriste ruski. Sve je dvojezično, svi natpisi, nazivi ulica, kao da nikad nisu izašli iz SSSR-a. Pričao sam s taksistom, i on mi je objašnjavao da zašto da pričaju bjeloruski, kad ruski razumije daleko više ljudi. Transliteracija latiničnih naziva ulica i trgova je počela pred par godina, tako da će se i nepoznavatelji ćirilice lako snaći po gradu. No, znanje engleskog je prilično nisko, tako da je lakše pitati na pojednostavljenom hrvatskom nego na engleskom.
Obično na svojim putovanjima ne posjećujem previše muzeje, no u Minsku se definitivno isplati posjetiti Nacionalni muzej na Aveniji nezavisnosti, te Muzej povijesti velikog patriotskog rata (Drugi svjetski rat, op.a.), koji se nalazi nedaleko od Parka pobjede na obali rijeke Svislač.
Posljednji ostaci europske prašume
Bjelorusija je poznata po staništu posljednjeg europskog bizona, na granici između Bjelorusije i Poljske, nedaleko od grada Bresta (ne treba ga zamijeniti za onaj u Francuskoj). To područje se zove Bjelovjeska šuma, dok ga lokalni zovu Belavežskaja pušća. To je jedan od posljednjih ostataka prašume koja se protezala cijelom europskom nizinom.
Da bismo došli do granice, uzeli smo noćni vlak Minsk-Brest. Karte za taj vlak mogu se vrlo jednostavno kupiti online, i ono što me fasciniralo, vlakovi su točni, doslovce u minutu. Vlakovi su me podsjetili na putovanje transibirskom željeznicom. Isti izgled vagona, isti razredi, vidi se da su željeznice naslijeđene od ruskih.
Rano ujutro smo došli u Brest, i prvo smo posjetili Brestsku krepost, tvrđavu u predgrađu. Tvrđava je poznata po tome što se našla među prvima na udaru prilikom njemačke okupacije. Sovjeti su pružili žestok otpor nacistima, no svi vojnici koji su branili tvrđavu su izginuli. No u samoj bitci, nacisti su imali strahovite gubitke, i zbog tog je grad Brest dobio status grada heroja. Na samom ulazu u tvrđavu nalazi se veliki monument s isklesanom zvijezdom petokrakom, dok se u samom centru tvrđave nalazi se veliki kip hrabrog borca.
Tura biciklom po nacionalnom parku
Nakon obilaska tvrđave, uhvatili smo taksi koji nas je odvezao do Bjelovjeske šume, njihovog nacionalnog parka. Otprilike sat vremena vožnje na sjever je proteklo u razgovoru ugodnom s vozačem, a u šumi se, uz odličan ručak, može razgledati zoološki vrt s životinjama koje tamo žive, a i postoji nekoliko tura biciklom. Mi smo uzeli najtežu, i nakon 3 sata bicikliranja smo završili naš jednodnevni posjet nacionalnom parku.
Dvorac Mir i bjelorusko craft pivo
Pri povratku u Minsk, odlučili smo stati na pola puta i posjetiti nadaleko poznati dvorac Mir, u istoimenom mjestu. Dvorac je odličan primjer srednjoeuropskog dvorca, a građen je u nekoliko stilova, od gotike, preko renesanse do baroka koji su se savršeno uklopili stvorivši spomenik kulture koji je završio na UNESCO-voj listi mjesta. Devastirao ga je Napoleon, cijelo stoljeće je stajao napušten, i u potpunosti je obnovljen početkom prošlog stoljeća.
Jedna od stvari koja me iznenadila je i lokalna pivska scena. Zanatsko (craft) pivo je ušlo na velika vrata u Bjelorusiju. U Minsku se toči zanatsko pivo u desecima pubova i birtija, a nađe se i u lokalnim supermarketima. Specijalizirani pubovi toče piva uglavnom bjeloruskih i ruskih neovisnih pivara. Nije trebalo dugo razmišljati kako provesti posljednju večer našeg putovanja.
Na sam spomen Poljske, uvijek me asocira na gradove Varšava, Krakov i Gdanjsk. U Krakovu imam prijatelja Bobu, Hrvata koji je tamo na stalnom radu i boravku. Stoga me nije trebalo puno nagovarati da s prijateljem Emirom odem posjetiti Krakov.
Krakov je jedan od najstarijih i najvažnijih poljskih gradova. Na prostoru današnjeg Krakova su živjeli Bijeli Hrvati, preci današnjih Hrvata. Prema legendi ga je osnovao vojvoda Krak koji je na tom mjestu ubio zmaja. Po samom vojvodi je i Krakov dobio ime.
Za razliku od Varšave koja je tijekom njemačke okupacije bila sravljena sa zemljom, Krakov se uspio sačuvati, prvenstveno jer je bio središte njemačke okupacijske vlasti u Poljskoj, i nalazio se nedaleko od najpoznatijeg nacističkog logora smrti, Auschwitza.
Staro mjesto, povijesna jezgra Krakova, pravo je kulturno središte Poljske, ispunjena je znamenitostima i spomenicima. Uvrštena je 1978. godine i na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine.
Staro mjesto opasavale su srednjovjekovne gradske zidine, imale su 46 tornjeva i 7 gradskih vrata. U 19. stoljeću su srušene, njihov jarak je zatrpan i napravljen je najpoznatiji gradski park, park Planty. On okružuje čitav stari grad, no sačuvana su jedna od gradskih vrata, poznati Barbakan.
Centrom starog mjesta dominira Rynek Glowny (Glavni trg), najveći srednjevjekovni trg u Europi. U sredini tog trga nalazi se jedna od najvećih znamenitosti trga, renesansna cehovska građevina Sukiennice s brojnim trgovinama i Nacionalnom umjetničkom galerijom na katu. Trgom dominiraju i toranj gradske vijećnice, te znamenita gotička Bazilika sv. Marije.
Južnim dijelom grada dominira još jedna gradska znamenitost, brdo Vavel. Na vrhu brda nalazi se Kraljevski dvorac s oružarnicom i katedralom u čijoj se kripti nalaze grobovi drevnih kraljeva Poljske i drugih zaslužnih Poljaka. Ovdje su se odvijala i krunjenja poljskih kraljeva. Zbog toga ovo mjesto ima veliku važnost za poljski narod.
Svakako valja posjetiti i povijesni židovski dio grada, Kazimierz, sa svojom starom sinagogom. No najvažnija znamenitost u okolici grada je stari rudnik soli Wieliczka koji je otvoren za turiste i također se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine.
Posjetnik slavnom rudniku soli
Kakosmo imali auto, nije bio problem posjetiti dvadesetak kilometara udaljen rudnik. Još prije oko 5 tisućljeća na ovom području se vadila sol isparavanjem iz površinske slane vode. Tu je nastalo naselje, u rimsko doba poznato kao Magnum Sal (“Velika sol”), na poljskom Wielika Sol, po kojem je i rudnik dobio ime. Taj slavni rudnik soli ujedno je jedan od najstarijih u svijetu (najstariji je Rudnik soli Bochnia, 20 km od Wieliczke). Ležište soli je dugo oko 10 km, široko od 500 do 1300 metara i debelo oko 400 m u dubinu.
Unutar rudnika postoje brojne skulpture i poznata podzemna kapelica. Rudnik od devet katova doseže dubinu od 327 metara i dug je preko 300 km. Prvo smo spustili niz 378 stuba, 67 metara u dubinu, kako bi posjetili rudarske hodnike, kapele, oltare, skulpture i slano jezero, a na dubini od 135 metara nalazi se dizalo koje nas vraća na površinu. Najznamenitije su brojne skulpture, te cjelovita Crkva sv. Kinge (najveća podzemna crkva na svijetu), koje su rudari isklesali iz žive kamene soli.
Nacistički logor smrti Auschwitz – ne znam je li bolje takva mjesta ne posjetiti
Nakon oduševljenja rudnikom soli, krećemo na jedno daleko neugodnije mjesto s početka priče, najveći nacistički logor smrti, Auschwitz. Nalazi se nekih 60 km istočno od Krakova. Kompleks se sastojao od tri glavna kampa: Auschwitz I., administrativni centar, Auschwitz II. (Birkenau) kamp za istrebljivanje, i Auschwitz III. (Monowitz) radnički kamp.
Zapovjednik tog zloglasnog mjesta bio je Rudolf Höß, koji je u Nürnberškom procesu svjedočio da je ubijeno 3 milijuna ljudi za vrijeme njegovog vođenja kampa. Kasnije procjene govore o 1 milijun ljudi, od toga su 90% bili Židovi iz cijele Europe. Logoraši su bili ubijani u plinskim komorama, plinom Ciklon B, no mnogi su umrli izgladnjivanjem, prisilnim radom, manjkom higijene, pogubljenjima i medicinskim eksperimentima.
Posjetili smo Auschwitz I, koji je nekoć bio stara vojarna, i uglavnom je služio za ispitivanje pripadnika poljskog Pokreta otpora i ruske ratne zarobljenike. Prolazimo kroz glavna vrata ispod zloglasnog natpisa “Arbeit macht frei”. Zgrade te bivše vojarne su danas uređene u muzej, i stoje kao spomenik da je najgora zvijer na planeti u biti čovjek.
Drugi dio logora, Birkenau, je ogroman. Daleko veći od prvog. Crvena armija, kad je oslobodila zatvorenike, je srušila krematorije, tako da danas stoje samo njegovi ostaci.
Posjet Auschwitzu je ostavio dubok trag na nama, nekoliko dana su mi se vrtjele slike u glavi, ponekad se pitam da li je takva mjesta bolje posjetiti ili ne.
Kina, ta velika i moćna zemlja dalekog istoka. Putovati Kinom je otprilike kao putovati Europom, podjednake su veličine. Putovao sam Kinom u nekoliko navrata, i teško je opisati sve doživljaje i mjesta koja sam posjetio u jednom blogu. Stoga ću se ovdje podsjetiti na meni dva najdraža mjesta u Kini, Peking i Pingyao.
Peking se nalazi na sjeveru i najmoderniji je kineski grad. Ima oko 15 milijuna stanovnika i osim što je glavni grad, Peking je i središte političke moći. Kao sjedište kineskih vladara kroz stoljeća, glavni grad drevnog Kineskog imperija još uvijek je zadržao izuzetno puno dokaza svoje kraljevske prošlosti, s aristokratskim hramovima, parkovima i palačama. I svi su ti monumenti otvoreni za javnost. Peking je središte umjetnosti, ukusnih specijaliteta, tradicionalnih plesova, kulturni centar s fascinantnim prikazima višestoljetne umjetnosti. Nigdje drugdje na svijetu nećete vidjeti veću koncentraciju starih i novih vrijednosti. Ovaj je grad pravi biser kineske kulture.
Peking je najznamenitiji po trima hramskim kompleksima, koje su ujedno i najveće znamenitosti grada. Hram Neba (Temple of Heaven) je kompleks hramova izvan strogog centra grada okružen paviljonima i vrtovima u kojima se za ljetnog i zimskog solsticijaca molio bogu neba za dobru žetvu.
Zabranjeni grad
Druga znamenitost je poznati i misteriozni Zabranjeni Grad(Forbidden City), najveća i najpotpunija prastara imperijalna palača na svijetu koja se nalazi u centru Pekinga. Naziv je dobio jer se bez careve dozvole u njega nije moglo ući.
Ima 9999 soba smještenih u 890 zgrada na 72 hektara površine. Sagrađen je u 15. stoljeću, nakon punih 14 godina gradnje, i bio je dom dvadesetčetvorici vladara dinastija Ming i Qing, ali i centar kineske vlade tijekom 500 godina. Od 1925. godine je muzej otvoren za javnost, kojeg svake godine posjeti gotovo 15 milijuna turista (!). Preporuka je da izbjegavate srpanj i kolovoz za posjetu jer je tada najveća navala turista. Ulazi se isključivo kroz južna vrata Meridian Gate (Wumen), a zatvoren je ponedjeljkom osim tijekom srpnja, kolovoza i praznika. Za ulaz je potrebno kupiti ulaznicu.
Tiananmen- trg za milijun ljudi
Nasuprot Zabranjenog grada nalazi se trg Tiananmen (u prijevodu Trg nebeskog mira), najveći trg na svijetu na koji, odjednom, može stati milijun ljudi. Na trgu se nalaze Nacionalni muzej i mauzolej Chairman Mao. Htjeli smo posjetiti mauzolej, ali je zbog preuređenja bio zatvoren.
Treća znamenitost je Ljetna palača (Summer Palace, ili u doslovnom prijevodi s kineskog, Vrtovi njegovanog sklada) koja je bila rezidencija carske obitelji. To je kompleks građevina s palačom u vrtu kojim dominira Dugovječno brdo (60 m visine) iznad umjetnog jezera Kunming, sjeverozapadno od središnjeg Pekinga. Tri četvrtine područja palače je pod vodom. Od građevina koja se nalazi na području palače treba spomenuti: Dvorana raspršivanja oblaka, Hram budističke vrline i Hram mudrosti.
Svakako treba spomenuti da je svaki kineski grad nekoć imao kule s bubnjevima (Drum Tower) ili zvonima (Bell Tower) koja su građanima služila kao obavijest o dobu dana i kada počinje policijski sat. Pekinški Drum Tower koji se nalazi na sjeveru grada sagrađen je u 13. stoljeću i rekonstruiran oko 1420. godine kad je sagrađen i Bell Tower.
Najpoznatije kinesko pivo je – njemačko!
Najpoznatije kinesko pivo je Tsingtao. To je u biti njemačko pivo. Njemački su kolonijalisti 1903. Godine u gradu Qingdao (Nijemci su ga zvali Tsingtao, otud i ime piva) napravili pivovaru, koja je u međuvremenu postala najveća u Kini, a Tsingtao najzastupljenije pivo u Kini. Pivo je vrste pilsner, rade ga djelomično i od riže, s otprilike 4% alkohola. Pakiraju ga u velikim bocama (cca 0.65l), što je standard u Aziji. Tamo nije neobično vidjeti da jedno pivo podijeli više osoba. Iako sam ljubitelj zanatskog piva, ovo pivo je bilo pravo lagano osvježenje tijekom vrućih ljetnih dana.
Kineski zid ili “nezamislivo dugi zid”
Nakon četiri dana provedena u Pekingu, zaputili smo se pogledati još jedno vječno svjetsko čudo – Kineski zid (Wanli Changcheng – zid dug 10.000 lia). On predstavlja obrambeni zid s kulama i dugačak je preko 6000 km što ga čini najveću građevinu na svijetu. Jedan od kineskih naziva, “zid dug 10.000 lia” treba shvatiti “pjesnički”. Li je stara kineska mjera za dužinu od oko 575,5 m pa je zid dakle dug 5755 km. Iako, obzirom da u kineskom jeziku broj 10.000 znači “ beskonačno”, naziv je zapravo “nezamislivo dugi zid”.
Zid prelazi preko neobično teških terena – pustinja, stepa, nizina, strmih uspona i rijeka. Na nekim dijelovima ide preko brda i do 1350 m visine. Visina zida nije posvuda jednaka i iznosi od 4,5 do 12 metara, a dobrim je dijelom izgrađen tako da se gornjom površinom mogu kretati ljudi i kola. Uzduž zida izgrađeno je približno 25000 kula.
Mi smo posjetili dio zida koji se zove Mutianyu, 90 km sjeverno od Pekinga, koji datira od dinastije Ming. Odlučili smo se za njega zbog toga što je manje turistički poznat od primjerice Badalinga, koji vrvi turistima. Kad kažem turistima, to znači Kinezima. Kina je toliko ogromna da Kinezi tijekom ljeta putuju po svojoj zemlji, i većina turističkih destinacija je preplavljena baš Kinezima i rijetko kojim zapadnjakom. Zanimljivost kod ovog dijela zida je ta što postoji žičara koja vodi do samog zida, a spuštanje nazad je toboganom.
Pingyao – grad kornjača bio je drevno financijsko središte Kine
Drugo mjesto koje me oduševilo je Pingyao, mjesto u pokrajini Shanxi, 715 km udaljen od Pekinga. Pingyao je vjerojatno najbolje sačuvani drevni, zidinama opasani, grad u Kini. Za vrijeme dinastije Ming bio je značajan trgovački grad i centar velike trgovačke mreže koja se prostirala od južne Kine, sve do Mongolije. Lokalni poslovni ljudi su do dolaska dinastije Qing postali tako uspješni da su stvorili prve državne banke i čekove kako bi omogućili prijenos velikih količina srebra sa jednog mjesta na drugo.
Sa svojih 20 financijskih institucija unutar grada, za vrijeme dinastije Qing, Pingyao je bio najveće financijsko središte u Kini. Tu je bilo smješteno više od pola ukupnog broja svih financijskih institucija u Kini. Rishengchang je bila prva banka u Pingyau, a time i u Kini.
Gradske zidine dao je izraditi car Hongwu 1370. godine. Zidine, visoke 12 metara i dugačke oko šest kilometara, imaju šest ulaznih vrata: na sjevernoj i južnoj strani su po jedna vrata, a na istočnoj i zapadnoj po dvoja, po uzoru na kornjaču (glava, rep i četiri uda) te zbog toga ima nadimak “Turtle City”(Grad kornjača). Na svakom uglu stoji jedan toranj, a duž zidina je čak 72 promatračnica. Veći dio zidina netaknut je još od vremena gradnje, osim južnog dijela koji je rekontruiran nakon urušavanja.
Kao i svaki kineski grad, imao je i zvonik i toranj sa bubnjevima. Naš hostel “Yamen” smješten je odmah pored tornja sa bubnjevima, u istoimenoj ulici. Svakako bih preporučio taj hostel, jer je prekrasan. Smješten je u bivšoj guvernerovoj rezidenciji, s prelijepim starinskim dvorištem okićenim crvenim svjetiljkama, te prilično urednim i čistim sobama. Osoblje hostela je vrlo srdačno, a cijena smještaja u privatnim sobama je vrlo prihvatljiva. Hostel, a i cijeli grad, nas je očarao svojim mirisom starine i odmah smo produžili smještaj za još koji dan.
Unutar zidina je zabranjen promet za automobile, već se cijeli lokalni transport zasniva na malim električnim automobilima i biciklima. Ali, grad je malen i prilično jednostavan za snalaženje i mi smo izabrali pješačenje. Od znamenitosti koje bih naveo je Zid devet zmajeva, Konfucijev hram, prva kineska banka Rishengchang, gradski Božji hram te neizostavni zid. Svakako bih spomenuo da smo naišli i na kršćansku crkvu na jednom kraju grada, te katoličku na drugom.
Današnje ulice grada su pune malih trgovina tradicionalnom kineskom odjećom i obućom, suvenirima i raznih drangulija. Tu i tamo se nađe koji hotel ili restoran u kojem poslužuju neizbježno kinesko pivo Tsingtao i lokalne specijalitete. U vodiču nalazim da je lokalni specijalitet pirjana govedina s krumpirom. Tako oduševljeni odmah nalazimo restoran koji to poslužuje, jer smo očekivali da će, nakon višednevnog jedenja usitnjene hrane, napokon naići na komad mesa i krumpira. Ali, grdo smo se prevarili. I ovo jelo se poslužuje s rižom, a govedina i krumpir su usitnjeni, kao i kod ostale kineske hrane.
Izlaskom iz aviona skužio sam da će idućih par dana biti jako ljepljivo i znojno. Podosta sam putovao po jugoistočnoj Aziji, ali ovakvu sparinu, ovakvo znojenje, nigdje nisam osjetio. To me je pratilo tijekom cijelog boravka u Singapuru ili, u prijevodu s malajskog jezika, “Lavljem gradu”.
Od aerodroma do prijatelja gdje sam bio smješten vozili smo se podzemnom željeznicom zvanom SMRT (skraćenica od Singapore Mass Rapid Transport). Ulaskom u SMRT ugledao sam znak što je zabranjeno u podzemnoj. Pušenje, iće i piće, zapaljive tekućine. I durian, kralj voća. Kralj smrada. Nasmijalo me je to. Ulaskom u grad, odmah se vidjelo da smo došli u jednu od najrazvijenijih država svijeta. Ulice, podzemna, prometni znakovi i oznake na engleskom jeziku, sve je izgledalo kao da se šećem nekim američkim velegradom. S tom razlikom da je bila enormna sparina.
Suvremeni Singapur osnovali su Britanci 1819. godine, koji su uočili strateški položaj grada. To je bio praktično nenastanjen otok na kojem je živjelo 150 ribara i gusara. Singapur je kasnije postao britanskom krunskom kolonijom i razvio se u značajan lučki i trgovački centar. Već 1869. godine je u Singapuru živjelo otprilike 100000 ljudi raznih nacionalnosti – Kinezi, Malajci, Indijci i Englezi.
Tijekom Drugog svjetskog rata Japanci su zauzeli Malajski poluotok, a Britanci su u Singapuru pružili otpor. To je dovelo do Bitke za Singapur u kojoj su Britanci poraženi, a Japanci su za 6 dana zauzeli grad. To se smatra najvećim britanskim porazom u Drugom svjetskom ratu. Japanci su grad nazvali Shōnantō.
Ratne turističke atrakcije
Kako me zanima ratna povijest, posjetio sam dvije turističke atrakcije koje zorno prikazuju jedan od najvećih poraza Britanaca u povijesti – Fort Canning i Fort Siloso. Fort Canning je poznat po bunkeru iz Drugog svjetskog rata poznatiji kao Battle Box, koji je bio podzemni zapovjedni centar tijekom Bitke za Singapur, a Fort Siloso na južnom singapurskom otoku Sentosa bila je utvrda s 12 velikih topovskih baterija. Danas su obje lokacije uređene kao muzej i otvorene su za javnost. Fort Siloso je potpuno besplatan za posjet, dok se ulaz u Fort Canning plaća desetak eura.
Priča ide otprilike ovako. Britanci kao Britanci bili su arogantni, i očekivali su prodor Japanaca s mora. Japanci, predvođeni odličnim strategom generalom Yamashitom, su se iskrcali u Malaji i Tajlandu te s lakoćom pobijedili britanske, australske i indijske postrojbe nenavikle na borbe u prašumi. Singapur je na kraju napadnut sa sjeverne strane odakle britanski stratezi prije rata nisu očekivali neprijatelja.
Britanski zapovjednik Percival je bio loš strateg, i usprkos Churchillovoj zapovijedi da se bori do posljednjeg čovjeka, se nakon 6 dana bitke predao. Poraz je bio još veći jer su se daleko brojnije britanske snage predale manjim, izmučenim i slabije naoružanim japanskim snagama. Englezi su vratili Singapur tek u rujnu 1945., nakon japanske kapitulacije.
Godine 1959. je stekao samoupravu pod britanskom krunom, dok su 1963. proglasili potpunu samostalnost i udružili se u Federaciju Maleziju. Kako stanovnici Singapura nisu bili zadovoljni tom Federacijom, 1965. su proglasili nezavisnost. Tada Singapur postaje posebna država. Njihov otac nacije, Lee Kuan Yew je bio premijer sve do 1990. godine. Trenutni premijer je njegov sin, Lee Hsien Loong. Pod vlašću Lee Kuan Yewa, Singapur postaje jedna od najrazvijenijih država svijeta. Smatra se azijskim tigrom (tigrovima se nazivaju male azijske države koje su se vrlo brzo razvile). Bogatstvo se temelji na trgovini i lučkim djelatnostima. Singapur se najviše razvio na uvozu jeftinih sirovina i izvozu gotovih industrijskih proizvoda. Lee Kuan Yew se smatra najzaslužnijim što je ovaj grad-država u smjeni jedne generacije od države trećeg svijeta postala država prvog svijeta.
Singlish- spoj četiri jezika
Zbog svih tih povijesnih razloga i ne čudi da imaju više etničkih skupina (najveće su Kinezi, Malajci i Indijci), koje govore raznim jezicima, te štuju razne religije. Singapur, stoga, ima četiri službena jezika: engleski, malajski, mandarinski i tamilski. Engleski jezik je službeni jezik administracije i trgovine, a malajski je nacionalni jezik. Mandarinskim (kineskim) jezikom koristi se najveći broj stanovnika (oko trećine). Karakterističan lokalni dijalekt je Singlish, spoj leksičkih i gramatičkih formi kineskog, engleskog, malajskog i indijskog jezika. Singlish se koristi na ulicama kao govorni jezik, međutim u zadnje vrijeme sve se više koristi i na javnim mjestima. Singlish je jedinstveni singapurski slang, u kojem engleski jezik slijedi kinesku gramatiku i kojeg se slobodno nadopunjava riječima lokalnih kineskih, malajskih i indijskih dijalekata. To je jezik mladih, ulični slang, često krcat prostim riječima uzetih iz gotovo svih jezika jugoistočne Azije.
Kazne za sve, od nepuštanja vode u WC-u pa do bacanja žvakaće
Šetnjom kroz grad prolazimo kroz šumu nebodera. Ovo je jedno od najgušće naseljenih mjesta na svijetu. Osim nebodera, ima nekoliko fenomenalnih parkova, zoološki vrt, vrt ptica te botanički vrt. Uz to sve je i vrlo čist grad, a postoje i mnoge kazne, od novčanih do odgojnih, za kršenje propisa vezanih uz čistoću. Na primjer, kažnjava se osoba koja u javnom zahodu ne pusti vodu ili baci žvakaću gumu na cesti ili bilo kojoj javnoj površini. Oni se time ponose i mnogi suveniri poput magneta prikazuju te znakove zabrane. Inače, žvakaće gume su zabranjene u Singapuru.
Jedna od znamenitosti Singapura je Cesta Voćnjaka (eng. Orchard Road). Ime je dobila po tome što su u 19. stoljeću tu bile plantaže muškatnih oraščića, papra i voća. Danas je to više od dva kilometra duga ulica, te centar zabave i shoppinga ovog dijela svijeta. Trgovački centar na trgovačkom centru, gdje se može kupiti sve, “od igle do lokomotive”.
Merlion, čije ime dolazi od imenica more i lav, je maskota grada. Merlion je mitsko biće s glavom lava i tijelom ribe. Kip Merliona dizajnirao je Fraser Burnner za singapursku turističku zajednicu prema povijesnim crtežima singapurskih mornara iz 13. stoljeća. Od 1964. kip Merlion službeni je logo Singapura.
Još jedna zanimljivost Singapura jest da su Singapur i Južna Koreja jedine države na svijetu u kojima se dijelovi Ustava baziraju na tradicionalnom kineskom vjerovanju, feng shuiju. Feng shui (vjetar i voda) kinesko je vjerovanje koje usklađuje ravnotežu između čovjeka i prirode, te daruje čovjeku prosperitet i zdravlje.
U jednom od prijašnjih članaka sam opisao svoje iskustvo na putovanju Transsibirskom željeznicom, no nikad nisam napisao kako smo to putovanje Vinc i ja završili. Imali sam kupljene karte za vlak do Bajkalskog jezera, ali nismo imao isplanirano putovanje do samog kraja. Imali smo avio kartu iz Pekinga za doma, no nismo znali kako doći do Pekinga – kroz Mongoliju ili završiti putovanje do Vladivostoka i nekako od Vladivostoka doći do Pekinga.
Prvo što nismo imali je viza za Mongoliju. Još na početku putovanja, u Moskvi, prošetali sam se do njihovog veleposlanstva, ali nije radilo, jer je bio neki mongolski nacionalni praznik. Idući konzulat je bio u Irkutsku, na samom Bajkalu.
Tranzitna viza je zakon
Upadamo u veleposlanstvo, ispitujemo što je potrebno za vizu. Službenik je počeo nabrajati pozivno pismo, dokaz o svrsi putovanja, unaprijed plaćen smještaj, itd. Meni već lagano muka, no dosjetih se zgode s Brunejem, kad sam tražio vizu u Kuala Lumpuru, i dosjetim se da sam u tranzitu mogao ući na 3 dana bez ikakvih papira. Pitam službenika što mi treba za tranzitnu vizu. Odgovara mi da mi je potreban dokaz da moram proći kroz Mongoliju do odredišta i da mi ta viza vrijedi samo deset dana. Pokazujem aviokartu iz Pekinga, koja je ispala dovoljan dokaz, i u roku sat vremena imam vizu u putovnici. Mongolia, here I come.
Što je maršrutka?
U našoj zadnjoj postaji željeznice, u Ulan Udeu, glavnom gradu ruske republike Burjatije južno od Bajkalskog jezera, pokušavamo kupiti kartu za nekakav prijevoz do Ulan Batora, glavnog grada Mongolije, no vlak ide svega jedanput tjedno. Postoji autobus, ide jedanput dnevno, ali je popunjen za sljedeća dva dana. Vožnja vlakom traje tridesetak sati, busom nekih dvanaestak, pa idem isprobati kako bi to izgledalo da idem kombinacijom maršrutke i autostopa.
Maršrutka je oblik javnog prijevoza u obliku minibusa i kombija, koji je izrazito popularan u zemljama bivšeg sovjetskog saveza.
Budimo se rano, prije 6 sati, da pokušamo taj cijeli put odraditi u jednom danu. Maršrutka do Kjahte, pograničnog mjesta ide kad se popuni, i vožnja traje otprilike 3 sata. Prvi dio puta tekao je glatko, još sam uspio nažicati vozača maršrutke da me ostavi na samom graničnom prijelazu, udaljenom nekoliko kilometara od samog centra tog mjesta.
Kad pokušaš granicu prijeći pješke…e ne može!
No, na granici prvi problem, granica se ne može prijeći pješice, mora se prijeći prijevoznim sredstvom. No i za to postoji rješenje problema, dosjetili se lokalci da na povremenim putnicima mogu zaraditi, i žena s automobilom za 20-ak dolara prebacuje nas na drugu stranu granice, eto nas u Mongoliji. Pokušaji stopiranja nisu baš išli, no naišao je jedan taksist koji nas je za pedesetak dolara prebacio do Ulan Batora.
Mongolija je zemlja nepregledno dugačkih zelenih pašnjaka koja se stapaju sa uvijek vedrim plavim nebom. Tako je i izgledao taj put od granice do glavnog grada. Trava, trava, i najzelenija trava koju sam u životu vidio.
Puno prostora, a malo ljudi
Mongolija je jako rijetko naseljena zemlja, i mongoli su kao narod nomadi i stočari, rijetko kad su na istom mjestu. Zbog toga po putu do Ulan Batora srećemo jedno naseljeno mjesto u kojem ručamo. Usporedbe radi, po veličini je tek nešto malo manja od Irana, a ima svega 4% njegovog stanovništva. Otprilike kao da naselimo cijelo stanovništvo jedne Slovenije na područje veličine 3 Francuske.
Ulan Bator u prijevodu znači “crveni junak”, osnovan je kao pokretno (nomadsko) budističko sjedište. Godine 1778. smjestio se trajno na današnjem mjestu, na sjecištu dviju rijeka, rijeke Tuula i rijeke Selbe. U razdoblju prije toga mijenjao je lokaciju dvadeset osam puta, a svaka je lokacija bila izabrana održavanjem vjerske ceremonije. Tijekom dvadesetog stoljeća grad je prerastao u vodeće sjedište proizvodnje u zemlji u kojem živi praktično pola stanovništva Mongolije.
U urbanoj jezgri ističe se kompleks samostana Gandana, gdje se nalazi i najveći mongolski budistički hram dovršen 1913. godine. Centrom dominira ogroman gradski trg Süchbaatar, koji je dobio ime po istoimenom junaku te Prirodoslovni muzej.
Spavanje kod nomada
U hostelu dogovaramo trodnevni izlet u nacionalni park Gorkhi-Terelj sa spavanjem u jurtama, tradicionalnim nomadskim šatorima. Vlasnica hostela nas je pitala da li je problem da nam se prikrpaju još nekoliko zainteresiranih, što nama nije bio problem. Okupilo se maleno društvance, dva Hrvata, jedna Britanka i Finkinja, te Francuz.
Na putu u Gorkhi Terelj prvo posjećujemo spomenik Zaisan, koji se nalazi na rubu grada i podsjeća na žrtve Drugog svjetskog rata. Izrađen je u klasičnom sovjetskom stilu. Otprilike na pola puta do odredišta nalazi se kip Džingis Kanu, mongolskom osvajaču, utemeljitelju Mongolskog carstva, najvećeg carstva u povijesti koje je postojalo u srednjem vijeku. Kip prikazuje velikog Kana na konju, izrađena je od metala i visoka je impozantnih 40 metara.
Dolazimo u sam nacionalni park, gdje smo smješteni kod jedne nomadske obitelji. Dali su nam jednu jurtu u kojoj spavamo. Jurta je tradicionalni šator koji koriste nomadi u stepama središnje Azije. Kreveti su smješteni u krug, a u sredini se nalazi mala pećica koja služi za grijanje same jurte.
Tih nekoliko dana provodimo u druženju s našim suputnicima, šetnji po okolnim brdima, posjećivanju lokalnog budističkog samostana, penjanju na stijenu koja se zove Turtle Rock, zato što izgleda kao ogromna kamena kornjača.
Jahanje u Mongoliji
Mongolija je poznata kao zemlja u kojoj živi više konja nego ljudi. Stoga smo se iskušali i u jahanju, neki manje, a neki više uspješno.
Rok trajanja tranzitne vize je lagano istjecao i bilo je vrijeme zaputiti se prema Pekingu, kraju još jedne putešestvije. No o tome jednom drugom pričom, možda već sljedeći put.
Malo o povijesti Mongolije:
Mongolija je 1911. proglasila nezavisnost od Kine, ali je ipak potrajalo do 1921. kad su kineske snage konačno istjerane iz zemlje. 1924. godine proglašena je Narodna Republika Mongolija, i postala je zemlja-satelit SSSRa. U ambiciji sovjetskog vodstva da od Mongolije naprave modernu komunističku državu, gotovo potpuno je uništeno tradicionalno nomadsko stočarstvo, što je uzrokovalo velike gospodarske probleme. Za vrijeme staljinističkih čistki ubijeno je oko 38.000 Mongola, među ostalima, gotovo svi intelektualci i oko 18.000 budističkih redovnika. Gotovo svi budistički samostani Mongolije sa svim njihovim kulturnim blagom i bibliotekama nepovratno su uništeni.
Na krilima promjena u istočnoj Europi pojavio se 1990. i u Mongoliji demokratski pokret, a prvi slobodni izbori održani su 1992. Danas je demokracija u Mongoliji stabilnija nego u bilo kojoj drugoj državi centralne Azije. Na predsjedničke izbore u svibnju 2005. izašla su po dva prijašnja predsjednika vlade i dva industrijalca, dakle četiri ugledna kandidata.
Od 1990. do 1996. vladali su reformirani komunisti, a onda do 2000. Demokratska stranka. Od 2004. na vlasti je velika koalicija reformiranih komunista i demokratskih stranaka.
Photo: Astrelok / Shutterstock.com
Photo: Andrew V Marcus / Shutterstock.com
