Početkom ove godine Bjelorusija je ukinula vize za turistički posjet do pet dana, što je bio i više nego dobar razlog za kratko putovanje u tu, po nekim zapadnim mjerilima, posljednju europsku diktaturu smještenu između Poljske, Litve, Latvije, Rusije i Ukrajine.
Iako su vize ukinuli, sam ulazak u zemlju nije bio tako jednostavan. Odmah na ulasku osjetili smo naslijeđe bivše sovjetske birokracije. Uz važeću putovnicu bilo je potrebno imati i putno zdravstveno osiguranje. Usprkos tome što smo imali važeće police zdravstvenog osiguranja, uslijedilo je polusatno natezanje na imigracijskom šalteru i objašnjavanje na mom lošem ruskom kako su naše police važeće. Bilo je jednostavnije potrošiti tridesetak kuna i platiti njihovo putno zdravstveno osiguranje.
Minsk je prijestolnica Bjelorusije, u kojem živi blizu 2 milijuna ljudi. Centar grada je lijepo sređen, čist i moderan, s puno kafića i restorana, diskoteka i umjetničkih galerija. Avenije i ulice su izrazito široke, u sovjetskom štihu.
Povijest Minska je puna ratova i razaranja. Bio je dio Litvanske kneževine, zatim Poljsko-litvanske unije, zatim ga pripaja Rusko carstvo, pa su ga okupirali nacisti, da bi ga 3. srpnja 1944. oslobodila Crvena armija. Grad je tijekom burne povijesti bio razoren desetak puta u svojoj povijesti, i svaki put se dizao iz pepela i ruševina, poput mitske ptice Feniks.
Zadnje veliko razaranje dogodilo se u Drugom svjetskom ratu, nakon čega je obnovljen za vrijeme SSSR-a, što je i jedan od razloga da je planski izgrađen, s vrlo širokim avenijama.
Minsk odražava sovjetsko planiranje i arhitekturu. Mnogi ga smatraju „najsovjetskijim“ gradom bivšeg SSSR-a.
„Imamo bjeloruski jezik, ali ruski razumije više ljudi“
Bjelorusi imaju svoj jezik, no u svakodnevnom životu koriste ruski. Sve je dvojezično, svi natpisi, nazivi ulica, kao da nikad nisu izašli iz SSSR-a. Pričao sam s taksistom, i on mi je objašnjavao da zašto da pričaju bjeloruski, kad ruski razumije daleko više ljudi. Transliteracija latiničnih naziva ulica i trgova je počela pred par godina, tako da će se i nepoznavatelji ćirilice lako snaći po gradu. No, znanje engleskog je prilično nisko, tako da je lakše pitati na pojednostavljenom hrvatskom nego na engleskom.
Obično na svojim putovanjima ne posjećujem previše muzeje, no u Minsku se definitivno isplati posjetiti Nacionalni muzej na Aveniji nezavisnosti, te Muzej povijesti velikog patriotskog rata (Drugi svjetski rat, op.a.), koji se nalazi nedaleko od Parka pobjede na obali rijeke Svislač.
Posljednji ostaci europske prašume
Bjelorusija je poznata po staništu posljednjeg europskog bizona, na granici između Bjelorusije i Poljske, nedaleko od grada Bresta (ne treba ga zamijeniti za onaj u Francuskoj). To područje se zove Bjelovjeska šuma, dok ga lokalni zovu Belavežskaja pušća. To je jedan od posljednjih ostataka prašume koja se protezala cijelom europskom nizinom.
Da bismo došli do granice, uzeli smo noćni vlak Minsk-Brest. Karte za taj vlak mogu se vrlo jednostavno kupiti online, i ono što me fasciniralo, vlakovi su točni, doslovce u minutu. Vlakovi su me podsjetili na putovanje transibirskom željeznicom. Isti izgled vagona, isti razredi, vidi se da su željeznice naslijeđene od ruskih.
Iskustvo iz Transibirske željeznice: Brutalno je putovati solo vlakom!
Rano ujutro smo došli u Brest, i prvo smo posjetili Brestsku krepost, tvrđavu u predgrađu. Tvrđava je poznata po tome što se našla među prvima na udaru prilikom njemačke okupacije. Sovjeti su pružili žestok otpor nacistima, no svi vojnici koji su branili tvrđavu su izginuli. No u samoj bitci, nacisti su imali strahovite gubitke, i zbog tog je grad Brest dobio status grada heroja. Na samom ulazu u tvrđavu nalazi se veliki monument s isklesanom zvijezdom petokrakom, dok se u samom centru tvrđave nalazi se veliki kip hrabrog borca.
Tura biciklom po nacionalnom parku
Nakon obilaska tvrđave, uhvatili smo taksi koji nas je odvezao do Bjelovjeske šume, njihovog nacionalnog parka. Otprilike sat vremena vožnje na sjever je proteklo u razgovoru ugodnom s vozačem, a u šumi se, uz odličan ručak, može razgledati zoološki vrt s životinjama koje tamo žive, a i postoji nekoliko tura biciklom. Mi smo uzeli najtežu, i nakon 3 sata bicikliranja smo završili naš jednodnevni posjet nacionalnom parku.
Dvorac Mir i bjelorusko craft pivo
Pri povratku u Minsk, odlučili smo stati na pola puta i posjetiti nadaleko poznati dvorac Mir, u istoimenom mjestu. Dvorac je odličan primjer srednjoeuropskog dvorca, a građen je u nekoliko stilova, od gotike, preko renesanse do baroka koji su se savršeno uklopili stvorivši spomenik kulture koji je završio na UNESCO-voj listi mjesta. Devastirao ga je Napoleon, cijelo stoljeće je stajao napušten, i u potpunosti je obnovljen početkom prošlog stoljeća.
Jedna od stvari koja me iznenadila je i lokalna pivska scena. Zanatsko (craft) pivo je ušlo na velika vrata u Bjelorusiju. U Minsku se toči zanatsko pivo u desecima pubova i birtija, a nađe se i u lokalnim supermarketima. Specijalizirani pubovi toče piva uglavnom bjeloruskih i ruskih neovisnih pivara. Nije trebalo dugo razmišljati kako provesti posljednju večer našeg putovanja.