Nekom su prva asocijacija na Šri Lanku slonovi. Moja prva asocijacija na Šri Lanku je čaj. Poznata kao Cejlon, Šri Lanka uzgaja tri glavne vrste: cejlonski crni, zeleni i bijeli čaj.  Prvu plantažu čaja posadio je britanski uzgajivač James Taylor davne 1867. godine u gradu Kandyu, a danas se čaj proizvodi na preko 188.000 hektara i najveća je proizvodnja na otoku koja zapošljava preko milijun radnika. Na Šri Lanci imaju metodu sadnje u konturama, gdje grmove sade u redovima koji slijede konture zemlje.

To što volim čaj, a i što nisam nikad bio na Šri Lanci dovoljni su razlozi da kupim avio kartu. Karta me je ispala nešto manje od 3000 kn, vizu sam sredio preko interneta u par minuta, na booking.com sam rezervirao prve dvije noći u Colombu, i u 15 min je putovanje bilo pripremljeno. Isto su napravila i moja dva suputnika pa smo krenuli na put!

Colombo – Portugalci, Nizozemci i Britanci ostavili su tu svoj trag

Prva destinacija je glavni grad, Colombo. Ime asocira na jednog od najvećih moreplovaca, no potječe od singaleške imenice Kolom Tota, što znači morska luka. Colombo je bio središte kolonijalne uprave na otoku. Portugalci su ga naselili početkom 16. stoljeća, a nakon njih uslijedili su Nizozemci u 17. te Britanci u 19. stoljeću. Nizozemci su uništili portugalske utvrde i izgradili svoju vlastitu, koju su potom razorili Britanci u cilju širenja grada.

Sam Colombo je uobičajeni azijski velegrad. Jedina interesantna stvar je Colombo Fort, stari utvrđeni dio grada. U njemu je najviše je ostataka iz Nizozemskog i britanskog razdoblja.

Jedno od kolonijalnog nasljeđa je i željeznica, tako da smo odlučili putovati Šri Lankom vlakovima. Vlakovi tamo u pravilu idu na vrijeme, ne kasne previše, jeftin su i ugodan oblik prijevoza. Karte je moguće kupiti online, ali samo za određene vlakove koji imaju pravi razred. Npr. vlakova između dva najveća grada Colomba i Kandyja ima 6-7 dnevno, ali je moguće kupiti kartu online samo za jedan ili dva, kojim operiraju komercijalne kompanije poput Expo Rail ili Rajadhani Express. Karte je moguće kupiti na licu mjesta, na glavnom kolodvoru, no i postoje određene restrikcije. Karte za prvi razred mogu se kupiti nekoliko dana unaprijed, no karte za 2. i 3. razred samo na dan putovanja i za potonje ne postoji rezervacija mjesta, već se putovanje može provesti i stajući.

Na živopisnom kolodvoru odlučili smo kupiti kartu za Kandy, i nakon trosatnog putovanja dolazimo u samo središte otoka, nekadašnju prijestolnicu singelaških kraljeva. U tom starom gradu nalazi se Hram relikvije zuba (Sri Dalada Maligawa), koji je jedno od najsvetijih mjesta za budiste. Tamo se navodno čuva gornji lijevi Budin očnjak. Ova relikvija bila je važan izvor legitimnosti singaleških kraljevstava, i stoga se uvijek čuvao u gradu gdje je bila rezidencija kralja. Taj hram je jedno od najvažnijih budističkih mjesta hodočašćenja, što je jedan od važnih uzroka blagostanja grada. Svake godine u kolovozu je procesija pod imenom Esala Perahera u kojoj relikvija na slonu prolazi gradom, a na procesiju dolazi veliki broj hodočasnika.

Hramovi u spiljama

U Kandyju nas dočekuje naš domaćin Mal, koji nam je pomogao oko nalaska smještaja i organizirao nam prijevoz diljem otoka. Nakon razgleda Hrama zuba, odlučili smo posjetiti budističke hramove u Dambuli.U spiljama Dambule je oko 80 spiljskih hramova, od toga je pet velikih, međusobno povezanih u Zlatni hram. To je najveći i najbolje očuvan kompleks spiljskih hramova u cijeloj Šri Lanki.

Nedaleko od Dambule nalazi se Sigirija (na singelaškom znači lavlja vrata), monolitna stijena koja se uzdiže 200 metara u vis usred ravnice, i na kojoj se nalaze ruševine nekadašnje utvrđene palače nekadašnjih vladara Šri Lanke. Utvrda je bila sagrađena na bloku magme jednog erodiranog vulkana. Na stijeni su bile sagrađene palače od kojih danas postoje još samo temelji, jer su bile građene od drveta. Izgrađeno je više cisterni u kojima se skupljala kišnica. Cisterne su osiguravale dovoljno pitke vode za slučaj duže opsade. Na zaravni sjeverne strane stijene nalaze se ostaci lavljih vrata, prema čemu je stijena vjerojatno dobila ime. Od divovske lavlje glave kroz čija usta se prolazilo prije zadnjeg, najstrmijeg dijela uspona na stijenu, danas su ostale sačuvane još dvije velike lavlje šape.

Mala Engleska na Šri Lanci

Sljedeća stanica našeg putovanja je Nuwara Eliya, koju zovu “Little England”, grad u kojem je još uvijek vidljiv snažan utjecaj nekoć britanske kolonije. Područje oko tog mjesta poznato je i po tome što se ovdje proizvodi najbolji cejlonski čaj. Zbog tog smo i posjetili jednu od bezbrojnih tvornica čaja koje smo vidjeli vozikajući se planinskim predjelima između Kandyja i Nuwara Eliye. Većina plantaža čaja je i dalje u vlasništvu Britanaca, i nazivi su im engleski. Posjetili smo Mackwoods, i naučili ponešto o klasifikaciji crnog čaja te najbitnije karakteristike svakog od njih. Sama oznaka čajne klasifikacije daje dvije bitne informacije: finoću berbe i veličinu lista (cijeli, slomljeni, mljeveni). Bijeli čaj je ujedno i jedan od najskupljih, i kad su nam u tvornici pokazali, shvatili smo zašto je tome tako.Za bijeli čaj koriste se samo pupoljci, bez ijednog lista, i ručno se beru.

Ella u planinama

Krećemo vlakom za Ellu, malo planinsko mjesto. Ta željeznička dionica se smatra jednom od najljepših na svijetu. Vlak prolazi kroz planinske šumovite predjele, starinskim mostovima i vijaduktima, kroz plantaže čaja.

U Elli smo se kratko zadržali. Mjesto je turistički orijentirano, nude razne planinarske ture po okolnim brdima, razgledavanja okolnih plantaži čaja, a u samom centru mjesta je nekoliko zapadnjački orijentiranih restorana i barova.

Šri Lanka je nadaleko poznata i po svom raznovrsnom životinjskom svijetu. Najpoznatiji životinjski rezervat je Yala. Na netu nalazim da je zadnjih godina je safari u tom rezervatu postao prava mora, zbog prevelikog broja posjeta safariju posjetitelji se voze u koloni terenaca, udišu ispušne plinove i jedva vidi koju životinju. Zbog tog je naš izbor spao na Udawalawe, nešto udaljeniji životinjski rezervat koji omogućuje veći doživljaj prisne divljine te životinje u njoj.

Safari na Šri Lanci

Na ulazu u nacionalni park nalazimo na više vozača s terencima, i krenulo je dogovaranje cijene. Nakon spuštanja cijene, dogovaramo se s jednim vozačem i krećemo u obilazak nacionalnog parka. Parkom dominiraju slonovi, ali i druge životinje poput majmuna, pauna, raznih ptica, vodenih bivola, itd.

Nakon razgledavanja nacionalnog parka, prespavali smo u obližnjem mjestu u kojem se nema što raditi. Jedva da smo našli jedan lokalni restoran u kojem smo štogod mogli prigristi. Što je ruralnije mjesto, to je klopa više autentična, i osjetno lošija. Tu smo pojeli njihovo najčešće jelo, rotti. To jelo izgleda kao sitno sjeckano meso i povrće, ali je piletina bila isjeckana skupa s kostima. Tako da smo, jedući to jelo, morali svako malo ispljuvati komade kosti.

Ostatak putovanja proveli smo na južnom dijelu otoka, na potezu od Mirisse do Unawatune, gdje smo uživali u morskim blagodatima, ispijajući pivo s nogama u pješčanoj plaži, uživajući u prejeftinoj i odličnoj ribljoj ponudi. Preko dana smootišli roniti na koraljni greben, a neki gabaritima manji suputnici su se iskušali i u surfanju.

U Siriju, koju sam opisao u jednom od prošlih blogova, ušli smo preko Jordana u koji smo sletjeli avionom, dakako u Amman, glavni grad Jordana.

Amman je drevna amonska prijestolnica, svojevremeno poznata kao Rabbath-Ammon. Bio je prepoznatljiv po tome što se prostirao na sedam brda kao i grad Rim. Danas je to grad prepun kontrasta, mješavina drevnog i modernog. Grad sa svojom populacijom vrvi u svoj svojoj orijentalnoj živosti. U njemu se nalazi rimski amfiteatar, tvrđava iz rimskog i bizantskog razdoblja, hram sagrađen u čast Herakla. U Ammanu se nismo dugo zadržavali, prespavali smo jednu noć kod Muhameda, stvarno zanimljivog čovjeka. Arapin u kasnim tridesetima, koji je živio desetak godina u Brazilu, bio tamo oženjen i nakon rastave se vratio u svoj rodni grad baviti se turizmom. Otvorio je mali hostel u centru grada te svojim gostima nudi razne turističke usluge.

Dogovorili smo rent-a-brother na nekoliko dana, tj. iznajmili njegovog brata s autom da nas vozika po Jordanu. To nas je ispalo jeftinije od običnog rentanja automobila. Sredio nam je i aranžman u Wadi Rumu, šatoru u pustinji s hot-showerom.   Muhamed nam je sređivao i pivo, jer ga je u Ammanu teško za naći. Ako ga i gdjegod ima, jako je skupo, kako je to uobičajeno u arapskom svijetu. Našeg domaćina, naučenog na latinoamerički način života, bilo nam je veselo gledati kako ispija pivo, ali poskrivečki, da ga nitko ne vidi. 

Sljedeća postaja bio je Jerash, najveći starorimski grad izvan Italije, koji se nalazi na sjeveru Jordana. To je najbolje očuvan i najkompletniji grad nekadašnjeg Dekapolisa, gdje smo vidjeli ruševine hramova Artemide i Zeusa, Hadrijanov trijumfalni slavoluk te dugu popločanu kolonadu punu stupova i obeliska. U Jerashu su i dva jako dobro očuvana amfiteatra. Obilazak nam jasno dočarava sliku o moći koju je stari Rim imao u ovim krajevima.

Na Mojsijevom brdu

Na putu prema Petri, starom gradu Nabatejaca, posjetili smo nekoliko arheoloških lokaliteta. Jedno od njih je Madaba, grad poznat po grčkoj pravoslavnoj crkvi sv. Jurja gdje se čuvaju mozaik karte Svete zemlje iz šestog stoljeća, kao i po mnogim bizantinskim mozaicima u arheološkom parku, Crkvi apostola i Muzeju Madabe.

Južno od Madabe nalazi se i osamljeno brdo na udaru vjetra, s kojeg se prostire prekrasan pogled prema Jordanskoj dolini i Mrtvom moru, planina Nebo. To je najsvetije mjesto u Jordanu, odatle je Mojsije gledao prema Obećanoj zemlji te je ondje i sahranjen.

Plutanje, a ne plivanje u Crnom moru

Odlučili smo provesti nekoliko sati kupajući se u Mrtvom moru. Mrtvo more zapravo je slano jezero iz kojeg voda ne istječe i ujedno je najveća depresija na zemlji. Slanost jezera jako je visoka, otprilike 33 posto, što je desetak puta slanije od normalnog mora. Kupanje je bilo doživljaj. Plivanja u tako slanom moru baš i nema, jer se to prije zove plutanje.  Svugdje stoje natpisi da je zabranjeno umakanje glave ili da se ne ulazi u vodu s najmanjom svježom ogrebotinom. To smo ubrzo i osjetili, jer nas je cijelo tijelo počelo lagano peckati od visoke koncentracije soli.

Zadnja postaja prije Petre je al-Karak, moćna utvrda koju su sagradili križari 1142. godine. Oni su u ovoj utvrdi odolijevali preko 100 godina, no ipak su ih na koncu svladali Arapi. Navečer dolazimo u Wadi Musu, malo mjesto pored Petre. Sutra nas čeka razgledavanje jednog od sedam svjetskih čuda.

Grad u stijeni nazvan Petra

Petru su osnovali nomadski Arapi, poznatiji kao Nabatejci, u trećem stoljeću prije Krista. Grad je urezan u crvene pješčane stjenovite litice. Jedini pristup gradu moguć je uskom brdskom stazom na sjeverozapadu ili kroz siq, stjenoviti klanac na istoku koji je dug oko 1,2 km. Stijene između kojih se provlači dosižu visinu od oko dvjesto metara, dok je na najužem mjestu širok samo dva metra. Duž jednog stjenovitog zida klanca uklesan je žlijeb pokriven kamenim pločama kojim su Nabatejci dovodili u Petru vodu iz jednog brdskog potoka.

Siq je nekad bio prepun povorki deva natovarenih bogatstvom tog vremena: začinima i svilom iz Indije, bjelokosti iz Afrike, biserima iz Crvenog mora, kao i tamjanom s juga Arabije. Smola sa stabala tamjanove biljke bila je u cijelom antičkom svijetu vrlo cijenjena kao skupocjena žrtva bogovima, ali i kao lijek. Carine i posredovanje u trgovini donosili su Nabatejcima vrlo velike prihode.

Prolaskom kroz posljednji i najuži dio siqa, dolazimo do najpoznatije građevine u Petri, al-Khazneha, riznice uklesane u kamenu i ujedno najčešće slikane građevine u Petri. U sredini Petre nalazi se amfiteatar s 5000 mjesta, također uklesan u kamenu te hram koji su izgradili Rimljani dok su upravljali gradom. Prilikom klesanja amfiteatra otvoreni su prilazi nizu grobnica, koje su još ranije bile uklesane u stijene. Preko puta amfiteatra nalaze se grobovi u kraljevskoj stijeni tzv. kraljevski zid.

Nakon otprilike pola sata pješačenja od centra Petre, uzbrdo, dolazimo do grobnice u stijeni zvane Ed-Deir. U prijevodu ovo ime znači samostan. Meni osobno, to je najljepša građevina u Petri. Teško je reći građevina jer ništa nije građeno, već je uklesavano u živu stijenu. Zbog njegovog jednostavnog, ali monumentalnog stila, Ed-Deir se smatra jednim od vrhunaca nabatejske kulture. Uz ovo najbitnije, sačuvano je oko 800 građevina i žrtvenika. Obilježeni su nabatejskim, grčko-helenističkim i rimskim utjecajima. Vrlo često se na samo jednom spomeniku mogu očitati stilski elementi sve tri kulture.

Rimljani su grad osvojili 106. godine poslije Krista i bili su prisiljeni u boju s Nabatejcima probijati se cijelom dužinom do kraja siqa. Nakon pobjede Rimljana, Petra postaje jedna od provincija Rimskog carstva i postepeno gubi na značenju. Zatim se događaju dva snažna potresa (363. i 551.), a kad Arapi 663. godine osvajaju to područje, zadnji stanovnici napuštaju Petru. Tada grad naseljavaju beduini, koji žive u napuštenim ruševinama i koji kipove rabe za vježbe gađanja u metu. Ovo uključuje i veliku urnu na vrhu riznice koju su beduini gađali u uvjerenju da ona sadrži izgubljeno blago kralja Solomona.

Od vremena križara pa sve do 1812. godine niti jedan Europljanin nije zakoračio u Petru. Do prije dvjesto godina još su samo pojedini znanstvenici po čuvenju naslućivali da bi negdje na Bliskom istoku mogao postojati jedan legendarni grad uklesan u stijenama. Ponovo ga je za Europljane otkrio Švicarac Johann Burckhardt putujući po Arabiji.

Putevima Lawrencea od Arabije

Nakon razgledavanja Petre, krenuli smo rent-a-brotherom za Wadi Rum, pustinjsku dolinu na jugoistoku Jordana koja obiluje granitnim stijenama. Nastanjena je različitim kulturama još od prapovijesnih vremena, a danas je dom mnogim beduinskim plemenima koji svoje prihode najviše ubiru od turizma. Na Zapadu je Wadi Rum ponajviše poznat po tome što je britanski narednik Thomas Edward Lawrence, poznatiji kao Lawrence od Arabije, ovdje bazirao svoju vojsku za vrijeme arapskog revolta tijekom Prvog svjetskog rata. On ujedinjuje Arape u borbi protiv Turaka i pobjeđuje ih.

Spavanje u pustinji

Wadi Rum je početkom osamdesetih postao vrlo popularna destinacija za penjače i planinare. Za vodiča uzimamo Jusufa, Muhamedovog prijatelja i poslovnog partnera, koji u Wadi Rumu radi kao vodič. Wadi Rum definitivno zaslužuje epitet najljepše pustinje koju sam posjetio. Crveni pijesak iz kojeg izviru visoke granitne stijene ostavljaju bez daha. Cijeli dan provodimo vozikajući se Jusufovom Toyotom koja grabi pijesak kao od šale, pješačenjem po dinama i penjanjem po granitnim stijenama, dok nas Jusuf čeka u podnožju s toplim pustinjskim čajem i beduinskim obrokom koji se jede iz zajedničke posude.

Navečer nas odvodi u beduinski šator s početka priče. Od hot-showera niti riječi naravno, to je marketing za turiste kao što smo i pretpostavljali, mi smo bili sretni da je šator imao barem dvije čitave stranice i da nas ne zapuhuje vjetar koji raznosi pijesak.  Večer provodimo gledajući zvijezde i slušajući Jusufa kako pjeva beduinske pjesme svirajući na lutnji.

Wadi Rum je bio posljednje mjesto koje smo posjetili u Jordanu. Nakon desetak dana provedenih u ovoj prekrasnoj zemlji, rent-a-brotherom se vraćamo na sjever Jordana. Putovanje smo nastavili prema Siriji.

Zadnje vrijeme često se čuje riječ craft pivo. U engleskom se jeziku izrazom craft beer označava pivo proizvedeno u maloj i nezavisnoj pivovari tradicionalnim načinom proizvodnje. U hrvatskom se taj izraz zamjenjuje izrazom craft pivo, što u prijevodu znači zanatsko pivo.

Svugdje u svijetu je na snazi craft revolucija, odnosno revolucija zanatskog piva. Male nezavisne pivovare niču kao gljive poslije kiše. Zanatski pivar mora biti nezavisan, i pivovara je u njegovom većinskom vlasništvu. U pravilu nema komercijalnog interesa, nego je fokus prebačen na izradu različitih stilova piva, po tradicionalnim ili inovativnim recepturama. Time dobivamo pregršt stilova za koje nismo navikli kod industrijskih pivara, koji se većinom bave samo lagerima.

Kako sam i sam kućni pivar, i volim pokušati napraviti dobro pivo, a još više popiti dobro pivo, nekako sam uspio povezati svoju strast prema putovanjima sa strašću prema pivu. Stoga ću u ovom članku spomenuti mjesta gdje se stvarno dobro pije dobro pivo. Mjesta ima daleko više, ali ću spomenuti ona koja sam posjetio, i koja smatram da treba spomenuti.

San Diego, SAD

San Diego zovu i američkom prijestolnicom zanatskog piva (Craft Beer Capital of America). Usudio bih reći da je to i jedna od prijestolnica svjetske revolucije zanatskog piva. Jedan od najpopularnijih stilova zanatskog piva, dvostruka IPA (Double India Pale Ale) dolazi iz San Diega, te se često naziva San Diego Pale Ale. Svakako treba spomenuti pivovare Stone Brewing Company i Ballast Point Brewing Company, svjetski poznate zanatske pivare. Stone Brewing Company je započeo ekspanziju na europsko tržište otvarajući pivovaru u Berlinu.

Srećom, u San Diegu imam prijatelje, tako da sam s prijateljem Meksikancem obilazio odlične barove u kojima smo pili izvrsna zanatska piva. Po njegovim riječima, više od 300 mikropivovara nalazi se samo u okrugu San Diega. Svakako bih trebao spomenuti meni upečatljiv bar imena Blind Lady Ale House.

Tolika količina zanatskog piva i ekspanzija malih pivovara ne treba čuditi, kada se zna da je revolucija zanatskog pivarstva krenula u Americi, i da je prvo zanatsko pivo Sierra Nevada Pale Ale, i danas jedno od najprodavanijih zanatskih piva u svijetu.

London

Ono što je San Diego za Ameriku, to je London za Europu. Dok su se diljem Europe masovno pili samo lageri, u Engleskoj su se odavno mogli piti i aleovi. Revolucijom zanatskog pivarstva i u Londonu se otvaraju brojna mjesta gdje se može popiti dobro zanatsko pivo, a i u međuvremenu su otvorene male pivovare. Vrijeme u Londonu sam kratio posjećujući barove Brewdog, škotskih majstora pivara svjetskog glasa čijih piva ima kupiti i kod nas. Svakako se isplati posjetiti Beavertown Brewery te The Kernel Brewery.

Moskva

Moskva zaostaje za revolucijom zanatskog piva kakvo možemo vidjeti na zapadu, ali polagano ucrtava svoje mjesto u pivskoj karti svijeta. Posjetio sam HopHead Craft Beer Pub i njemu našao preko 500 različitih zanatskih piva iz cijelog svijeta. Naravno, nisu me zanimala strana piva, nego samo ruska. Stoga, tko će imati prilike, definitivno mora probati zanatska piva pivovara AF Brew iz Sankt Peterburga, Saldens iz Tule, Jaws Brewery iz Sverdlovska. Kako je zanatsko pivo poteklo iz SAD-a, tako su i imena i stilovi ruskih zanatskih pivovara amerikanizirana.

Budimpešta

Ako postoji raj na zemlji gdje ima puno zanatskog pivo po pristupačnim cijenama, to je definitivno Budimpešta. Prvo mjesto koje sam posjetio je Hopfanatic, mali pub u vlasništvu majstora pivara koji radi odlična piva. Što i ne čudi, jer samo ime otkriva da je majstorov pivar lud za hmeljem. Cijeli pub je osmišljen u pivarskom duhu, lavaboi i pisoari su napravljeni od starih pivskih bačvi, cijene su povoljne, a pivo odlično. Alulu, pale ale s kokosom je bio pravo osvježenje za vrući ljetni dan kakav je bio kad smo moj prijatelj Max i ja posjetili to mjesto.

Drugo mjesto gdje smo se dugo zadržali je Léhűtő, bar koji radi do sitnog noćnog sata u kojem ima brdo dobrog piva. Samo u Mađarskoj ima preko 50 zanatskih pivara s preko 200 različitih piva.

Beograd

Beogradski noćni život je priča za sebe, ali i pivska scena ima svoje mjesto u tome. Mjesto broj jedan za ispiti dobro pivo i ćaskati do sitnog noćnog sata je Miners Pub. Fashke, vlasnik tog mjesta je i majstor pivar, vlasnik pivovare Dogma Brewery. U Minersu se može popiti njegova Hoptopod IPA (stvarno odličan predstavnik tog stila), te solidan Svetionik Pale Ale.

Majstor za pivo je službena trgovina najveće srpske zanatske pivovare Kabinet, koja u svom portfelju ima desetke odličnih piva. Tamo se uz ponudu Kabineta nalazi i odlična ponuda stranih zanatskih piva, te se mogu kupiti sastojci za samostalno kuhanje svog vlastitog piva.

Samo pivo je pub u kojem se može naručiti, kako ime govori, samo pivo. Nema kave i sokova, već samo pivo. Točionik je moćan, preko 20 točenih piva, te stotine piva u boci.

Zagreb

Za kraj, treba spomenuti i Zagreb, koji je na pomalo kaska za nabrojanim mjestima, ali se stvari popravljaju. Neodavno je dobio svoju pivsku ulicu na Opatovini, gdje se redovito održavaju festivali zanatskog piva i gdje se nalazi nekoliko odličnih mjesta kao što su Tolkien’s House, Ro & Do, Craft Room…

Nezaobilazno mjesto je i Hop In, mali živopisni bar preko puta autobusnog kolodvora u kojem se može popiti sav domaći i podosta stranog zanatskog piva.

Kako to priliči svakoj prijestolnici koja ima nekoliko mikropivovara, tako i mi imamo konja za utrku: Garden Brewery i Medvegrad. Garden Brewery je mjesto na Žitnjaku gdje se s pogledom na fermentore u kojem vrije novo pivo može popiti njihovo odlično zanatsko pivo i pojesti dobar burger. Podsjeća me na pivovare u Londonu, kao npr. Beavertown. O Medvedgradu ne treba trošiti riječi, to je zagrebačka institucija zanatskog piva koja se dobro uklopila u ovu današnju revoluciju zanatskog piva i koja prati trendove i izdaje stilove koji se traže.

Nakon Kenije, o kojoj sam pisao u prošlom blogu, otišli smo u susjednu Tanzaniju.  U toj zemlji nalazi se  Kilimandžaro, najveći vrh Afrike i Viktorijino jezero, najveće jezero u Africi čiju polovicu na svjeveru dijele Uganda i Kenija, te jezero Tanganjika. Središnja Tanzanija je plodna nizina, a otok  Zanzibar je na 30-ak kilometara od obale.

Prva destinacija bila nam je Arusha,  grad na sjeveru Tanzanije, podno planine Meru, s 270 000 stanovnika. Grad nas nije ničime impresionirao, osim klimom koja je bila prilično suha i ugodna. Vrijeme smo prikratili ispijajući domaća piva i tražeći lokalnu agenciju koja će nas odvesti na još jedan safari. Ovaj put smo izbor sveli na krater ugaslog vulkana Ngorongoro i jezero Manyara.

Jedina uspomena koja mi je ostala na taj gradić je nadimak, koji me još uvijek prati. Kibonge, što na svahiliju u žargonu znači “big daddy” (op. a. kasnije sam potražio po rječnicima, doslovni prijevod je “fat and strong person” ili “strong and powerful”). Dala mi je ga cura koja je radila u našem hostelu gdje smo prespavali.

Safari: Jezero i ugasli krater vulkana

Prvo smo posjetili jezero Manyara. Ime dolazi od Maasai riječi emanyara, koja označava vrstu biljke koja raste kao živica. Iako je taj nacionalni park najpoznatiji po majmunima babunima, tamo obitava i većina ostalih divljih životinja kao nilski konji, impale, slonovi, bizoni, lavovi, leopardi, žirafe. To jezero je pravi mali raj za ornitologe, jer se može vidjeti preko 300 vrsta ptica uključujući i plamence, orlove i lešinare. Uz samo jezero smo vidjeli tisuće plamenaca. To su prekrasne ptice tankih i dugih nogu, imaju dugačak i vrlo savitljiv vrat te ružičasto perje. Specifično obilježje im je kljun koji je neobično savijen. Uz njegovu pomoć – kljunom zaronjenim s gornjom stranom prema dole – iz vode ili mulja filtriraju hranu. Vidjeli smo i jato lešinara kako dovršavaju uginulog bizona.

Drugi dan smo posjetili Ngorongoro. Ngorongoro je zapravo ugašeni krater vulkana, formiran kad se vulkan ugasio prije mnogo milijuna godina. U promjeru širok 20 km, to je najveći potpuni, nepotopljeni krater na svijetu. Uska cesta se uspinje uz krater i dolaskom na rub, ugledali smo taj uistinu ogroman i predivan krater. Životinje izgledaju poput mrava i polako se kreću po dnu kratera, ali ako se pažljivije pogleda, to su bizoni koji slove za možda najopasnije stanovnike tog kratera.

Krater je toliko velik da ima vlastite, zasebne vremenske uvjete. Na jednoj strani može biti oblačno ili čak padati kiša, dok se druga strana kupa u sjajnom sunčevom sjaju. Unatoč svim superlativima kratera, njegovoj privlačnosti najviše doprinosi raznovrsni divlji životinjski svijet. Krater udomljuje tridesetak nosoroga (najveću preostalu skupinu nosoroga na kontinentu), kao i desetke lavova. Većina uobičajenog afričkog životinjskog svijeta se može pronaći u krateru, s iznimkom žirafa, kojima su rubovi kratera previše strmi. Po rubu kratera, s vanjske strane, nalazi se nekoliko Maasai sela, čiji stanovnici imaju pravo ispaše i napajanje stoke u krateru.

15 sati neudobne vožnje do Dar es Salaama

Nakon safarija, vraćamo se u Arushu gdje hvatamo bus za Dar es Salaam, najveći grad Tanzanije.  To je bila najveća patnja na cijelom putu. Sjedalice su bile prilično uske, u jednom redu sjedi po pet ljudi, a bus pun puncat. Nakon skoro 15 sati vožnje u preuskom prostoru, bez klime i pri velikoj sparini, dolazimo u predgrađe Dar es Saalama. Najbogatiji je i najznačajniji ekonomski centar Tanzanije, prestao je biti glavni grad sedamdesetih godina (Dodoma je danas glavni grad), ali ostao je bitan centar. Ime mu znači nebeski mir. Nalazi se na prirodnoj luci Indijskog oceana i predstavlja glavni čvor željeznice i autocesta.

Put na Zanzibar: od kartica samo Visa, od gotovine dolari!

Klima je bila prilično drugačija nego u unutrašnjosti istočne Afrike, prilično je visoka vlaga u zraku koja se jako teško podnosi. Odlučili smo što prije otići za Zanzibar i ujutro kupujemo karte za trajekt. Kako smo ostali suhi sa devizama, odlučili smo pronaći bankomat koji prima Maestro i tada smo shvatili da je to skoro pa nemoguća misija. Samo jedna banka u tako velikom gradu je primala Maestro, dok ostale primaju isključivo Visu. A svi četvero imamo samo Maestro, Mastercard ili American Express. Katastrofa. Izgubili smo nekoliko sati na pronalazak te banke, ispitujući u svakoj banci gdje da odemo.

Zatim smo odlučili kupiti kartu za avion sa Zanzibara za Nairobi da izbjegnemo više od 20 sati patnje autobusom. Nalazimo poslovnicu lokalnog avioprijevoznika, ali opet pljuska. Primaju samo gotovinu i to samo dolare (lokalnu valutu i kartice ne primaju). Idućih par sati smo proveli na putu do te iste banke gdje možemo podići gotovinu na Maestro i kupujući dolare.

Zanzibar (domorodački naziv je Unguja) je otok smješten dvadesetak milja daleko od istočnoafričke obale. Zanzibar ima površinu 1609 km2, a zajedno s okolnim otocima (uključujući i otoke Pemba i Mafia) broji oko milijun stanovnika. Otok je nizak, pretežno koraljne građe i bujne vegetacije. Za Zanzibar se može reći da je otok slavne prošlosti, ali vrlo nesigurne budućnosti. Prvi stanovnici Zanzibara bili su Afrikanci sa susjednog kopna. Već u 8. stoljeću počinju na Zanzibar svraćati prvi arapski trgovci s područja današnjeg Omana i Irana što je označilo prekretnicu u povijesnom razvoju otoka jer jačaju trgovačke veze između arapskog svijeta i istočne Afrike. Trgovina je ovisila o monsunskim vjetrovima, a obavljala se pomoću dhowova, brodova lagane konstrukcije opremljenih s jednim jedrom, koji su u idealnim uvjetima mogli preploviti put od zapadnoindijskih luka do Zanzibara za dvadesetak dana. Krajem 15. stoljeća na Zanzibar su stigli Portugalci koji su pretvorili otok u pomorsku bazu na trgovačkoj ruti prema Indiji. Iako su se na otoku zadržali dva stoljeća nisu ostavili dublji kulturološki trag. Portugalce su 1698. protjerali s prostora Istočne Afrike, uključujući i Zanzibar, omanski Arapi čiji će utjecaj na razvoj otoka biti od presudnog značenja. Spoj arapske kulture i lokalnih afričkih utjecaja najbolje će se ogledati u razvoju jezika swahili koji je zbog svoje jednostavnosti postao službenim jezikom čitave istočne Afrike.

Tržnica robova kao podsjetnik na mračna vremena

Povijest Zanzibara ima i svoju mračnu stranu. Tijekom 18. i 19. stoljeća bio je glavna baza za trgovinu afričkim robljem koje su iz unutrašnjosti dovodili arapski trgovci. Oni su svoje zarobljenike često kupovali od ratobornih afričkih plemena. Robovi su prodavani europskim i američkim trgovcima i u užasnim uvjetima odvoženi u obje Amerike i na Karibe. Mi smo posjetili mjesto gdje je bila tržnica robova, gdje sad stoji anglikanska katedrala. Oltar katedrale nalazi se na mjestu stupa srama na kojem su robovi bičevani.

Glavni grad Zanzibara je Kameni grad (eng. Stone Town), koji je dobio naziv zbog toga što je cijelo srce grada izgrađeno od kamena, isprepleteno mnoštvom vijugavih i kosih ulica koje izgledaju kao da vode svakamo i nikamo. Kao zanimljivost može se spomenuti da je na Zanzibaru rođen i Freddie Mercury, legendarni frontman grupe Queen, pravim imenom Farrokh Bulsara (1946.), čiji su roditelji porijeklom iz Irana. Njegova rodna kuća danas je jedna od glavnih turističkih znamenitosti na otoku. Mi smo posjetili poznati bar Mercury’s u blizini njegove rodne kuće. Točno u sredini luke nalazi se Sultanova palača, izgrađena u 19. stoljeću, a poznata je i kao Kuća čuda jer je imala električnu struju i prvi lift u istočnoj Africi. Nakon godina napuštenosti sad je obnovljena te se u njoj nalazi lijep muzej.

Proslava Nove godine na plaži

U glavnom gradu Zanzibara, Kamenom gradu, proveli smo svega jednu noć, te se uputili u najsjevernije mjesto na otoku, Nungwi. Tu smo se stacionirali u sljedeća četiri dana, provodili smo dane i noći na plaži, kupajući se i uživajući u lokalnim specijalitetima. U baru na plaži smo proslavili Novu godinu.

Kada su lokalci čuli da me suputnici zovu Kibonge, svi su se smijali, i u ta četiri dana me cijelo selo upoznalo, zovući me Kibonge i smijući se. 

Nakon guštanja bilo je vrijeme za krenuti kući. Put kući je trajao preko dva puna dana, jer smo imali višesatno čekanje u Nairobiju i Kairu. Svakako valja spomenuti prekrasan pogled iz aviona na Kilimandžaro, najvišu planinu u Africi. Na nju ćemo se popeti nekom drugom prilikom…

U Africi sam bio više puta, ali nikad prije nisam bio u tzv. Crnoj Africi, već samo u arapskim državama na sjeveru kontinenta. Ime Crna Afrika dolazi od rase urođeničkih plemena koji tamo žive. Odabrao sam Keniju i Tanzaniju, prvenstveno zato što sam poznavao putnike koji su putovali tamo pa su mi napričali priče o nacionalnim parkovima i životinjskim vrstama koje su sreli.

Nafotografiji: Nairobi

Nairobi je glavni grad Kenije, koji ima oko 3 milijuna stanovnika. Osnovali su ga britanski kolonizatori 1899. godine i predstavlja jedan od najmlađih gradova na svijetu. Relativno brzo se razvio kao jedno od glavnih poslovnih i kulturnih središta Afrike. Nairobi često zovu i Nairobbery (engl. robbery = pljačka), zbog ekstremno visoke stope kriminala. Bijelci se ističu zbog boje kože, a i česta su meta napada i pljački. Zbog toga je preporuka putovati s oprezom, i bez previše skupocjenih stvari sa sobom.

Smještaj smo našli za sitnu lovu u kampu nedaleko od centra grada koji drži jedna australska obitelj. Tu smo ostali svega dva dana, razgledavši grad koji nas nije previše oduševio. Vrijeme smo prikratili tražeći lokalnu turističku agenciju koja će nas odvesti u rezervat Maasai Mara na safari.

Naći dobru agenciju bilo je iznimno teško. Poslao sam mailove u desetak agencija koje sam našao u vodiču (o.a. Lonely Planet) i čekao odgovor. Zatražio sam cijenu za prijevoz iz Nairobija do rezervata Maasai Mara, sa spavanjem 2 noći u rezervatu. Cijene su bile od skupih (400-500 USD) do stravično skupih (2000 USD) po osobi.

„Safari“ znači „dugo putovanje“

Na kraju smo našli na malu agenciju koju vode Indijci i gdje smo za tristotinjak dolara uplatili svoj izlet u rezervat. Riječsafari dolazi iz swahilija i označava dugo putovanje. Tu je riječ popularizirao slavni pisac Ernest Hemingway. U današnje vrijeme to znači višednevni odlazak u savanu ili džunglu u svrhu promatranja ili lovljenja divljih životinja.

Na fotografiji:  Suvenirnica na odmorištu

Na pola puta prema rezervatu Maasai Mara stali smo na jedno odmorište gdje sam odlučio kupiti neke kamene figurice. Početna cijena je bila nekih tisuću kuna za figuricu. Kako sam imao dosta prakse sa cjenkanjem u arapskom svijetu, na kraju sam se uspio iscjenkati na nekih stotinjak kuna, i kupio sam je. No, ne plaćam trgovcu s kojim sa se cjenkao, nego vlasniku suvenirnice. Kad sam krenuo prema našem vozilu, prodavač me zaustavio i tražio napojnicu, držao me za ruku i nije me pustio dok mu nisam ostavio nekoliko dolara. Tad sam skužio da ćemo se u tom dijelu Afrike osjećati kao hodajući novčanici. I tako nekako je i bilo.

Na pola puta prema rezervatu Maasai Mara stali smo na jedno odmorište gdje sam odlučio kupiti neke kamene figurice. Početna cijena je bila nekih tisuću kuna za figuricu. Kako sam imao dosta prakse sa cjenkanjem u arapskom svijetu, na kraju sam se uspio iscjenkati na nekih stotinjak kuna, i kupio sam je. No, ne plaćam trgovcu s kojim sa se cjenkao, nego vlasniku suvenirnice. Kad sam krenuo prema našem vozilu, prodavač me zaustavio i tražio napojnicu, držao me za ruku i nije me pustio dok mu nisam ostavio nekoliko dolara. Tad sam skužio da ćemo se u tom dijelu Afrike osjećati kao hodajući novčanici. I tako nekako je i bilo.

3 dana u rezervatu Maasai Mara

U rezervatu Maasai Mara, inače jednom od najvećih afričkih rezervata za divlje životinje,  proveli smo iduća tri dana, po cijele dane vozikajući se po rezervatu, u društvu našeg vodiča Jože (pravim imenom Joseph, ali se kroz nekoliko dana druženja s nama počeo odazivati na Joža).

Na fotografiji:  Šator u rezervatu Massai Mara

U ta tri dana smo uspjeli vidjeti skoro sve što se u rezervatu od životinja može vidjeti, uključujući i Big Five. Engleski izraz Big Five ne označava pet najvećih životinja, nego pet životinja koje je najteže uloviti. I to su: lav, slon, leopard, nosorog i bizon.

Prvi put u životu sam se osjećao kao životinja u zoološkom vrtu. Cijelo vrijeme smo bili u nekom kavezu, dok su se divlje životinje prešetavale oko nas, kao da nas nema.

Pri povratku iz rezervata svratili smo u selo Maasaija. Maasai selo koje smo posjetili se sastoji od dvadesetak kuća –  manjata koje su izgrađene od drva i kravlje balege, a kućice su ograđene grmljem kako bi stanovnici zaštitili sebe i svoje govedo od hijena i drugih divljih životinja. Ispred sela dočekalo nas je nekoliko muških članova plemena Maasai obučenih u svoje crvene tunike. Sin starješine sela nas je srdačno pozdravio i olakšao nam novčanike za naknadu za ulaz u selo (cca 150 kuna).

Na fotografiji: Kuća manjata od drva i kravlje balege

Massai za turiste: Ispod tradicionalne odjeće nose zapadnu

Nakon nekoliko dana provedenih u Africi, naučeni na guljenje do gole kože, upitali smo našeg domaćina što je sve uključeno u tu naknadu, a odgovor je bio – sve. Ispod tunike našeg domaćina se nazirala zapadna odjeća (polo majica i kratke hlače) koju je on vješto skrivao da ju mi ne vidimo. Zatim je uslijedio njihov tradicionalni ples i na kraju nezaobilazno skakanje u vis.

Nakon toga ulazimo u selo gdje nas dočekuju žene obučene također u tradicionalnu odjeću s elementima zapadne odjeće. Opet slijedi tradicionalni ženski ples uz pjesmu. Nakon toga je krenulo druženje s ostalim muškim članovima, gdje smo slušali hvalisanja koliko je tko ubio lavova, te su mog frenda Emira nagovorili da na njihov način upali vatru što je on s uspjehom napravio.

Zatim su mu ta dva komadića drveta htjeli prodati za cca 150 kuna, s obrazloženjem da je on veliki ratnik. Zatim smo htjeli pogledati njihovu kućicu iznutra, za što je sin starješine dodatno tražio pedesetak kuna, bez obzira što su nas već oženili za ulaz u selo. Super, vidimo kako je sve uključeno u početnu prilično visoku cijenu.  Možete misliti kako smo htjeli doplatiti. Nakon igrokaza za turiste, otišli smo nazad u Nairobi, gdje smo uhvatili bus za Tanzaniju. O tome u idućem blogu…

Nakon jednomjesečnog putovanja vlakovima preko cijele Europe, od Zagreba do Španjolske, odlučili smo preploviti Gibraltar, i preći u Maroko.

Prva destinacija u Maroku je Tangier, marokanski grad sa Afričke strane Gibraltara. Silaskom sa trajekta odmah nailazimo na hrpu pomahnitalih taksista, svi sa istom pričom, da su oni najbolji za nas i da stvarno imamo sreću što smo naišli na njih. U Tangieru se nismo zadržavali, htjeli smo prenoćiti u prvom kraljevskom gradu Maroka, Fesu. Kako je kolodvor udaljen od centra grada, bio je loš potez što nismo razmijenili europske novce u marokanske dirhame.

Na fotografijama: nepoznati muškarac u svakodnevnoj odjeći i Ico u nošnji

Na kolodvoru nitko nije htio razbiti naše europske novce u dirhame, tako da nismo mogli kupiti ni vodu ni hranu. Nakon višesatnog čekanja na kolodvoru, bez hrane i vode, dolazi naš vlak, i to na vrijeme. Ali je krenuo sa barem sat i pol zakašnjenja. U vlaku hrpetina ljudi, nakrcan do krajnjih granica, isti vagon i za pušače i za nepušače. Jedino što smo imali sreće pa smo ušli na prvoj stanici, i uspjeli uhvatiti mjesto. Ali i ta sreća je kratkog trajanja. Nakon polovice puta presjedamo, i ulazimo u pun puncat vlak. I do Fesa se tandrčemo u hodniku vagona.

Na fotografiji: Fes

Napokon dolazimo u Fes, naše prvo odredište. To je treći po veličini grad u Maroku, i jedan od četiri kraljevska grada (uz Marakeš, Meknes i Rabat). Fes se sastoji, kao i većina većih marokanskih gradova, od medine Fes el Bali (starog dijela grada, opasanog zidinama) i Ville Nouvelle (novog dijela grada). Za Fes el Bali se vjeruje da je najveća urbana pješačka zona na svijetu. Taksist nam nalazi jeftini hotel na ulazu u Fes el Bali, pored Bab Bou Jeloud. Cijena, sitnica, 7 eura po osobi za noć. Soba bez kupaonice, ali zadovoljavajuća za tu cijenu.

Cjenkajte se bez srama

Ostavljamo stvari u sobi, i brzo krećemo u večernji obilazak grada. Zašlo je sunce, i po pričama, u medini, unutar zidina, ima preko milijun ljudi. Svi se muvaju po ulicama, prodaju, kupuju, cjenkaju. Marokanci su vrhunski trgovci. Za sve se moraš cjenkati. Nenavikli na takvo stanje stvari, u prvih par dana su nas podosta puta „oženili“. Kasnije smo se i mi navikli na to i počeli smo se beskrupulozno cjenkati. Štoviše, toliko smo nisko spuštali cijene da neki trgovci nisu htjeli više razgovarati.

Odlazimo na večeru, sa željom probati marokanske specijalitete. Odabiremo brochette, što je najsličnije našim ražnjićima. I to mixed brochette. Večerajući i čitajući vodič, nailazim da oni jedu golublje meso i da obično to stavljaju u brochette. Nisam imao srca pitati konobara da li je to golub. Bilo je ukusno. Ono što svakako treba isprobati u Maroku je njihov čaj od mente, i neizbježna nargila.

Na fotografiji: Štavionica kože u Fesu

Fes je poznat po velikoj bojaonici i štavionici kože, najvećoj u ovom dijelu svijeta. Kako je medina Fesa isprepletena gomilom malih ulica koje nisu označene, nemoguće je naći to mjesto. Stoga smo pitali prvog prodavača koji nas je za par dirhama odveo na to fascinantno mjesto, koje izgleda kao ogromna paleta koju imaju slikari. U svakoj posudi je druga boja, hrpa ljudi koji nose kože, uranjaju u boju, suše… Sve boje se dobijaju prirodnim putem, od šafrana, ruže, maškare… Na vrhu zgrade sa koje se pruža odličan pogled na bojaonicu nalazi se nekoliko suvenirnica, gdje je muški dio ekipe nakon dvadesetak minuta cjenkanja polu-povoljno utržio poznate marokanske papučice, žute boje šafrana.

Nemoj da ti soba bude nasuprot džamije

Umorni od cjelodnevne jurnjave po gradu, skužili smo zašto je cijena smještaja bila povoljna. Soba je bila bez klime, noć je bila iznimno sparna, a preko puta hotelske sobe je bila mala džamija gdje je hodža u 3 ujutro na razglas započeo svoju molitvu, koja je trajala beskonačno.

Nakon nekoliko neprospavanih dana u Fesu, krećemo za Casablancu. Casablanca je za razliku od Fesa pravi moderan grad. Nalazi se na obali Atlantskog oceana, najveći je marokanski grad i ekonomsko središte. Glavno obilježje Casablance je džamija Hassana II. koja je druga po veličini, ali najvišeg minareta na svijetu. Napravljena je 1993. godine.

Marokanci imaju podijeljeno mišljenje o njoj, neki se njome ponose, dok drugi misle da se moglo bolje utrošiti tih 500-800 milijuna baksa koliko je uloženo u nju. U Casablanci se ne zadržavamo dugo. Nakon razgleda grada i prospavane noći u definitivno najskupljem hotelu na našem putu (40 eura je trokrevetna soba) krećemo prema Marakešu, još jednom kraljevskom gradu.

Kako nas je kondukter „zavaljao“ za pare

Vlak koji smo ulovili je daleko luksuzniji od prijašnjih. Naravno, to je znao i naš prijatelj kondukter i iskoristio je. Na našu Interrail kartu je naplatio još neke dodatne takse, jer smo u klimatiziranom vagonu. Poslije smo se raspitali i te takse, doznajemo, nismo morali platiti, jer imamo važeću kartu. Klasično uzimanje novaca turistima.

Bili smo u Astaporu (ako gledate Igre prijestolja)

Sljedeće mjesto koje smo posjetili je Esauira, na obali atlanskog oceana. Esauira je poznata kao grad Astapor iz planetarno popularne serije Igra prijestolja. To je zidinama opasani grad, kojeg su prvo gradili Portugalci, zatim Arapi, da bi u 18. i 19. stoljeću taj grad bio u svojoj najvećoj snazi, kao jedna od glavnih afričkih luka na Atlantiku. Krajem 19. stoljeća grad su osvojili Francuzi i bio je dijelom francuskog protektorata do osamostaljenja Maroka. Zbog tog danas svi stanovnici Esauire i dan danas pričaju francuski jezik.

Spavanje u crvenom Marakešu za 5 eura

Na fotografiji: glavni trg u Marakešu

Napokon dolazimo u najbitniji grad na našem putovanju, Marakeš, totalno drugačiji grad od svih ostalih. Okružen planinama Atlasa sa jedne strane i pustarom sa druge. Grad nije tako zbijen kao ostali, većinom niža gradnja, na većem području. Marakeš je četvrti grad po veličini, u njemu živi preko milijun i pol ljudi. Kao i svi ostali marokanski gradovi, sastoji se od medine i novog dijela grada. Dok je “zaštitna” boja Fesa žuta, u Marakešu je to crvena. Stara berberska legenda kaže da kada je džamija Koutoubia izgrađena u srcu grada, toliko je krvi poteklo njegovim ulicama da su svi zidovi, kuće i ulice poprimili crvenu boju. Nekad glavni grad Almoravida i kasnije Saadijaca, danas se Marakeš spominje kao glavni grad marokanskog Juga.

Odmah smo se uputili u potragu za hotelom. Najjeftiniji i najbolje locirani su oni uokolo Djemaa-el-Fna, glavnog gradskog trga. Prvih nekoliko hotela je krcato, te napokon nailazimo na hotel u kojem ćemo provesti idućih nekoliko dana. Spavanje svega 5 eura po glavi. Hotel vrlo uredan, ali je naša soba podsjećala na oveći separe. U sobi ništa drugo osim kutne garniture i stolića. Nama dosta.

Zašto zmije ovdje ne grizu?

Djemaa-el-Fna je jedan od najvećih trgova koje sam imao prilike vidjeti. Predvečer je trg prepun ljudi, uličnih svirača i zabavljača, akrobata i plesača, životinja kao kobri i majmuna… Ono što nam je najviše upalo u oko je neprebrojiv broj pokretnih kioska koji prodaju cijeđeni sok od naranče po cijeni od svega 2 kune. Interesantno je bilo gledati ljude koji se igraju s kobrama i ostalim zmijama otrovnicama, zmije cijelo vrijeme plazi jezik, pokušava ugristi čovjeka, ali joj ne uspijeva. Navečer sam u vodiču naletio kako je to moguće i prilično se neugodno iznenadio. Zmijama su zašivena usta toliko da joj jedino jezik može izmigoljiti kroz rupu, a zubi ne. Kako su zmije životinje koje se rijetko hrane, jedanput mjesečno, tako umiru u bolovima i mukama, gladne.

Filmska mjesta po Sahari

Na recepciji hotela nailazimo na ponudu lokalne turističke agencije o trodnevnom izletu u Saharu. Bez razmišljanja je uzimamo. Za stotinjak eura dobivamo vodiča, trodnevnu vožnju preko planina Atlasa do Sahare, razgled preko nekoliko znamenitosti, svu hranu i dva noćenja na putu. To je bio pun pogodak.

Ujutro, ispred hotela nalazimo se sa našim vodičem, dvije Nizozemke, Njemicom i Španjolkom, i mala grupica Europljana kreće prema Sahari. Prvo smo pregazili Veliki Atlas, da bi došli do malog mjesta Ait Benhadou. To je mjesto poznato po snimanju nekoliko holivudskih filmova poput Gladiatora i Lawrence od Arabije. Mali gradić, napravljen od blata, na vrhu malenog brdašca. Stvarno prekrasno izgleda. Što je najbolje, ljudi još uvijek žive u njemu. Drugo mjesto je Ouarzazate, također poznato po filmovima. Za nekoliko dirhama nalazimo lokalnog vodiča koji nas je proveo po mjestu. Vodič nam se odmah pohvalio kako je on Van Dammeov prijatelj.  Naime, tu se snimao Legionar.

Tajine se jede rukom, i to svi iz istog tanjura. 

Prvu noć spavamo u Todri Gorge, procjepu između dvije planine. Tu su nas berberi učili svirati bubnjeve poput djembi i bongosa. Nakon ugodno prospavane noći krećemo za Erg Chebbi, predio Sahare poznat po visokom crvenim dinama. Nakon cjelodnevnog truckanja u kombiju, napokon stižemo do Merzouge, mjesta odakle put nastavljamo na devama. Nakon višesatnog i mukotrpnog jahanja stižemo u berberski kamp u Sahari, okružen dinama, usred ničega. Berberi su nam za večeru spremili klasičnu marokansku klopu, tajine. To je razno kuhano povrće i piletina. Svakako probati. Kako se to jelo jede rukama, svi iz istog tanjura, cure isprva nisu bile gladne, ali kada su vidjeli nas da slatko jedemo, vidjevši da je to jedina klopa, odmah su i one napale tajine.

Nakon prekrasnog izlaska sunca, shvaćamo da je to kraj našeg puta. Najdalje smo od kuće i sada kreće povratak u Zagreb. Nakon cjelodnevnog truckanja u kombiju, vratili smo se u Marakeš, gdje su nam ostala još dva dana do leta za Hrvatsku. Ta dva dana smo proveli u Marakešu, izležavajući se po cijele dane, odmarajući se u hammamu (turska kupelj), i šećući gradom. S jedne strane smo bili sretni što se nakon jednomjesečnog backpackiranja vraćamo kući, a s druge strane bi vrlo rado nastavili naš put.

Siriju sam posjetio 2009. godine, malo prije ovog strašnog rata. Bila je jedna od onih zemalja u koje sam se svakako htio vratiti i posjetiti još neka mjesta koja nisam stigao u svom prvom putovanju tamo. Trenutno to nije moguće, i nitko ne zna kad će uopće opet biti.

Na fotografiji: Put kojim smo išli u Sriji

U Siriju smo ušli iz Jordana, preko granice koja je bila prilično dobro uređena. Carinici su putovnice provjeravali nekoliko puta, svaki list dobro pregledavaju, da slučajno ne bi postojao neki izraelski pečat.

Damask je glavni grad Sirije, a u gradu je tada živjelo oko dva milijuna ljudi. Za Damask se tvrdi da je najstariji u kontinuitetu nastanjeni grad svijeta, mada se za istu titulu vatreno bori i Alep (danas grad koji je pod opsadom dulje od Sarajeva, tamo je nedavno snimljen i ranjeni dječak Omran Daqneesh koji je postao simbolom rata op u.).

Na fotografiji: džamija Umayyad

Jedno od najljepših mjesta u Damasku je džamija Umayyad, jedna od najvećih i najstarijih džamija na svijetu. Nalazi se u medini, starom dijelu grada koji je opasan zidinama. Da bih ušao, morao sam obući suknju, jer kratke hlače nisu dopuštene. Džamija u svojoj unutrašnjosti ima grobnicu u kojoj se tvrdi da se nalazi glava sv. Ivana Krstitelja, koji je poštovan i od muslimana i od kršćana. Glava je pronađena u iskopavanjima prilikom gradnje džamije.

Sekularna država, žene i alkohol u Siriji

Prije građanskog rata Sirija je bila jedina zemlja u regiji bez ratova i unutarnjih sukoba. Žene nisu morale pokrivati lice i imale su ista prava kao i muškarci. Država je u potpunosti bila odvojena od religije, i tamo su u slozi uzajamno živjeli i kršćani i židovi i muslimani (i to i suniti i šijiti i alaviti). To je jedina arapska država sa sekularnim sustavom, islamski zakoni su protuustavni. To se vidjelo na svakom koraku u Damasku, grad je odisao zajedništvom, sve je bilo isprepleteno različitim kulturama. U kršćanskoj četvrti smo bez problema nalazili barove koji su najnormalnije prodavali alkohol, kao u bilo kojem zapadnjačkom gradu.

Ono što nas je u Siriji ostavljalo bez daha su njihove gastronomske delicije. U Damasku smo naišli na restoran Jabri House, odličan restoran u starom dijelu grada u kojem smo bili redoviti gosti. Preporučio nam ga je jedan stari Arapin koji je prodavao suvenire u blizini džamije. Prateći upute, uske, krivudave uličice medine Damaska vodile su nas do zagonetne drvene ograde s bakrenim arapskim natpisom. Ulazimo kroz mala vrata ispred kojih se, da bismo prošli, moramo sagnuti. Tada prolazimo kroz slabo osvijetljen hodničić, a onda – iznenađenje: dok se isprepliću arome pečenog mesa i arapskih začina, mediteranskog povrća i maslinovog ulja, prostire se pogled na veliko tradicionalno dvorište s dvije galerije i fontanom, nenametljivo ukrašeno arabeskama, ptičjim krletkama i raznim biljem.

I dok se u nizu poprilično usko nabijenih stolova imućnije arapske obitelji druže uz doista odličnu hranu, svježe cijeđene sokove, čaj te obavezni dim nargile, umorni putnici nalaze utočište i okrjepu, zaboravljajući da izvan zidova koji ih okružuju postoji bučan i nervozan bliskoistočni velegrad. Naslijeđe nekadašnjih francuskih guvernera vidljivo je tek u odlično istreniranoj posluzi, a cijene nam omogućuju da se bez grižnje savjesti prepustimo višesatnom uživanju i kontemplaciji, baš kao u nekom gastronomskom wellness centru.

No, nije samo u restoranima bila vrhunska ponuda. I ulične delicije nas nisu ostavljale gladnima. Neke čudne palačinke pečene na konveksnoj peći, odlične slastice, vrhunski sladoled. Sve što smo probali u medini Damaska, bilo je vrhunski.

Vidjeli smo i Mesića…

Nakon nekoliko dana u Damasku, zaputili smo se u Palmiru. u Na putu prema Palmiri stajemo u jednom malom odmaralištu u pustinji, zvanom Bagdad Cafe 66. Vlasnik, stari Arap, nudi nam čaj i pita nas odakle smo. Kada je čuo da smo iz Hrvatske, što je nas prilično začudilo, jer dosad na putovanju nitko nije znao za Hrvatsku, odveo nas je u prostoriju pored i pokazao izvješenu hrvatsku zastavu te dvije slike obješene na zid. Na njima je on s predsjednikom Mesićem.

Na naše opće oduševljenje,  shvaćamo zašto je tome tako. U blizini je Palmira, gdje radi nekoliko stotina Hrvata za hrvatske tvrtke Ina i Crosco. Cijeli kraj zna za Hrvate, a predsjednik Mesić je u prolazu, pri posjeti hrvatskom kontingentu u Siriji, svratio na čaj.

U Palmiri prije uništenja

Napokon stižemo u Palmiru, oazu s ruševinama antičkog grada. Grad Palmira je osnovan u 3. stoljeću prije Krista i zarana je izrastao u važno trgovačko-prometno čvorište na karavanskom putu od Sredozemlja do Eufrata. Razgledavamo ostatke antičkog grada: Decumanus, veliku kolonadu, Hadrijanov slavoluk, rimsko kazalište iz 1. stoljeća, Baalov rimski hram koji se smatra najznačajnijom vjerskom građevinom na cijelom Bliskom istoku.

Palmira je izuzetno važna, jer to nije sirijska baština, to je baština cijelog svijeta. Palmira je danas oslobođena od džihadista ISIL-a, i prema prvim izviješćima činilo se da su džihadisti sve sravnili sa zemljom, da nije ostao ni kamen na kamenu. Uvjetno rečeno, šteta je nešto manja nego što se strahovalo, no svejedno je ogromna, danas je puno toga je nepovratno uništeno.

Hama – grad oko kojeg se i dalje vode borbe

Zadnju večer spavamo u Hami, gradu na obalama rijeke Oront, u centralnoj Siriji. Hama predstavlja važno poljoprivredno središte Sirije i 4. je najveći grad te države. U samom gradu najveća su znamenitost 16 vodenica izgrađenih za navodnjavanje vrtova, a za koje se tvrdi da potječu od 1100. godine prije Krista. Iako su kroz povijest služile za navodnjavanje, nama su služile isključivo kao turistička atrakcija. Tko zna jesu li danas tamo…

Hama je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bila jedno od uporišta Muslimanskog bratstva, islamističke organizacije koja se borila protiv svjetovnog i sekularnog sirijskog režima. U veljači 1982. u Hami je izbio ustanak. Njega je Rifaat al-Assad, predsjednikov brat, ugušio za tri dana na najbrutalniji mogući način – korištenjem artiljerije, avijacije, a po nekim izvorima, i bojnim otrovima. Računa se da je tada poginulo između 20.000 i 40.000 ljudi. Kako se povijest ponavlja, u ovom gradu se početkom građanskog rata dogodio važan događaj- opsada Hame. Oko 400,000 ljudi 1. srpnja 2011. godine započelo je protest protiv vladajućeg Bašar al-Asada, koji je poslao vojsku na njih, a 21. srpnja dogodio se Ramazanski masakr u kojem je diljem Sirije ubijeno 140 civila (od čega njih 100 u Hami). Oko Hame se vode borbe ISIS-a i vladajućeg režima i dalje…

Sve u svemu, Bliski istok nas je oduševio, što prirodnim ljepotama, što antičkim kulturama, što širokogrudnim ljudima. Velika je šteta što je Sirija bespovratno izmijenjena i sravnjena sa zemljom. Trebat će proći još desetljeća dok se situacija ne stabilizira i pokuša vratiti na ono što je bila – dragulj Bliskog istoka.

Zašto Gvatemala? Kao i u slučaju stanova (država koji završavaju na –stan, a o kojima sma pisao u prošlim blogovima – Kirgistan i Tadžikistan, glavni razlog odlaska tamo je i nepopularnost te turističke destinacije. Drugi razlog bio je ispraksirati moj španjolski.

Treći razlog je stara kultura Maya. Dok u Peruu obitavaju Inke, koje su svoje gradove i hramove gradili u visinama Anda, u ovom dijelu svijeta žive Maye (ili Maje), jedan od najciviliziranijih indijanskih naroda domorodačke Amerike, koji su svoje gradove gradili u džungli. Uz područje Gvatemale, Maye nastanjuju Yucatan u Meksiku te Honduras, Salvador i Belize.

Neki ih zovu i Grci Novog svijeta, zahvaljujući visokim dostignućima u matematici, astronomiji (imali su kalendar kojega ni današnji ne nadmašuje), građevinarstvu, umjetnosti te su imali i svoje pismo. Zbog toga ih često smatramo najrazvijenijom civilizacijom Novoga svijeta. Majanski narod danas broji otprilike dva milijuna ljudi.

Chicken buses – šareni autobusi za prijevoz…ljudi!

Prvo mjesto koje sam posjeti je glavni grad, Ciudad de Guatemala (službeno La Nueva Guatemala de la Asunción). Lokalci glavni grad zovu skraćeno Guate. Grad je standardno južnoamerički, prilično sličan Limi. Kažu da je opasan, iako ja nisam imao problema sa sigurnošću . Guate je podijeljen u zone, a svaka zona u avenije i ulice. Ulice nemaju imena, veće se zovu 3a Calle (treća ulica) ili 2a Av (druga avenija). I to prilično pravilno, avenije idu u smjeru sjever-jug, dok ulice idu u smjeru istok-zapad. Uz tako pravilnu strukturu ulica karta uopće nije potrebna.

U gradu se križa siromaštvo i bogatstvo. Uz visoki moderni neboder često zna stajati trošna zgrada. Zgrade u strogom centru su standardno kolonijalne. Na cesti srećemo stvarno šaren vozni park, od najnovijih BMW-a i Hummera sve do zaprežnih kola. Ono što me najviše dojmilo su chicken busevi.

Većina gradskog, a pogotovo međugradskog prijevoza se odvija tim šareno obojanim busevima, koji su vrlo atraktivno ukrašeni raznim dekoracijama. To su, u biti, dekorirani stari školski autobusi uvezeni iz Sjedinjenih Američkih Država. Riječ chicken (engleska riječ za kokoš) može se odnositi na činjenicu da su autobusi uglavnom pretrpani kao kamioni s kokošima ili na to da se u centralnoj Americi žive životinje prevoze u takvim autobusima.

Odabrao sam taj oblik prijevoza za odlazak u Antiguu, moju drugu destinaciju u Gvatemali.

Antigua je pitoreksan gradić, duge povijesti, kolonijalne arhitekture, smješten između tri vulkana: Fuego (vatra), Aqua (voda) i Acatenango. Fuego je prilično aktivan te se skoro svakodnevno dimi iz njega. Vulkan Agua 1526. godine eruptirao je goleme količine vode, uništio grad i tako si zaradio ime. Iz bilo kojeg dijela grada, vidi se minimalno jedan vulkan. Antigua je bio kolonijalni glavni grad, sve do potreba 1776. godine, kada je to postao Ciudad de Guatemala. Grad se sporo obnavljao, ali je mnogo ostalo od tradicionalnog karaktera grada.

Što je tuk-tuk?

Kamene ulice bez vozila, šarene kuće, raskošni vrtovi koji krase gotovu kuću… U gradu je, u pravilu, zabranjen promet za automobile, ali to ne sprečava ogromne količine tuk-tukova da se ganjaju niz te ulice. Tuk-tuk, za one koji još ne znaju, je mala trokolica, naprijed sličan mopedu, a odostraga rikši. Ovo izuzetno spretno i malo motorno vozilo vuče svoje korijene iz azijskih zemalja (Indije, Pakistana…). Iako je Antigua jako mali grad i s jedne strane grada na drugu se može doći za desetak minuta pješice, ipak sam često koristio usluge vozača tuk-tukova, zbog njihove divlje vožnje koja je predstavljala neku vrstu gušta. 

Nakon istraživanja južnog dijela Gvatemale, vrijeme je za poći na sjever. Nakon cjelonoćnog truckanja u autobusu, dolazim u Flores, gradić na jezeru Peten Itza. Flores je malo mjesto smješteno na otoku. Mogli bi reći poluotoku, jer široki most veže taj otok sa kopnom. To mjesto je bilo zadnje neovisno utočište Maya, dok su konkvistadori harali ovim dijelovima svijeta. Španjolci su tek 1697. godine uspostavili vlast nad otokom, tako da su ga napali brodovima i uništili ga.

U zraku se osjeća drugačija klima, puno je sparnije, vruće je, osjeća se da je u blizini džungla. Nedaleko od Floresa nalazi se Tikal, najstarije i možda najspektakularnije nalazište Maya. Nalazi se usred neprohodne, negostoljubive i kišom prenatopljene džungle. Poput prapovijesnih nebodera izdižu se iz tla džungle dvije piramide strmih strana koje stoje jedna nasuprot drugoj na dva kraja širokog trga. Na njihovim vrhovima nalaze se hramovi na čijim su vrhovima krunaste nadgradnje koje su nekoć bile ukrašene tajnovitim vjerskim simbolima isklesanih u kamenu. Okružene su s oko 350 manjih hramova i palača.

Za vrijeme kasno klasičnog razdoblja (600.-800.) Tikal je bio jedno od najvećih središta Maya. Ustanovljeno je da je oko 4. st. tamo živjelo od 5000 do 9000 ljudi, što potvrđuju brojne ustanove (preko 4000 u krugu od 16 km). U tom je razdoblju izniklo pet hramova od kojih je najviši četvrti (70 m). Građeno je još mnoštvo palača, obrednih platformi, rezidencija i struktura za tople kupke (vrste sauna), te pet kamenih cesta. U središtu grada nalazio se kompleks palača kraljevske obitelji i ostalih plemića.

Tikalske piramide građene su u obliku velikih stepenica ili terasa, a vrh im je bio krnj da bi se na njemu sagradio hram. Smatra se da je služio za promatranje zvijezda jer su Maye na tom području pokazali neobičnu spretnost izvodeći nadasve točne proračune, iako nisu imali baš nikakvih sprava. Središta poput Tikala arhitektonski su izgrađeni kao kompleksi opservatorija, kompleksi za religiozna i astronomska slavlja i obrede, što upućuje na vrlo usku povezanost religije i znanosti.

Nakon dvotjednog putovanja Gvatemalom, uputio sam se u Belize. Jedanput možda dođe na red da ispričam dogodovštine iz te zemlje. Tko zna, možda već u sljedećem blogu..:)

Kako sam već spomenuo u prošlom članku o Kirgistanu, države srednje Azije su iznimno nepopularne turističke destinacije. Nakon Kirgistana, koji je koliko-toliko otvorio svoja vrata zapadnim turistima, došao je na red da posjetim Tadžikistan.

U Biškeku sam sredio vizu za Tadžikistan. Za razliku od Uzbekistana i Turkmenistana čije vize s popratnom papirologijom (pozivna pisma, rezervacije smještaja) dođu i do 200-ak € te se čekaju i po deset dana, viza za Tadžikistan je bila potpuna suprotnost. Viza je bila gotova za jedan dan i koštala je 50 eura.

Vrh komunizma nije ono što mislite na prvu

Tadžikistan je najmanja država srednje Azije, nastala raspadom SSSR-a i gotovo je u cijelosti planinska  zemlja. Planine zauzimaju 93% površine i pripadaju lancima Pamir, Altaj i Tian Shan. Najveći dio je unutar planinskog lanca Pamir.

Najviši vrh zemlje, Vrh Ismaila Samanija, sa 7495 m je bio najviši vrh cijelog Sovjetskog Saveza i do 1998. se zvao Vrh Komunizma. Drugi vrh po visini je Vrh Ibn Sine koji se do 2006. zvao Vrh Lenjina. Skoro trećina teritorija nalazi se iznad 3000 m.

Zbog iznimno brdovitog terena putovanje između Biškeka i glavnog grada Tadžikistana, Dušanbea, traje desetke sati, uz presjedanje na više mjesta. Odlučujem preletjeti te planine, i ubadam povratnu avio kartu.

U Dušanbeu praktično nema turista, nema ni hostela, ni organiziranog javnog prijevoza izvan glavnog grada. Zbog toga odsjedam u centru grada, u starom i oronulom, ali prilično skupom hotelu (cca 200 kn po noći). Ostali sređeni hoteli su užasno skupi, po 100 do 300 američkih dolara za noć. U pravilu su namijenjeni za zapadne biznismene koji rade za multinacionalne kompanije poput Coca Cole, GSM providera, itd.

Morao sam policajcima dati novac

U samom centru glavnog grada nalazi se kip Ismaila Samanija, neke verzije tadžičkog Kralja Tomislava iz devetog stoljeća. Pored tog  kipa srećem dvojicu murjaka koji ga čuvaju, i malo se zapričam s njima. Znaju za Hrvatsku, što drugo, nego nogomet.

I ponudi se jedan od njih da me poslika i opali on desetak fotki. U maniri Stefana Lupina me micao okolo, a slike su me ostavile bez riječi. Jedna gora od druge.:-)

Pitaju oni mene kolike su plaće u Hrvatskoj i kažu kako oni zarađuju oko stotinjak dolara. Vidim kuda to vodi, hoću lagano zbrisati, ali murjak me žica pare. Kao slikao me pa da imaju za gablec, dugo nisu jeli. Izvadim tako 10 njihovih novaca, cca 11 naših novaca i ovi sretni me pustili da odem.

AKCIJA: AZIJA OD 3.139 kn – Bangkok, Jakarta, Tokio, Denpasar, Colombo, Kuala Lumpur

Najveći barjak na svijetu. Ili ipak ne.

Kako priča ide? Prvo su došli Turkmeni, unajmili čovjeka iz San Diega koji se zove David Chambers da im u Ašgabatu napravi najveći barjak na svijetu, visine 133 m. Držali su svjetski rekord ravno dvije godine, od 2008. do 2010. Vidjeli Azeri da se krava potkiva, i naruče oni od istog Amera novi barjak, visine 162 m, da im ga sagradi u Bakuu. Držali i oni svjetski rekord, godinu dana.

Zatim su Tadžici unajmili istog Amera da im napravi još veći. I ovaj napravio, 165 m u centru Dušanbea. Kad se uzme u obzir da je plaća policajca 100$, a kod nas red veličine više, lako dolazimo do cifre od četvrtine milijarde kuna. Za tolike novce se kod nas može isplatiti isti broj plaća policajcima. Valjda, što je siromašniji narod, to je gluplji i ponosniji u svojoj gluposti.

I džabe ti to sve, došao je Saudijac i rekao, ja hoću većeg. I dobio. 170 m u Džedi.  I tako su ponosni Tadžici dobro i izdržali, držali su rekord od 2011. do 2014. godine.

Ti bi na izlet van grada? Jedino skupim taksijem ili rent-a-carom.

Pokušao sam dogovoriti izlet izvan grada, na jezero Iskanderkul, no javnog prijevoza do tamo baš i nema. Pitao sam lokalne taksiste koliko bi koštalo da me oni odvezu. Svi od reda su tražili barem 100 dolara za jedan dan vožnje do tamo i nazad. Zatim sam probao potražiti lokalne agencije da vidim koliko bi koštao rent-a-car. Iznenađujuće skupo, neki manji SUV je bio 100-200 dolara dnevno. Kako sam putovao solo, to mi je bilo malo izvan planiranog budžeta.

Centrom grada, nedaleko od monumenta Ismaila Samanija dominira ogromni barjak. Stvarno ogroman, u životu nisam vidio veći. Brzo na Wikipediju, i saznajem kako su Tadžici napravili najveći bajrak na svijetu. 165m visok, koštao je 3.5 milijuna dolara.

U tih 5 dana, koliko sam proveo u Tadžikistanu, imao sam dosta vremena vrlo detaljno istražiti Dušanbe. Posjetio sam glavni kolodvor u Dušanbeu i saznao sam da opslužuje samo jednu liniju, jedanput tjedno prema Moskvi. I to je to. Ništa drugačije nije bilo ni u zračnoj luci. Prvi put u životu sam doživio da sam sam samcat na aerodromu, sat vremena prije leta. Zračna luka opslužuje svega 5-6 letova dnevno. Moj je u 15:30, a prošli je bio u 11:30.

Bilo kuda, Vegeta svuda

No, i u toj zabiti sam naletio na neke poznate nam proizvode. Npr. dućan Gorenja, u kojem je sve bilo skuplje za barem 20-30% nego kod nas. U supermarketu naletih i na našu Vegetu. 

Države srednje Azije su iznimno nepopularne turističke destinacije. Baš zbog tog mi je i bio glavni razlog odlaska tamo. Drugi razlog je bio malo ispraksirati znanje ruskog jezika, ipak su to bivše sovjetske republike.

Prva zemlja koju sam odlučio posjetiti je Kirgistan u kojem sam proveo mjesec dana. Veći dio putovanja sam bio solo, jedan kraći dio putovanja sam putovao s ekipicom iz Zagreba.

Kirgistan je dobra baza za putovanje srednjom Azijom, jer je jedina zemlja za koju nije potrebna viza za zapadnjake. Razlog tome je što su bili američki saveznik tijekom rata u Afganistanu, odnosno, Amerikanci su imali svoju vojnu bazu u Kirgistanu.

Oko 70% stanovništva Kirgistana čine Kirgizi čiji jezik, vrlo srodan kazačkom, pripada turkijskoj skupini i koji su tradicionalno muslimani suniti. U Kirgistanu žive i Uzbeci (oko 14,5%) i Rusi (oko 9%). Rusa je u vrijeme Sovjetskog saveza bilo tridesetak posto, no odcjepljenjem od Rusije, veliki broj Rusa je otputovao nazad u Rusiju.

Pazi, šaht bez poklopca ili dobrodošli u Bištek gdje je vrijeme stalo

Pa idemo redom. Prvo sam sletio u Biškek, prijestolnicu te meni nepoznate države. Osnovali su ga Rusi krajem 19. stoljeća, i tijekom ruske vladavine nosio je naziv Frunze. Kirgizi su nomadi, tako da do dolaska Rusa nisu niti imali gradove. Živjeli su u jurtama, tradicionalnim okruglim šatorima koje su selili uzduž i poprijeko srednje Azije, tako da su zimi živjeli u toplijim dolinama, a ljeti u plodnijim planinama. Bili su stočari, tako da je jedan od razloga selidbe bio i taj da stoka ima svježe pašnjake.

Centrom Biškeka dominira nekoć prekrasan glavni trg oko kojeg su lijepe mramorne zgrade s arkadama, i u centru trga se nalazi brdo manjih fontana. Trg presijeca glavna ulica, avenija Chuy. Na sjeveru trga nalazi se nacionalni povijesni muzej, a veliki kip Lenjina premješten je s glavnog trga iza muzeja.

Grad odiše sovjetskom arhitekturom, no sve izgleda kao da je vrijeme stalo prije 30-40 godina. Tada su valjda zadnji put ulagali u održavanje zgrada i infrastrukture po gradu. Mramorne ploče sa zidova zgrada otpadaju i nitko ih ne vraća na svoje mjesto, šetnja neosvijetljenim ulicama po noći zna biti teška, jer su svako malo rupe na cesti. Nedostaju poklopci šahtova i rešetke slivnika, tako da je potrebno paziti da se ne ozlijedite običnom noćnom šetnjom po okolnim ulicama.

Otprilike sam dva tjedna proveo u Biškeku, sređujući papirologiju i vize za okolne države, učeći i pričajući ruski jezik. Engleski jezik rijetko tko priča, u niti jednoj turističkoj agenciji ili veleposlanstvu nisam naišao na ljude koji pričaju engleski jezik. Čak sam i prilično rijetkim turistima koje sam sreo u Biškeku bio prevoditelj prilikom dobivanja vize ili sređivanjem aviokarata u agenciji.

Kad mi se pridružio ostatak ekipe iz Hrvatske, posudili smo terensko vozilo ostavljeno u Kirgistanu nakon jedne ekspedicije Hrvatskog kluba putnika. Vozilo je bilo ostavljeno u Ošu, gradu na jugu Kirgistana pa sam jeftinim letom odletio u taj grad. Grad Oš je jedno od najstarijih naselja u srednjoj Aziji, a poznat je iz 8. stoljeća kao jedan od središta proizvodnje svile na Putu svile.

Smještaj: CBT umjesto hotela

Osim glavne ceste između Biškeka i Oša, većina ostalih cesti je neasfaltirana i prilično loša. Kako je Kirgistan planinska država s vrhovima i preko 7000 m/nm, krajolik je ostavljao bez daha.

Ono što svakako treba spomenuti su i mogućnosti za prespavati. Izvan Biškeka i Oša ne postoje hoteli, no postoji jako dobro razvijena mreža koja se zove Community Based Tourism (CBT). Lokalci uključeni u tu mrežu, u skoro svakom naselju u Kirgistanu nude spavanje. To je obično spavanje u kući domaćina, u potpuno autentičnom okruženju. U pravilu nude noćenje i doručak, a to dođe otprilike šezdesetak kuna. Spavali smo na nekoliko lokacija, i u svakoj je domaćin znao ponešto engleskog jezika, tako da je bilo puno lakše za sporazumijevanje. Dobra stvar kod CBT je to što putnici imaju doticaj kako žive lokalni ljudi, večeri se provode skupa i dosta se nauči o lokalnoj kulturi i običajima.

Sljedeća destinacija bila je Kazarman, rudarski gradić u planinama koji je tijekom zime mjesecima odsječen od ostatka države. Tu asfaltiranu cestu praktično je nemoguće proći bez terenskog vozila. Vožnja od 250 km ceste je trajala doslovce cijeli dan.

Poslije Kazarmana, nakon nekoliko sati vožnje dolazimo na Song-Kul, drugo najveće jezero u Kirgistanu, na visini od otprilike 3000 m/nm. Jezero je veliko otprilike tridesetak kilometara u svom promjeru. Zbog svoje visine, i jakih zima jezero je većinu godine zaleđeno. Oko jezera nalaze se raštrkane jurte, nepregledno veliki pašnjaci i stoka. Ovo je jedna od najvećih turističkih atrakcija Kirgistana, ali daleko od tog što zapadnjaci nazivaju atrakcija. Prelijepa priroda, mogućnost jahanja konja, te dobra domaća klopa u jurti je sve što se nudi. No, kako god, vrijedi doći i pogledati.

Kymyz ili fermentirano mlijeko kobile za dobrodošlicu

Svugdje gdje stanemo, nude nas lagano fermentiranim mlijekom kobile, popularnim kymyzom. Kymyz se obično poslužuje putnicima namjernicima za iskazivanje dobrodošlice. Lokalci kymyz smatraju iznimno zdravim i često ga piju.

No, kada sam otvorio bocu kymyza u autu, jedino smo prijatelj Gekko i ja imali muda probati ga. Sljedeće delikatesa je kurut, na suncu osušene, slane kuglice napravljene od kiselog ovčjeg mlijeka. Kuglice kuruta se izrađuju rukom, stoje na otvorenom uz cestu, i takve nisu baš primamljive za pojest. Meni su bile čak i okej za probat, no nitko od ostalih baš ih i nije htio ni primirisati. 

Naša zadnja destinacija koju smo posjetili je Arslanbob, malo planinsko mjestašce na 1600 m/nm, raj za planinare. Živopisno raštrkano selo, naseljeno uglavnom Uzbecima. Šareno, bučno, dosta drugačije od svega što smo dotad doživjeli u Kirgistanu. Jako profitira od CBT ureda, kojeg vodi strašno sposoban i zainteresiran aktivni tip, zbog čega je Arslanbob jedna od najizreklamiranijih lokacija u Kirgistanu. Svugdje okolo Arslanboba nalazi se orahova šuma, koja godišnje proizvede oko 1500 tona oraha i to je najveći jedinstveni izvor oraha na cijelom svijetu.

Povratkom u Oš vraćamo naš terenac i s čime polagano završava naša putešestvija ovom predivnom državom dobrih ljudi.

U sljedećem putopisu pisat ću o Tadžikistanu i Kazahstanu pa se čitamo…:)