Meni osobno najbolje prijevozno sredstvo je motor. Mnogi mi govore: “Što će ti motor? Kupi automobil, sigurniji je, nema zime ni kiše.” I svaki put pokušavam objasniti zašto mi je motor najbolje prijevozno sredstvo.

Pokušat ću to i ovdje, u ovom članku. Dojmila me jedna rečenica na koju sam nabasao na internetu: “Motorom nikad ne idem najkraćim putem.” Svatko tko je barem jedanput putovao motorom, može potvrditi istinitost ove tvrdnje. Kad putujem autom, doći na cilj je svrha putovanja. Kad putujem motorom, putovanje je svrha. S motorom u pravilu ne idem na autoput, na dosadnu dugu vožnju, nego uvijek biram manje ceste kroz sela i manja naselja. Putovanje je sporije, ljepse, dodir s cestom, putovanje je stvarno svrha.

Inače, vozim enduro motor, koji je neka vrsta all-roundera, terenskog dvokotača koji se može maknuti i s asfaltirane ceste.

Motorom sam proputovao doslovce cijeli Balkan, uzduž i poprijeko, i Balkan je nepresušan izvor inspiracije za nova putovanja. Skoro svake godine provedem barem nekoliko dana na motoru po Balkanu, a neke ceste posebno su lijepe.

Slijedite me kroz ove destinacije…:

1. Velebit

Zaputivši se posjetit Rab, frend Alan i ja smo sjeli na motore i pregazili Velebit. Krenuli smo iz Gospića, popeli se na Baške Oštarije i tamo skrenuli na makadamsku cestu po hrbati Velebita, kroz Dabar, Štirovaču, Bačić Dulibu i Veliki Alan.

Cesta je cijelim putem šumska i prohodna, vožnja je kroz šumu, na visinama od preko tisuću metara. Pogled s Alana na Rab u sumrak je prekrasan. U povratku za Zagreb prošli smo cestom od Jablanca, preko Štirovače za Krasno. Većim dijelom makadamska, manjim dijelom asfaltirana. Idealna vikend vožnja.

Na fotografiji:Rab

2. Kanjon rijeke Pive i Durmitor

Na fotografiji: Durmitor

Zaputivši se u Crnu Goru, išao sam preko Sarajeva i Foče do nacionalnog parka Durmitor. Put od granice BiH-Crna Gora do mjesta Plužine u Crnoj Gori vodi istočnom stranom kanjona rijeke Pive. Cesta je isklesana u stijeni, tuneli imaju isklesane prozore prema rijeci Pivi. Odvajanje s te ceste prema Žabljaku je nedaleko od Plužina. Cesta je i opasna, jer postoje i raskršće i zavoji u tunelu. Ostatak ceste prema Žabljaku ide preko nenaseljenih dijelova Durmitora, gdje nas je u lipnju dočekao snijeg.

Na fotografiji: Kanjon rijeke pive

Đerdap

Dunav je jedna od najvećih europskih rijeka, ali u svom toku između Srbije i Rumunjske je definitivno najljepši. Odlična cesta vozi desnom obalom Dunava. Do Dunava sam stigao preko Beograda i Požarevca, i stigao do mjesta Golubac gdje sam ugledao prekrasni široki plavi Dunav i tvrđavu.

Cesta vodi na istok, s lijeve strane je  Dunav, a s desne strane nacionalni park Đerdap. U tom dijelu Dunava nalazi se i Đerdapska klisura, najveća i najljepša riječna klisura u Europi. Granični prijelaz, gdje sam krenuo prema Rumunjskoj, nalazi se na hidroelektrani Đerdap.

Fotografije s ovog puta nemam, iako sam ih snimio na tisuće. Razlog: izgubio sam karticu iz fotoaparatama, vjerojatno dok sam stavljao drugu.

Transfagarašan

Iako Rumunjska nije dio Balkana, ovu cestu bih svakako stavio na ovaj popis. Prolazi preko najviših vrhova južnih Karpata, odnosno preko planinskog masiva Fagaraš. Povezuje regije Transilvaniju i Vlašku. Prohodna je od lipnja do listopada. Zbog velikog broja oštrih krivina i naglog uspona, put predstavlja turističku atrakciju i smatra se jednom od najljepših i najzanimljivijih cesta na svijetu.

Kako sam tu bio u nastavku vožnjom Đerdapom, sve fotografije su bile na istoj kartici. Žao mi je što nemam vlastite fotografije s te ceste, no barem sam sve “fotkao očima” i uživao u pogledu. Kad vidite fotografiju njemačkog kolege, znat ćete zašto je pogled, a i ruta za pamćenje.

Cesta je poznata i pod nazivom „Ceaușescuova glupost“, jer je izgrađena za vrijeme vladavine Nicolae Ceaușescua. Nakon invazije na Čehoslovačku 1968. godine, Ceaușescu je želio osigurati brzo kretanje rumunjskih trupa u slučaju napada Sovjetskog Saveza. Naredio je izgradnju ceste kroz masive južnih Karpata.

Jadranska magistrala 

Na kraju svakako treba spomenuti i Jadransku magistralu, cestu koja povezuje Rijeku i Ulcinj, najjužniji grad u Crnoj Gori pruža se duž sjeverne obale Jadranskog mora, vjerojatno najljepšeg mora u Europi.  Prolazi kroz tri države, i duga je preko 700 km. Pokušajte pogoditi vrijeme kad ne puše orkanska bura i kad nema hrpe turista za maksimalno uživanje i minimalno nerviranje. Nije stvar u gužvi (kad ste na motoru, gužve nema ), nego u tome da trebate puno više biti na oprezu jer turisti ulaze i izlaze na magistralu, a neki znaju ni ne pogledati lijevo i desno.

U zadnjem desetljeću proputovao sam većinu država jugoistočne Azije, no Burma mi je uvijek bila interesantna i tajnovita. U vrijeme kad sam putovao bespućima Tajlanda, Laosa, Kambodže i Vijetnama, ta država je bila izolirana, zatvorena za turiste, s vojnom huntom na vlasti.

U međuvremenu se stanje u toj državi stabiliziralo, i iz turistički pretrpanih istočnih susjeda, putnici su se počeli slijevati u tu državu.

Ime Burme političko je pitanje. Od neovisnosti do 1989. službeno ime zemlje bilo je Unija Burma. Tada je vojna vlada proglasila današnje ime, Mjanmar, no ljudi i dalje koriste ime Burma. Tu promjenu nisu priznale oporbene snage u Burmi i emigraciji, kao ni vlade većine država. Ipak, novo su ime priznali Ujedinjeni narodi u skladu sa svojim pravilom da svaka zemlja, tj. vlada, ima pravo odrediti vlastito ime.

Online do vize

U Burmu se ne može ući bez vize, koja se vrlo brzo može napraviti online. Dovoljno je ispuniti formular na webu, platiti 50 USD kreditnom karticom, i sutradan na e-mail stiže elektronska viza koju je dovoljno isprintati i ponijeti sa sobom. Kako su kopnene granice uglavnom zatvorene, jedino se može doletjeti avionom, u Yangon ili Mandalay.

Prvo odredište bio je bivši glavni grad Burme, Yangon. To je i dalje najveći grad u Burmi, glavno gospodarsko i prometno središte, no vojna hunta je 2005. godine naredila svim dužnosnicima da se sa obiteljima premjeste u novi glavni grad, Naypyidaw. Grad je izgrađen na mjestu gdje je iskrčena džungla. Jedna od najzatvorenijih država na svijet stranim je novinarima dopustila da uđu u novi grad tek u ožujku 2007. godine.

Yangon, kao i svaki velegrad jugoistočne Azije, prilično je prljav, gomila ljudi i štandova svugdje na cesti. Centrom grada dominiraju kolonijalne građevine iz vremena kad je Burma bila dio britanskog imperija: gradska vijećnica, sud, ured imigracije, kolonijalni hotel Strand, itd. Sve ulice su napravljene potpuno ravno, kao mreža, čak su i imena ulica po brojevima.

Zašto su im usta tako krvava?

Prvo, što mi je zapalo za oko, da svi muškarci nose suknje, tj. duge marame koje su im omotane oko struka i zavezane velikim čvorom naprijed. Drugo, to što apsolutno svi izgledaju kao da imaju krvava usta i pljuju krv. No, to je betel, sredstvo za žvakanje koje se priređuje od sjemenki areke i biljke betele. Žvakanje tog pripravka slično je žvakanju duhana, no u ustima se razvija intenzivno crvena slina koju neprestano pljuju i koja uništava desni.

Burmanci su budisti, pa nije ni čudno da je top atrakcija u Yangonu pagoda imena Shwedagon. Pagoda (ili kolokvijalno paya, u Indiji stupa) je budistički hram. To je visoka građevina nalik na toranj, kružnog, stožastog oblika, u kojoj se obavljaju vjerski obredi, ili pohranjuju relikvije. Pagoda Shwedagon visoka je 98 metara i predstavlja najsvetiju budističku pagodu za Burmance. Sadrži relikte od 4 navodne prethodne reinkarnacije Bude, uključujući osam vlasi kose od povijesnog Bude. Kruna pagode se sastoji od 5448 dijamanata i 2317 rubina. Na samom vrhu se nalazi dijamant od 75 karata. Zlatna boja pagode blješti i vidi se iz skoro cijelog Yangona.

Nakon nekoliko provedenih u Yangonu, odletili smo u Mandalay, drugi najveći grad u Burmi. Bio je posljednja prijestolnica Kraljevine Burme i smatra se centrom burmanske kulture. U hotelu hvatamo taksista i tražimo ga da obiđemo bitne turističke atrakcije u tom gradu. Centrom grada dominira utvrđeni dio grada, veličine otprilike 2 x 2 km. U centru te utvrde nalazi se kraljevska palača, posljednjeg burmanskog monarha koja datira iz polovice 19. stoljeća.

Pagoda gdje god pogledaš

U sjevernom dijelu grada nalazi se brdo po kojem je grad dobio ime, Mandalay Hill. Brdo je prepuno budističkih svetišta. Na samom vrhu nalazi se ogromna pagoda Su Taung Pyi s koje puca pogled na cijeli grad. U podnožju brda, opet pagoda. Pored pagode, budistički manastir. Pa preko puta, opet pagoda. Već sam pozaboravljao kako se sve zovu.  Ne bih htio sad ispast nekulturan i da me ne interesira lokalna kultura, ali to je kao da posjetim neki europski grad, i posjećujem samo crkve. Sve su slične, imaju zvonik ili dva, nakon nekog vremena bi svakom dosadilo.

Tražim po vodiču i nalazim da je najveća turistička atrakcija u blizini Mandalaya most U Bein, najduži most na svijetu napravljen od tikovine, dug preko 1600 metara i proteže se preko jezera Taung Tha Man. Nalazi se dvadesetak kilometara južnije od Mandalaya. U sumrak, gomila lokalaca prelazi s jedne strane jezera na drugu. Budistički monasi ga često posjećuju da bi šetali i meditirali. Idealan photo opportunity, nema što. Tražimo taksista da nas odveze u najbolje vrijeme za slikanje i nismo zažalili.

Bagan  – zalazak sunca u ovom polju pagoda je spektakularan

Nakon Mandalaya, odlučili smo obići famozni Bagan. U devetom stoljeću Bagan je bio središte snažnog kraljevstva Pagan po kojem je dobio i ime. Cesta između Mandalaya i Bagana prilično je loša, i vožnja od nekih 150 km traje 6 sati.

Kažu da je Bagan najveće nalazište budističkih hramova, pagoda, stupa i ostalih ruševina sa brojkom preko 4000 građevina, a polovina ih stoji još i danas u jednom komadu. Eh, nakon Mandalaya, opet pagode. I još njih.  Ujutro unajmljujemo električne skutere, i nakon kupovine aviokarti za jezero Inle i Yangon, krećemo u obilazak područja. Opet, nakon 2-3 hrama, svi su nam postali isti.

No ako sam nešto volio na putovanjima, to su zalasci sunca. A zalazak sunca u Baganu je nešto najljepše što sam vidio. Našli smo jednu pagodu na čiji smo se vrh mogli popeti, i vidjeti zalazak sunca preko tih tisuća hramova. Spektakularan pogled, koji je pucao kilometrima daleko, zlatno sunce u zalasku koje je obasjavalo vrhove hramova, jednostavno je bio doživljaj koji me je ostavio bez daha.

Sela na vodi i plutajući vrtovi

Zadnja stanica proputovanja po Burmi bilo je jezero Inle. Prvo što nas je iznenadilo da nam pri ulazu u Bagan nitko nije naplatio nikakvu ulaznicu, a pri ulazu u područje oko jezera oteli su nam po 25.000 kyata (cca 150 kn). Tik na sjeveru jezera nalazi se grad Nyaungshwe, poznato backpackersko odredište u kojem se može jeftino prenoćiti, štogod pojesti i organizirati ture po jezeru.

Sutradan unajmljujemo čamac, i krećemo u obilazak jezera. Jezero je veliko preko 100 km2, i prilično plitko, otprilike metar do dva. Diljem jezera susrećemo gomile ribara, koji love ribu karakterističnim načinom pecanja, stajući jednom nogom na pramcu, drugu nogu imaju omotanu oko vesla s kojim se odguruje od dna jezera i konusnom mrežom lovi ribu.

Život se odvija na površini jezera. Već sam se susreo s plutajućim selima na jezeru Titicaca u Peruu i na jezeru Tonla Sap u Kambodži, no ovo je bilo daleko veće i organiziranije. Cijela sela se nalaze na vodi, kuće se nalaze na visokim gredama zabodenim u dno jezera, kao čardak ni na nebu ni na zemlji.  Dio površine jezera oko sela je kultiviran, i na njemu se nalaze plutajući vrtovi. Štapovi zabijenu u dno jezera, biljke koje plutaju vezane za te štapove.

Turizam, suveniri i čudne cigarete

Ovo je prvi dio Burme u kojem se vidi razvijeni turizam. U selima postoje restorani, većinom za zapadnjake, postoje i suveniri. Najčešći suveniri ovdje su makete čamaca s ribarom u karakterističnoj pozi, kao i cigarete koje motaju u list duhana od mješavine meda, tamarinda, banane i anisa. Inače nisam pušač, ali nisam mogao odoljeti da ne zapalim jednu. Imaju iznimko slatkast okus, što nije čudno na smjesu koju stavljaju u te cigarete.

I za kraj, mogu reći da me je Burma oduševila. Zemlja srdačnih ljudi koja polagano otvara vrata turistima, i u koju se isplati otići što prije, dok su cijene niske, i dok turista još nema u velikim brojevima. Kako je krenulo, ići će to stopama istočnih susjeda, primjerice Tajlanda i Kambodže. Stoga, požurite.

Američki jugozapad ne vuče na putovanje velikim gradovima, jer su svi manje-više isti. Asocira na vjetar u kosi, iznajmljen auto ili motor, predivne pejzaže u sumrak, cestu koja završava daleko u obzoru. I netaknutu prirodu.

U SAD-u je jednostavno posjetiti nacionalne parkove. Postoji godišnja ulaznica (eng. annual pass) kojom se mogu posjetiti svi nacionalni parkovi u SAD-u. Košta 80 USD, i pokriva dva vlasnika. Vlasnik ne znači jedna osoba, već sve osobe koje su u automobilu s vlasnikom. Znači, ako je četvoro ljudi u automobilu, svi četvoro ulaze u nacionalni park s istom godišnjom kartom.

Dva vlasnika znači da dvije osobe mogu koristiti istu ulaznicu u različito vrijeme u vremenu u kojem vrijedi ta godišnja ulaznica. Godišnja ulaznica može se kupiti u bilo kojem nacionalnom parku, dovoljno je da se vlasnik potpiše i ostavi ispod vjetrobrana u automobilu.

Ukoliko putujete s dva odvojena automobila u isto vrijeme, potrebno je kupiti dvije godišnje ulaznice. Ukoliko putujete motociklima, onda s jednom godišnjom iskaznicom mogu ući dva motocikla (s vozačem i suvozačem svaki).

Posljednji put kad sam bio u SAD-u, ima tome godina dana, posjetio sam prijatelja u Arizoni i ostao desetak dana kod njega. Kako je čovjek zaposlen, mogli smo se družiti samo vikendima, a ja sam slobodno vrijeme koristio za road tripanje po Arizoni i posjećivao nacionalne parkove i parkove prirode u okolici u društvu fotoaparata.

Grand Canyon stvarno je GRANDIOZAN

Svakako broj jedan na popisu stvari koje sam posjetio je velebni i nadaleko poznati Grand Canyon. Znao sam da je prelijep i ogroman, ali kad sam došao na njegovu južnu stranu, ostao sam bez daha. Rijeka Colorado milijunima godina oblikovala je taj klanac, izrazito strmih litica. Na pojedinim mjestima dubok je 1600 metara, a dug je otprilike 450 km. Kroz povijest Grand Canyon je bio izložen stalnim utjecajima rijeke Colorado i njenih pritoka koje su, sloj po sloj, oblikovale današnji izgled klanca, dok se koloradska visoravan u isto vrijeme uzdizala.

U blizini Grand Canyona nalazi se i rezervat indijanaca Navajo. Godišnja ulaznica za nacionalne parkove dopušta ulaz u sve nacionalne parkove, no ne dopušta ulaz u područja koja su u nadležnosti indijanaca, kao što su kanjon Antelope ili Dolina spomenika (Monument Valley).

Indijanci Navajo kanjon Antelope još zovu “mjesto na kojem voda protiče kroz stijene”, i to je stvarno tako. Putovanja u mom životu su me odnijela svugdje, ali taj kanjon je jedno od najljepših mjesta koje sam vidio u životu. Slika govori više od tisuću riječi, teško je opisati tu ljepotu riječima.

Dolina spomenika se nalazi na granici s saveznom državom Utah, i zove se tako, jer se u nepreglednoj crvenoj pustinji nalaze velike stijene od kojih neke dostižu visinu od 300m iznad površine doline. Vrlo prepoznatljiv pejzaž u većini westerna.

Gdje su kaktusi iz vesterna?

U Arizoni smo posjetili još dva nacionalna parka: Petrified Forest i Saguaro. Prvi je dobio naziv po velikim ostacima okamenjene sume, dok je drugi dobio po prepoznatljivim kaktusima iz westerna.

Petrified Forest je poznat po svojim fosilima, posebice okamenjenim deblima drveća iz kasnog trijasa, prije oko 225 milijuna godina. Prvi stanovnici su ovo područje naseljavali prije oko 8.000 godina. Do prije otprilike 2.000 godine tu su uzgajali kukuruz i gradili zemunice. Kasniji stanovnici su tu gradili nadzemna naselja poznatija pod nazivom pueblo. Zahvaljujući klimatskim promjenama posljednji stanovnici su ovo područje napustili oko 1400. godine. Prvi Europljani koji su posjetili park su tijekom 16. stoljeća bili španjolski istraživači, a sredinom 19. stoljeća tim američkih istraživača koji je premjeravao cestu od istoka prema zapadu Sjedinjenih Američkih Država otkrio je okamenjena stabla. Kasnije ceste i željeznička pruga su prolazile istom rutom i omogućile razvoj turizma, a prije nego što je područje zaštićeno i proglašeno nacionalnim parkom, mnogi su fosili nestali u privatnim zbirkama.

Nacionalni park Saguaro dom je za 25 vrsta kaktusa, od najpoznatijeg i najvećeg, po kojem park nosi ime, kaktusa saguaro do najmanjih vrsta. Unatoč pustinjskoj klimi i sušnom okruženju vegetacija nacionalnog parka Saguaro je bogata raznim biljnim vrstama. Biljke su prilagođene na sušu, a tekućinu tijekom dugih sušnih razdoblja čuvaju mirovanjem. Tijekom suše biljke izgledaju beživotno, ali već nakon prve kiše raste im novo lišće.

Zadnji nacionalni park kojeg sam posjetio bio je Joshua Tree, na svom putovanju iz Arizone u San Diego. Nacionalni park Joshua Tree nalazi se u Kaliforniji, u blizini grada San Bernardino. Taj nacionalni park sastoji se od dvije pustinje: Mojave i Colorado, i dobio je ime po stablu juke, biljke po kojoj je park dobio ime. Legenda kaže da je ime dala grupa mormona koja je putovala ovim područjem sredinom 19. stoljeća, jer to drvo podsjeća na starozavjetnog biblijskog lika zvanog Jošua, kako širi ruke prema nebu i moli.
Ako vas nešto zanima oko posjete parkovima, pitajte u komentarima!

Brojne su prednosti putovanja vlakovima. Meni osobno, putovanje vlakom je jednostavno stara škola putovanja, šarmerski i romantično. Proputovao sam cijeli svijet avionima, no putovanje vlakovima je ipak potpuno druga priča. Letenje je puno brže, i to se odražava i na ljude. Svi su užurbani, nema kontakta između njih, svi samo jedva čekaju da dođu na odredište. Svrha letenja je što prije doći na odredište, a ne putovati do odredišta. U vlakovima sam upoznavao osebujne ljude, pričao s njima, više guštao u samom putovanju.

Nama iz Hrvatske je možda teško povjerovati, no željeznica se u sređenim državama razvija, i okosnica je transporta. Jeftina je, može prevoziti daleko veće terete, a za putnika namjernika je bitno da, za razliku od aviona, povezuje i manja mjesta. U manjim mjestima nema aerodroma, no praktično u svakom postoji željeznička stanica.

Možda i najbitnija prednost putovanja željeznicom je udobnost. Vlakovi staju u centru gradova, obično na walking distance od hotela ili hostela. Aerodromi su udaljeni od centra, i često nije jeftino doći do centra. Nekad to dođe i do tridesetak eura. I za razliku od letova, u vlaku se mogu protegnuti noge, sjesti u vagon restoran, a moguće je i uzeti noćni vlak s krevetima. Zaspete u jednom gradu, i probudite se u drugom, uštedjevši na smještaju.

Kao student, putovao sam Europom InterRailom. InterRail je karta koja omogućuje putovanje vlakom po više europskih zemalja s povoljnom cijenom. No moja dugoiščekivana želja je proputovati najdužim željezničkim pravcem na svijetu, majkom svih željeznica. Транссибирская железнодорожная магистраль ili po naški Transsibirska željeznička magistrala, najduža je željeznička pruga na svijetu, prolazi kroz osam vremenskih zona, spaja Moskvu, preko Sibira, do krajnjih istočnih krajeva. Glavni pravac je onaj prema Vladivostoku, gradu na krajnjem istoku Ruske federacije i taj se zove Transsibirska linija. Postoje još dva glavna pravca koja završavaju u Pekingu: kraći kroz Mongoliju nazvan Transmongolska linija te duži koji zaobilazu Mongoliju i ide kroz kinesku pokrajinu Mandžuriju. Taj se zove Transmandžurska linija.

Transmongolska Moskva-Peking: Gdje i kada kupiti karte?

Odlučio sam proputovati Transmongolskom linijom od Moskve do Pekinga. Zbog velikog interesa tijekom sezone nije preporučljivo doći u Moskvu i kupiti karte na licu mjesta, jer karte znaju biti rasprodane i do desetak dana prije početka putovanja. Isto tako, nije moguće kupiti hop-on hop-off karte, već je potrebno kupiti posebnu kartu za svaki segment putovanja. Bio sam primoran napraviti ono što najviše mrzim: detaljno isplanirati putovanje. S InterRailom to ne morate.

Jedino mjesto gdje se mogu kupiti karte je službena stranica ruskih željeznica (www.rzd.ru) i mogu se kupiti svega 45 dana ranije. Postoje neki sajtovi na engleskom, ali nisu službeni, i u pravilu su poprilično skuplji (čak i po 30-40 eura po svakoj karti). Nakon kupovine karti i rješavanja vizi, putovanje je moglo započeti.

U ruskim željeznicama postoje tri razreda. Prvi razred je najluksuzniji (zove se ljuks), a time i najskuplji. U jednom kupeu nalaze se dva ležaja. Drugi razred se zove kupe, i u jednom kupeu jednake veličine nalaze se četiri ležaja. Najjeftiniji razred je treći, tzv. platskartny. Svaki vagon izgleda kao jedna velika spavaonica sa 54 kreveta, bez pregrada. Ukoliko nemate problema sa spavanjem, plićeg ste džepa te avanturističkog duha, to je razred za vas. Tu ćete upoznati stvarno osebujne likove, kao čovjeka koji iz Ekaterinburga gdje radi putuje 5 dana do Chite u posjet svojoj obitelji. Ima godišnjeg 2 tjedna, a potrošit će 10 dana na put tamo i nazad.  Ili vojnike koji putuju doma nakon odsluženog vojnog roka i koji su bili strašno nepovjerljivi prema nama zapadnjacima.

Sporazumijevanje: Nitko ne govori engleski, latinice nema.

Jezik? Ruski. I samo ruski. Znanje engleskog jezika slobodno možete ostaviti doma. Doslovno. Ukoliko ne pričate ruski, bolje vam je pričati na hrvatskom jeziku, više će vas razumjeti nego da koristite engleski. Ukoliko imalo poznajete ruski jezik, bit će vam odlično. Znanje ćirilice je nužno, jer latinice – nema.

Tijekom putovanja ne treba brinuti o prehrani. U svakom vlaku postoji vagon restoran gdje se za razumne novce može pojesti topli obrok. No, vlak u svakom gradu stoji po 40-50 min, što je i više nego dovoljno za prošetati kolodvorom, gdje se može naći sve i svašta. Od sušene ribe, preko konzervi s hranom, do sladoleda, sokova i piva. Ima čak i već skuhanih jaja, ili pečenog mesa. Cijene su niske, puno niže nego u Hrvatskoj.

Ukoliko u nekom gradu mijenjate vlak, i imate rupu od nekoliko sati, na kolodvoru možete odložiti prtljagu na nekoliko sati i bez prtljage otići u centar. Samo pratite oznake i nađite kameru hraneniya (камера хранения). Ako ste umorni ili trebate obaviti osobne higijenske potrebe, na svakom kolodvoru postoje sobe za odmor (комната отдыха – komnata otdikha) koje možete unajmiti na nekoliko sati.

Poruka za sve: Счастливого пути!

Što se sigurnosti tiče, zemlje bivšeg sovjetskog bloka su sigurne. Tijekom putovanja nisam imao nikakvih neugodnosti. Jedan dio putovanja sam se družio s Emilijom, djevojkom iz Finske koja je putovala solo i ni ona nije imala nikakvih neugodnosti.

Nadam se da sam vam malo približio putovanje Transsibirskom željeznicom i da ćete se odlučiti na ovo epsko putovanje. Счастливого пути! (Sretan put!)

O autoru: Ivan Rako, poznat među putnicima samo kao Ico, je dečko iz Novog Zagreba koji je do svoje 30. godine vidio baš sve zemlje u Europi, ali i priličan postotak ostatka svijeta. Od Azerbajdžana,a Gruzije, Armenije i Irana pa sve do Perua i Bolivije, Kine i Tajlanda, Ico je zaljubljenik u putovanja i u životu ga pokreće sljedeća destinacija. Dobitnik je priznanja Hrvatskog ferijalnog i hostelskog saveza ‘Svjetski putnik’.