Letim Airbusom za Limu, čitajući poznatu Kerouacovu knjigu 'On the Road'. O pustolovinama samog autora kako je sa svojim prijateljima nekoliko puta pregazio Ameriku, od istoka do zapada, od sjevera do juga. Na koricama iste knjige piše:

“Sve što mu je trebalo bio je jedan kotač u ruci i četiri na cesti… znao je da će cesta postati još zanimljivija, posebno ona ispred nas, uvijek ona ispred nas,., jer još nas je čekao dug put, ali nema veze, cesta je život…“. Okej, putujem malo južnije nego je smještena radnja knjige, ali poanta je ista. Barem nešto. 🙂

Slijećemo u Limu, umorni od puta dolazimo na carinu. Carinik, indijanskih crta lica, nam se nasmijao i reče nam da svatko od nas mora stisnuti gumb na nekom čudnom stupu, s lampom na vrhu. Emir ide prvi i pali mu se crveno svjetlo. Zatim ga carinik šalje u drugi red, gdje svoje stvari mora provući kroz rentgen zbog detaljne analize što nosi u backpacku. Super fora, svi su jednaki i svakome je lutrija da li će morati na pregled stvari. Nema pogledavanja ispod oka od strane carinika. Crveno svjetlo se upalilo i meni, dok je Paula prošla brzim postupkom.

Srdačni gazda hostela

Lima je glavni i najveći grad Perua, kulturna i gospodarska prijestolnica zemlje, smješten na Pacifičkom oceanu. Sa susjednim lučkim gradom Callao tvori jedinstvenu metropolitansku cjelinu. Broji oko 7 milijuna stanovnika dok u metropolitanskom području živi malo više od 9 milijuna stanovnika. Limu je osnovao španjolski konkvistador Francisco Pizzaro, 18. siječnja 1535. godine kao La Ciudad de los Reyes (Grad Kraljeva).

Smješteni smo u Mirafloresu, buržujskoj četvrti u Limi, koji slovi kao sigurna četvrt. Smještaj smo našli preko Hostelworlda i stvarno smo odlično prošli. Mali hostel, sa nekoliko privatnih soba i dvije veće spavaonice, u vlasništvu je srdačnog Peruanca europskih korijena, Francisa Chauveza. Prvi put u svom dugogodišnjem backpackerskom stažu naišao sam na tako srdačnog gazdu hostela. Nemam običaj u svojim putešestvijama reklamirat hostele, ali Francis je to stvarno zaslužio 🙂 – alberguemirafloreshouse.com.

Prvu večer nas je počastio brdom cerveze (mislim da prijevod nije potreban :-)) i pisca (žestokog pića sličnog našoj rakiji) te nas je odveo na anticuchose. Anticuchos je ulična hrana, ražnjići napravljeni od kravljeg srca, marinirani u nekom posebnom umaku. Obično se poslužuje sa kuhanim krumpirom ili kuhanim kukuruzom i jedu se samo navečer. Štand na kojem smo jeli slovi za najbolje anticuchose u Mirafloresu, i potrebna je rezervacija da bi došli na red. Ispred štanda, u okolnim ulicama, hrpetina parkiranih automobila koji čekaju svoj red, a stara kuharica svima govori “una hora”. Nevjerojatno.

Prije odlaska u strogi centar Lime, Francis nam daje upute i označava na karti mjesto gdje ne smijemo ići. Strogim glasom je rekao “Please, don’t go there”. Dolaskom na Plazu de Armas (glavni gradski trg) uviđamo zašto je centar siguran. Na nekoliko mjesta parkirana oklopna vozila, svako malo se šeću murjaci naoružani do zuba, ispred svake banke čuvar sa shotgunom. Sigurnost na nivou… 🙂

Carstvo Inka

Nakon nekoliko dana provedenih u Limi, krenuli smo za Cusco, glavni grad carstva Inka. Odlučili smo se taj put odvaliti avionom, jer su karte prilično jeftine, a bus prilično spor i put traje skoro 30 sati. Cusco se nalazi na 3400 metara nadmorske visine i ima četvrt milijuna stanovnika. Glavni grad carstva Inka osnovan je u 11. stoljeću, a 1535. opljačkao ga je već spomenuti Španjolac. Od preostalih građevina iz doba Inka značajnjiji su ostaci Hrama sunca i Hrama sunčevih djevica. Oni se nalaze u današnjoj crkvi Santo Domingo. Cusco je pogodio potres 1950. godine koji je uništio 90% zgrada. Građevine Inke bolje su ga podnijele od novih španjolskih građevina.

U Cuscu smo se morali zadržati barem 2-3 dana da se aklimatiziramo na visinu. Sljedeća etapa našeg putovanja je Machu Picchu – zaboravljeni grad Inka, ali nećemo do njega kraćim putem, već dužim i napornijim. Kraći put je željeznicom do mjesta Aguas Calientes te busom do samog Machu Picchua. Jedini preostali put je put starih Inka, tzv. Inca Trail, impresivna mreža cesti koje su omogućavale brzu komunikaciju između glavnih lokacija unutar kraljevstva Inka. Uvjetno rečeno cesti, jer su to ponegdje kozje stazice uz sam rub litice, a ponegdje prilično strme stepenice kroz Ande.

Zadnju večer u Cuscu smo spremili minimum stvari potrebnih za taj trek. Trek je započeo u 5:30 ujutro, kad nas je lokalna agencija pokupila u hostelu. Doručkujemo u mjestu zvanom Ollantaytambo, koji je bio kraljevski posjed cara Pachacuti. Autobusom smo nastavili do 82. kilometra pruge, do mjesta Piscacucho gdje počinje naše četverodnevno pješačenje do Machu Picchua. Naša grupa broji 16 planinara, štogod Amerikanaca, štogod Engleza, štogod Iraca. Uz nas su dvojica vodiča – David i Percy, dvojica indijanaca koji pričaju savršeni engleski. Cijelu grupu prati 20-ak chaskija (nosača) i dvojica kuhara.

Putem drevne civilizacije

Prvi dan uspona je najlakši, počinjemo na 2500 m/nm, te uz put koji stalno ide gore-dolje spavamo u šatorima na 3100 m/nm. Na putu prolazimo pored ruševina Llactapata (također poznat kao Patallacta). Llactapata znači ‘gornji grad’ na jeziku Quechua (drugi službeni jezik u Peruu, odnosno jezik Inka) i njega je otkrio Hiram Bingham 1911. godine. Bio je u prvom redu poljoprivredna stanica za opskrbu Machu Picchua kukuruzom. Naselje se sastojalo od stotinjak objekata, kuća za radnike i vojnike, uključujući i pet kupatila. Spavamo u malom selu zvanom Wayllabamba, koji je zadnje mjesto na treku gdje ljudi žive. Wayllabamba na jeziku Quechua znači ‘travnatu ravnicu’.

Drugi dan uspona je najteži i najduži. Sa 3100 m/nm se penjemo na 4215m/nm. Prvi dio uspona je kroz šumu i vodi do livade poznate kao Llulluchapampa, na 3680m/nm, gdje ručamo. To je otprilike na pola uspona do najvišeg dijela puta, prijevoja zvanog Abra de Huarmihuañusca (prijevoj mrtvih žena). Nevjerojatno je koliko chaskiji brzo mogu ići, natovareni sa preko 25 kilograma razne opreme. Prilično su brži od nas koji planinarimo sa svega par kilograma na sebi. Dok smo se mi ujutro probudili i krenuli planinarit, oni su pospremili sve šatore, stolice, stolove i ostalu opremu, prestigli nas, i na pola puta sve to posložili da nam naprave ručak. Inače, chaski je lokalni izraz za nosače, i znači glasnik. Engleski izraz “porters” smatraju pogrdnim i zbog toga smo ih mi zvali chaskiji. Teškom mukom dolazimo do vrha prijevoja, jer na toj visini je prilično teško uspinjati se. Taj prijevoj je imao posebnu težinu, jer nakon njega nema odustajanja od treka. Na tom dijelu staze smo bili izloženi elementima Anda, jakom suncu te jakom vjetru. Drugu noć noćimo u kampu Pacamayo, na 3600 m/nm.

Nedostupni grad

Treći dan je meni osobno bio najljepši dan na treku. Na početku se penjemo do ruševina Runkuracay. To su male kružne ruševine koje su bile jedan komandni položaj za nadzor cijele doline. Ubrzo stižemo do drugog prijevoja na putu, Abra de Runkuracay na 4000 m/nm. Nakon jednosatnog spuštanja dolazimo do ruševina Sayacmarca. Ime Sayacmarca znači ‘nedostupni grad’ i savršeno opisuje položaj ruševine, zaštićen sa tri strane strmim liticama. Nitko ne zna što je točno svrha ovih ruševina. Nastavak puta je prekrasan, put orhideja, bambusa, raznog cvijeća. Prvi put imamo osjećaj da smo u tropima. Nakon ručka i nekoliko sati hoda dolazimo do trećeg prijevoja na 3700 m/nm. Pogled s prijevoja pruža odličan pogled na nekoliko vrhova pokrivenih snijegom, uključujući Salkantay (6180m) i Veroniku (5750m).

Nakon nekoliko minuta spuštanja sa zadnjeg prijevoja, dolazimo do ruševina Phuyupatamarca koje su najimpresivnije ruševine Inka do sada. Ime znači Grad u oblacima. Strmo stepenište prolazi pored šest Inka kupatila koja su se koristila u ritualne svrhe. Nakon toga slijedi najdosadniji dio treka. Tisuću metara strmih stepenica prema dolje. Napokon dolazimo u zadnji kamp, gdje napokon imamo tuševe i toplu vodu. Mjesto se zove Wiñay Wayna po istoimenim ruševinama pored koje su dobile ime po ružičastim orhidejama koje rastu uokolo. Na jeziku Quechua to znači ‘zauvijek mlad’.

Zadnji dan treka smo ustali u četiri ujutro, da bi doručkovali peruanske palačinke i mates de coca (čaj od lišća koke). U 5:30 se otvara zadnja dionica treka i želimo dočekati sunce na Intipunku (sunčana vrata). Oko sedam sati dolazimo do njih i tu smo shvatili da se cijeli trud isplatio. Fantastičan pogled, suncem obasjan, ispred nas se ukazala kruna arhitektonskoga savršenstva civilizacije Inka, iz mora bogate kulturno-povijesne ostavštine ove drevne civilizacije i ponad vrhunaca Anda – Machu Picchu – zaboravljeni grad Inka.

Zaboravljeni grad

Machu Picchu je sveti grad Inka smjestio se na najvišem dijelu istočnih Andi, na istočnim padinama planinskog lanca Urubamba, na visini od 2.350 metara nadmorske visine. Machu Picchu je vjerojatno izgrađen oko 1300. godine, ali je ostao sakriven sve do 1911. godine kad ga otkriva Amerikanac Hiram Bingham.

Machu Picchu svjedoči o vremenu carstva Inka koje je bilo ogromno. Nakon osvajanja teritorija, moćna vojska Inka sagradila je kanale za navodnjavanje i sustave popločenih cesta, a građevinari su sagradili tvrđave, hramove i monumentalne kamene zgrade.

Danas arheolozi tvrde da Machu Picchu nije bio grad u klasičnom smislu jer nisu pronađeni ostaci birokratske uprave, trgovine ili vojne utvrde. Najvjerojatnije je građen kao carski posjed i religijsko utočište ili kao tajni ceremonijalni grad. Ostaci Machu Picchua odaju carski stil Inka kakav se može naći i na drugim mjestima nekad najveće države Novoga svijeta prije dolaska Europljana. No neobičan je po okolišu: smješten je usred bujne vegetacije koju natapa rijeka. Grad ima dvjestotinjak građevina smještenih po terasama i raspoređenih oko velikog središnjeg trga. Četvrti na koje je podijeljen uske su i izdužene tako da maksimalno iskorištavaju prostor. Postoje i terase izvan naseljenog dijela koje imaju kanale za natapanje. Na uzvisini u središtu grada nalazi se granitni monolit, možda žrtvenik, karakterističan za Inke, a možda i zvjezdarnica. Zidine Machu Picchua izgrađene su od orijaških blokova kamena. Podatak je još fascinantniji jer se zna da Inke nisu poznavali kotač ni željezno oruđe, a analizom je utvrđeno da su blokovi savršeno izrezani u kamenolomima i da su se završni radovi obavljali na samom gradilištu.

Grad koji je četiristo godina bio zaboravljen u andskoj prašumi, čini se da je bio napušten još i prije nego što su carstvo Inka pokorili Španjolci. Prema jednoj teoriji, stanovnike je pokosio sifilis koji je stigao iz Europe, a ostalo je učinio građanski rat.

Nakon razgledavanja grada, spuštamo se u Aguas Calientes, odakle se uskotračnom prugom vraćamo u Cusco i našu zadnju noć u Peruu. Čeka nas jezero Titicaca, La Paz, Cesta smrti, Bolivijska džungla!

Bolivija

Mamurni od provoda u Aguas Calientesu nakon svega tri-četiri sata sna, ustajemo u 6 sati ujutro. Opet. Imamo bus za slijedeću destinaciju. Kupili smo kartu za turistički bus koji staje na nekoliko turističkih mjesta. Jedno od njih je Andahuaylillas, poznatije kao andska Sikstinska kapela zbog svojih prekrasnih freski. Ta je crkva samo jedan primjer barokne arhitekture u meleza, tipična za Cusco školu koja je bila istaknuta u 17. stoljeću. Drugo je Raqchi (ili hram Boga Wiracocha), udaljeno 121 km od Cusca. Ovaj hram je monumentalan: 100 metara dužine, 26 metara širine i 14 metara u visinu.

Altipano – visoravan superlativa

Cesta vodi kroz Altiplano – drugu najvišu svjetsku visoravan, poslije tibetske. Altiplano je ogroman, prostire se od sjevera Argentine do peruanskih nizinskih područja. Altiplano je poznat po nekoliko superlativa: jezeru Titicaca: najvišem plovnom jezeru na svijetu, te Salar de Uyuni: najvećoj solnoj zaravni na svijetu. Najveći grad na Altiplanu je Puno, naše sljedeće odredište.

Većim dijelom uz cestu prolazi pruga, kojom prolazi vlak Cusco – Puno. Najviši prijevoj je La Raya, na 4335 metara nadmorske visine. Prekrasan krajolik, okružen vrhovima pokrivenim snijegom, kao i životinje koje su simbolične za Ande: ljame i alpake. Ovo je regija smještena između dvije različite kulture, Quechua i Aymara, kao i dvaju različitih terena: suhi i sušni Altiplano i više zelene Quechua doline i rijeke.

Prolazimo i kroz industrijski grad Juliaca. Ne pamtim da li je ijedna kuća u tom gradu bila završena. Kuće nemaju krovova, a umjesto njih vire armaturne šipke, u nadi da će se jednog dana podići još koja etaža. Nakon cjelodnevne vožnje dolazimo u grad Puno. U Punu nam je bilo najhladnije na cijelom putu. Isplatilo se što smo nosili i toplu odjeću. Puno je zbog svoje bogate umjetničke i kulturne baštine, osobito u plesu, poznat kao glavni grad folklora u Peruu. Sutradan nam je plan istražiti otoke na jezeru Titicaca.

Jezero u oblacima

Jezero Titicaca nalazi se na 3821 metara nadmorske visine, ono je najviše jezero na svijetu na kojem je moguća komercijalna plovidba. S površinom od oko 8300 kvadratnih kilometara (širine 65 km i dužine oko 194 km), Titicaca je najviše slatkovodno jezero u Južnoj Americi. Nalazi se na granici Perua i Bolivije. Jezero Maracaibo u Venecueli, s djelomično slanom vodom, veće je i ima oko 13.000 kvadratnih kilometara, ali ga neki svrstavaju u more jer je inače povezano s oceanom. Smješteno visoko u Andama na granici Perua i Bolivije, Titicaca ima prosječnu dubinu između 140 i 180 metara, a maksimalna dubina je 280 metara. Zapadni dio jezera pripada regiji Perua, dok je istočna strana u području La Paz, u Boliviji. Više od 25 rijeka utječe u jezero Titicaca u kome je i 41 otok od kojih su neki gusto naseljeni. Titicaca vodu dobiva od kiša i topljenja ledenjaka na planinama (tzv. sijerama) iznad Altiplana. Porijeklo imena Titicaca je nepoznato. Prevodi se kao “Kamena puma” jer oblikom podsjeća na pumu koja lovi zeca, kombinirajući riječi lokalnih jezika Quechua i Aymara, ili kao “Litica Vođe”. Među lokalnim stanovništvom postoji nekoliko različitih imena za jezero.

Titicaca je poznato i po stanovništvu, Indijancima Uru, koji žive na devet umjetnih otoka Uros načinjenih od plutajuće trstike. Ovi otoci postali su jedna od glavnih turističkih atrakcija Perua. Stanovnici na tim umjetnim otocima imaju skoro sve: životinje, školu, kuhinje, nogometno igralište, … Još jedna turistička atrakcija otok je Taquile s drugom domorodačkom zajednicom. Stanovnici otoka Taquile poznati su po rukom tkanim tekstilnim proizvodima koji spadaju među najkvalitetnije zanatske proizvode Perua.

Yungas road – najopasnija cesta na svijetu

Napokon dolazimo u Boliviju, granicu prelazimo u mjestu Desaguadero. Mjesto je prava tržnica, a granice kao da nema. Na samoj granici nema provjere dokumenata, nitko nikome ne brani prelazak iz jedne u drugu državu, ali svi koji prelaze obavezni su javiti se u Imigracijski ured i riješiti papirologiju. Nakon 20 km vožnje busom shvaćamo gdje je prava kontrola: vojska naoružana do zuba zaustavlja sva vozila. Svi moraju izaći i, jedan po jedan, ići na provjeru dokumenata.

Dolazimo u La Paz, najviši glavni grad na svijetu. Uvjetno rečeno glavni jer on je samo sjedište bolivijske vlade, dok je ekonomsko središte grad Sucre. Preko 50 posto stanovništva čine Indijanci. Leži u dolini rijeke Rio de la Paz, na visini od 3658 metara. Uz staru gradsku jezgru s kulturno-povijesnim spomenicima iz 16. i 18. stoljeća izgrađene su moderne stambene, trgovačke i industrijske četvrti. La Paz je i staro kulturno središte: ovdje se nalazi Universidad Mayor de San Andres osnovan 1548. U ovom je gradu istaknuta proizvodnja papira, tekstila, pokućstva, plastičnih masa, lijekova, prerada kože i duhana.

La Paz je s mjestom Coroico povezan najopasnijom cestom na svijetu, tzv. Cestom smrti. Pravo je ime te ceste Yungas road. Sagradili su je davne 1930. godine zatvorenici iz obližnjeg zatvora. Visinska razlika početka i kraja ceste gotovo je 4000 metara, a sama cesta duga je preko 60 kilometara. Cesta nije asfaltirana što dovodi do čestog propadanja dijelova ceste, pogotovo u kišnim danima. Uz samu cestu nema nikakve ograde. Kada se još uzme u obzir da je magla gotovo stalni stanovnik ovih krajeva, ova cesta postaje najopasnija cesta na svijetu. Statistika kaže da je u prošla vremena godišnje pogibalo 200-300 ljudi, a jednom tjedno s ceste bi sletio automobil. Prije desetak godina napravljena je nova, asfaltirana i daleko sigurnija cesta, pa ova nije više tako prometna. Ali mi smo se ipak odlučili na avanturu: spustiti se biciklima niz tu cestu. Uzeli smo aranžman iz lokalne agencije i avantura je bila zagarantirana.

Netaknuta divljina Madida

Nakon nekoliko tjedana provedenih na visini od preko 3000 metara, odlučili smo otići u džunglu. Uputili smo se ranojutarnjim avionom u Rurrenabaque, malo mjesto na rijeci Beni. Slijećemo na travnatu pistu, odmah sam se osjećao kao jedan od likova iz stripa Mister No, mog najdražeg stripa iz djetinjstva kojeg i sad čitam. Mali avion, travnata pista, mali aerodrom, i džungla oko nas (OK, džungla je malo dalje, Rurre se nalazi u savani (pampi), ali osjećaj je isti). Samo su nedostajali neki zlikovci koje je trebalo riješiti. 🙂

Iz Rurrea počinju sve ture za posjet Nacionalnom parku Madidi, jednom od posljednjih netaknutih divljina u cijeloj Južnoj Americi. Po bioraznolikosti on zauzima jedno od vodećih mjesta u cijelom svijetu. Spuštajući se s visokih snježnih vrhova Anda u amazonsku nizinu, park obuhvaća razne klime i tipove vegetacije: područje vječnog snijega i leda, suha visinska stepa, maglena šuma, tropska planinska šuma, amazonska kišna šuma, savana (pampa) te močvara. Od mnoštva vrsta faune u Madidiju se može naći 44% od svih američkih sisavaca, 38% od svih tropskih vodozemaca te 11% od svih svjetskih ptica. Ovo je mjesto proglašeno parkom 1995. godine i turizam se razvio samo na rubnim dijelovima.

Mi smo se odlučili posjetiti Chalalan, malu eko-zajednicu koju su osnovali Indijanci iz sela San Jose de Uchupiamonas, u suradnji sa Yossijem Ghinsbergom, poznatim židovskim istraživačem Amazonije i piscem nekoliko knjiga o preživljavanju u džungli. Jedini je pristup toj zajednici plovidbom rijekama Beni i Tuichi, te zatim hodanjem nekoliko kilometara u džunglu. Samu eko-zajednicu čini petnaestak koliba, napravljenih od drveta, i umjesto stakla na prozorima nalaze se mreže. Iznad svih su kreveta baldahini, jer mreža na prozorima zaustavlja samo veće životinje, dok baldahin zaustavlja insekte i komarce.

Oči u oči s kajmanima

Slijedećih nekoliko dana imali smo nekoliko šetnji po šumi, i po danu i po noći. Naš vodič Rodrigo jedan je od Indijanaca Uchupiamonas, i odrastao je u džungli. Zahvaljujući svojem dugogodišnjem iskustvu brzo je nalazio gnijezda tarantula, raznih žaba, itd. Tako smo uspjeli vidjeti divlje svinje, razne vrste majmuna, ptica i papige. Prije spavanja nam je pokazao kakvi sve stanovnici žive oko naših koliba. U krovu, među gredama, nalazila se zmija Boa Konstriktor. Po mreži se šetala ogromna tarantula. Baš nam je ugodno rekao laku noć! 🙂 Vrlo nam je ironično zvučalo njegovo „Laku noć!“ kad smo odlazili na spavanje 🙂 Jednu smo se večer provozali kanuima po jezeru pored eko-zajednice. Išli smo u potragu za kajmanima. Rodrigo je svojim iskustvom, i malom baterijskom lampom, ubrzo našao nekoliko kajmana kojima smo se približili na manje od metra. Nevjerojatno je kako su te životinje bile mirne. Dugačke preko metra, svjetlucavih očiju, gledale su nas i nisu se pomakle ni milimetra.

Nakon nekoliko dana provedenih u Madidiju, zaputili smo se lagano prema Limi, odakle smo letjeli kući. Malim avionom smo se vratili u La Paz gdje smo uhvatili bus za Limu. Put je vodio preko granice u Desaguaderu, Punoa, Arequipe, Nazce, Ice. Odlučili smo svratiti još u jednu malu oazu, Huacachinu. Oaza Huacachina smještena je u blizini grada Ica, u jugozapadnom Peruu. Ovo nevjerojatno mjesto sagrađeno je usred pustinje, a postalo je popularno zbog sandsurfera koji se spuštaju s ogromnih dina. Huacachinu nazivaju još i “Američkom pustinjom”, a legenda kaže da je nastala kad je mladi lovac iznenadio lokalnu princezu pri kupanju. Princeza se odmah dala u bijeg pri čemu joj je s ramena spao ogrtač koji se pretvorio u dine. Mjesto na kojem se princeza kupala pretvorilo se u lagunu u kojoj ona i danas obitava pretvorena u sirenu. Boravak u Huacachini bio je poput pravog melema na rani jer smo se nakon dugo vremena provedenih na putu ustajući prije sedam ujutro uspjeli malo odmoriti i doći sebi. Vrijeme smo kratili vozeći se buggyjima po dinama, surfajući po pijesku, ispijajući cerveze.

Nagon za putovanjem

Svemu lijepom jednom dođe kraj, i bilo je vrijeme da se uputimo u Limu, gdje nas je čekao avion za Europu. Našu zadnju noć u Južnoj Americi proveli smo kod starog poznanika Francisa s početka ove priče. Njemu smo ispričali naše dogodovštine uz cervezu i anticuchose. Toliko smo bili opčinjeni Južnom Amerikom da smo odlučili početi učiti španjolski jezik i prilično je sigurno da se uskoro vraćamo u neku od država Latinske Amerike.

Pri povratku kući čitao sam knjigu Zlatka Milkovića o braći Seljan. Jedna me rečenica ostavila bez daha, a izrekla su je poznata braća: “Imade u ljudskom životu navada kojih se čovjek teško riješi. Koje imadu isti upliv na živce kao na morfinistu morfij, na pušača duhan. Jedna od tih navada jest i nagon za putovanjem, za prouku dalekih i nepoznatih krajeva.”

Prvi dojam

Vremenska razlika je šest sati, makar je geografska razlika između Zagreba i Pekinga i više. To je zbog toga što je Kina ogromna i cijela spada u jednu vremensku zonu. U Peking smo došli oko 14h (po našem vremenu 8h ujutro). Nismo se mogli načuditi gradu, prljav, sav u smogu. Nebo je magličasto, vrlo zmazano i prilično je otežano disanje. Dolazimo u hostel koji se nalazi u starinskom dijelu grada, u hutongu Xin Jie Kou. Hutong je naziv za drevne pekingške kvartove, ispresijecane uskim alejama s bezbrojnim radnjama i zalogajnicama, koje se otvaraju u pet ujutro i zatvaraju iza ponoći. Izgledaju jednako kao i prije nekoliko stoljeća. S kraja na kraj možete ga proći za deset minuta, ali po njemu možete bauljati satima dok ne istražite cijelu tu zbrku uličica. Sve osoblje hostela ima bedževe sa imenima na engleskom. Liu Xiao je primjerice Lucy. 🙂 Ostala imena nisam stigao popamtiti.

Biser kineske kulture

Peking se nalazi na sjeveru i najmoderniji je kineski grad. Ima blizu 15 milijuna stanovnika i osim što je glavni grad, Peking je i središte političke moći. Kao sjedište kineskih imperatora kroz stoljeća, glavni grad drevnog Kineskog imperija još uvijek je zadržao izuzetno puno dokaza svoje kraljevske prošlosti, s aristokratskim hramovima, parkovima i palačama. I svi su ti monumenti otvoreni za javnost. Peking je središte umjetnosti, ukusnih specijaliteta, tradicionalnih plesova, kulturni centar s fascinantnim prikazima višestoljetne umjetnosti. Nigdje drugdje na svijetu nećete vidjeti veću koncentraciju starih i novih vrijednosti. Peking je time pravi biser kineske kulture.

Peking je najznamenitiji po trima hramskim kompleksima, koje su ujedno i najveće znamenitosti grada. Hram Neba je kompleks hramova izvan strogog centra grada okružen paviljonima i vrtovima u kojima se, za ljetnog i zimskog solsticija, car molio bogu neba kako bi ga umilostivio za dobru žetvu sljedeće godine. Druga znamenitost je poznati i misteriozni Zabranjeni Grad, najveća i najpotpunija prastara imperijalna palača na svijetu. Ima više od 9.000 soba u 800 zgrada. Sagrađen je u 15. stoljeću i bio je dom dvadesetčetvorici vladara od Ming i Qing dinastije. Treća znamenitost je Ljetna palača koja je bila rezidencija carske obitelji. Nasuprot Zabranjenog grada nalazi se trg Tiananmen (u prijevodu Trg nebeskog mira), najveći trg na svijetu na koji, odjednom, može stati milijun ljudi. Na trgu se nalaze Nacionalni muzej i mauzolej Chairman Mao. Htjeli smo posjetiti mauzolej, ali je bio zatvoren, zbog preuređenja.

Svakako treba spomenuti da je svaki kineski grad nekoć imao kule s bubnjevima ili zvonima koja su obavještavali građane o dobu dana i objavljivali policijski sat. Pekinški Drum Tower koji se nalazi na sjeveru grada sagrađen je u 13. stoljeću i rekonstruiran oko 1420. godine kad je sagrađen i Bell Tower.

Povoljno, povoljnije…

E sad malo o cijenama. Peking je vrlo povoljan za putnika namjernika. Noćenje u hostelu je bilo 70 yuana po glavi (10 yuana = 1 euro) u trokrevetnoj sobi. U dormu se može spavati i za 25 yuana. Gradski prijevoz je isto tako jeftin: karta za bus je 1 yuan, a taksi nas nikad nije ispao više od 15-20 yuana. U restoranu se može pojesti tradicionalno kinesko jelo i pivo za petnaestak yuana. Pivo u hostelu je 3 yuana (2kn), dok je u trgovinama po 1-2 yuana.

Najpoznatije kinesko pivo je Tsingtao. To je u biti njemačko pivo. Naime, 1903. godine njemački su kolonisti u gradu Qingdao (nijemci su ga zvali Tsingtao, odakle i ime piva) napravili pivovaru, koja je u međuvremenu postala najveća u Kini, a Tsingtao najzastupljenije pivo u Kini. Pivo je vrste pilsner, sa otprilike 4% alkohola.

“Nezamislivo dugi zid”

Nakon četiri dana provedena u Pekingu, zaputili smo se pogledati još jedno vječno svjetsko čudo – Kineski zid (Wanli Changcheng – zid dug 10.000 lia). On predstavlja obrambeni zid s kulama i dugačak je preko 6000 km što ga čini najveću građevinu na svijetu. Jedan od kineskih naziva, “zid dug 10.000 lia”, ne treba shvatiti doslovno. Li je stara kineska mjera za dužinu od oko 575,5 m pa bi prema tome zid trebao biti dug 5755 km. Međutim, u kineskom jeziku broj 10.000 znači beskrajno, beskonačno, pa prema tome, taj naziv bi, zapravo, značio otprilike “nezamislivo dugi zid”. Zid prelazi preko neobično teških terena – pustinja, stepa, nizina, strmih uspona i rijeka. Na nekim dijelovima ide preko brda i do 1350 m visine. Visina zida nije posvuda jednaka i iznosi od 4,5 do 12 metara, a dobrim je dijelom izgrađen tako da se gornjom površinom mogu kretati ljudi i kola. Uzduž zida izgrađeno je približno 25000 kula. Mi smo posjetili dio zida koji se zove Mutianyu, 90 km sjeverno od Pekinga, koji datira od dinastije Ming. Odlučili smo se za njega zbog toga što je manje turistički poznat od primjerice Badalinga, koji vrvi turstima.

Nakon Pekinga, zaputili smo se u Datong. Najmanje mjesto na našem putu, od svega 580 tisuća ljudi. 🙂 Mjesto je bezveze, osim jedne turističke atrakcije u njegovoj blizini, a to su grote Yungang. Te grote datiraju iz 460. godine i ujedno su najstarije budističke rezbarije u Kini. To je u biti budistički hram, koji se sastoji od 20 spilja u kojima se nalaze kipovi Buda. Najveći od njih je 14 m visok Bodhisattva. Grote Yungang se nalaze 16km zapadno od Datonga, i to je jedino što se u tom gradu isplati vidjeti.

Prebogati jelovnik

Kad smo se maknuli iz Pekinga, u Datongu smo uvidjeli što znači ne poznavati niti pismo niti jezik. Nigdje latinice, nitko ne priča engleski. U restoranima se ne može na jednostavan način naručiti klopa, ukoliko meni nije sa slikama. Pogotovo je problem što se u restoranima može pojesti sve i svašta, jer Kinezi jedu sve. I pse i mačke i golubove i zmije i … 😉 Kinezi jedu sve iz vode osim brodova i podmornica, sve iz zraka osim aviona i sve sa zemlje osim ljudi. Također im je normalno pljuvati po podu. Restoran u kojem smo jeli u Datongu je bio vjerojatno najbolji i najskuplji u gradu i nije bilo čudno vidjeti ljude za stolom da pljuju na pod, i to povlačeći iz petnih žila. Na svim javnim mjestima stoje natpisi “no spitting”.

Još jedan veliki problem je novac. Naime, strana valuta nigdje ne vrijedi. Nitko je ne želi uzeti, jer je ne može promijeniti u yuane. U Datongu smo ostali bez yuana koje smo razmijenili na aerodromu u Pekingu i tražili smo neku mjenjačnicu. Naime, mjenjačnice ne postoje. Strani novac se može promijeniti samo u Bank of China i to samo u nekim poslovnicama. Nakon tri poslovnice koje smo prošli, uspjeli naći poslovnicu koja želi promijeniti novac. Nakon pola sata čekanja da ispunimo sve potrebne formulare i nakon pregledavanja svih novčanica kroz neki uređaj, službenica me pita putovnicu. I tu nastaje problem. Ne može naći Hrvatsku u računalu, niti mi znamo kako se Hrvatska piše na kineskom. I nema promjene valute. Katastrofa. Daljnji put nastavljamo sa minimalnim financijama, a puni novaca. Stranih. 🙁

Pingyao – najbolje sačuvani drevni grad u Kini

Bez yuana u džepu napuštamo ružni i prljavi Datong, koji nas baš i nije dojmio. Vozimo se noćnim vlakom za Pingyao, mjesto u pokrajine Shanxi. Pingyao je vjerojatno najbolje sačuvani drevni, zidinama opasani, grad u Kini. To je bio uspješan trgovački grad za vrijeme dinastije Ming i centar velike trgovačke mreže koja se prostirala od južne Kine, sve do Mongolije. Lokalni poslovni ljudi su do dolaska dinastije Qing postali tako uspješni da su stvorili prve državne banke i čekove kako bi omogućili prijenos velikih količina srebra sa jednog mjesta na drugo. Sa svojih 20 financijskih institucija unutar grada, za vrijeme dinastije Qing, Pingyao je bio najveće financijsko središte u Kini. Tu je bilo smješteno više od pola ukupnog broja svih financijskih institucija u Kini. Između ostalog, Rishengchang je bila prva banka u Pingyau, a time i u Kini.

Turtle City

Gradske zidine su konstruirane za vrijeme vladavine imperatora Hongwu, 1370. godine. Zidine imaju šest ulaznih vrata. Sjeverna i južna strana su imala po jedna vrata, dok su istočna i zapadna imali po dvoja, po uzoru na kornjaču (glava, rep i četiri uda) te zbog toga ima nadimak “Turtle City”. Zidine su visoke 12 metara i dugačke približno šest kilometara. Na svakom uglu stoji po jedan toranj, a duž zidina stoje 72 promatračnice. Veći dio zidina stoji netaknut od vremena gradnje, osim južnog dijela koji je zbog urušavanja rekonstruiran.

Kao i svaki kineski grad, imao je i zvonik i toranj sa bubnjevima. Naš hostel “Yamen” smješten je odmah pored tornja sa bubnjevima, u istoimenoj ulici. Svakako bih preporučio taj hostel, jer je prekrasan. Smješten je u bivšoj guvernerovoj rezidenciji, s prelijepim starinskim dvorištem okićenim crvenim svjetiljkama, te prilično urednim i čistim sobama. Osoblje hostela je vrlo srdačno, a cijena smještaja u privatnim sobama je vrlo prihvatljiva, nekih 70 yuana po osobi (iliti pedesetak naših novaca). Hostel, a i cijeli grad, nas je očarao svojim mirisom starine i odmah smo produžili smještaj za još koji dan.

Stop za automobile

Unutar zidina je zabranjen promet za automobile, već se cijeli lokalni transport zasniva na malim električnim automobilima i biciklima. Ali, grad je malen i prilično jednostavan za snalaženje i mi smo izabrali pješačenje. Od znamenitosti koje bih naveo je Zid devet zmajeva, Konfucijev hram, prva kineska banka Rishengchang, gradski Božji hram te neizostavni zid. Svakako bih spomenuo da smo naišli i na kršćansku crkvu na jednom kraju grada, te katoličku na drugom.
Današnje ulice grada su pune malih trgovina tradicionalnom kineskom odjećom i obućom, suvenirima i raznih drangulija. Tu i tamo se nađe koji hotel ili restoran u kojem poslužuju neizbježno kinesko pivo Tsingtao i lokalne specijalitete. U vodiču nalazim da je lokalni specijalitet pirjana govedina s krumpirom. Tako oduševljeni odmah nalazimo restoran koji to poslužuje, jer smo očekivali da će, nakon višednevnog jedenja usitnjene hrane, napokon naići na komad mesa i krumpira. Ali, grdo smo se prevarili. I ovo jelo se poslužuje s rižom, a govedina i krumpir je usitnjen, kao i kod ostale hrane.

Drevni mir

Nakon tri dana u Pingyau, plan je bio krenuti dalje za Xi’an. Bilo bi čudno da se opet nije dogodio problem u komunikaciji. Na željezničkom kolodvoru opet nismo mogli na jednostavan način kupiti karte za Xi’an. Nakon natezanja rukama i nogama, odustajemo od kupovine karata i u hostelu nas upućuju na autobus, kojim možemo brže i jednostavnije doći do Xi’ana. Odlučujemo se za tu opciju i kupujemo karte za bus.

Xi’an je glavni grad pokrajine Shaanxi. Jedan od je važnijih gradova u kineskoj povijesti. Bio je jedan od četiri velika drevna kineska središta (uz Peking, Nanjing i Luoyang) i središte 13 kineskih dinastija (uključujući Zhou, Qin, Han i Tang). U drevna vremena grad se zvao Chang’an, što je značilo drevni mir. U današnje vrijeme grad je najpoznatiji kao početak Puta svile i po Vojsci Terakote napravljenom za vrijeme dinastije Qin.

Grad je prilično velik i moderan, također je opasan zidinama, koje su puno mlađe nego u Pingyau. Sve svjetluca, reklame, McDonalds, KFC, i sva ostala američka junk hrana. I napokon, grad u kojem možemo razmijeniti dolare i eure u yuane. Nalazimo prvu Bank of China i razmjenjujemo svu lovu koju imamo, da nam se slučajno ne dogodi ista stvar kao u Datongu.

Vojska Terakote

Prvo što smo posjetili je Vojska Terakote, kolekcije od preko 8 tisuća figura terakota vojnika i konja. Sve figure su u prirodnoj veličini. Kolekcija figura nalazila se u grobnici i bila je zakopana zajedno s prvim kineskim carem Qin Shi Huangdi, koji je ujedinio Kinu 221. pr.Kr. Državno uređene Kine, koje je uveo Huangdi, gdje car ima apsolutističku vlast, održao se u Kini do 1912. godine kada je posljednji kineski car Pu Yi abdicirao, a Kina postala republika.

Vojska terakota otkrivena je u ožujku 1974. godine. Iskapanja su započela ubrzo nakon otkrića. Vojska Terakota je pokopana oko 1,5 km istočno od groba Shi Huangdija, na tri razine. Prvo su iskopane figure, koje su se nalazile na dubini četrir do osam metara, a muzej zvan ‘Muzej prvog cara dinastije Qin’ postavljen je na ruševinama i otvoren za javnost 1979. godine. U vrijeme kad je Shi Huangdi umro, figure su pokopane zajedno s njim jer se vjerovalo da će tako i nakon smrti car imati vojsku kojom će zapovijedati. Figure su okrenute na istok i nalaze se u borbenoj formaciji. Svaka od figura je jedinstvena, tako da ne postoje dvije identične. Figure su naoružane strijelama, kopljima i mačevima. Naoružanje je u vrijeme otkrića bilo još uvijek veoma oštro.

Džamija u kineskom stilu

Xi’an je multikulturalno središte Kine, što se primjećuje samim ulaskom u grad. U samom centru, unutar zidina, smještena je i muslimanska četvrt. Čudno je bilo vidjeti Kineskinje pokrivene maramama, kao prave Arapkinje. U samom centru muslimanske četvrti je džamija. Očekivali smo minarete, ali tu smo se prevarili. Džamija je napravljena u kineskom stilu, kao i svi ostali hramovi po Kini. Samo je razlika u načinu oblačenja ljudi, koji je tipično arapski. Središtem grada dominiraju najveći toranj sa bubnjevima i najveći toranj sa zvonima na koji smo naišli u Kini. Oba datiraju iz 14. stoljeća i renovirani su u 18. stoljeću. Unutar tornjeva se svakih sat vremena po danu izvode predstave i performansi (bubnjari, muzičari…).

Dižemo se rano ujutro, tovarimo backpacke i krećemo u potragu za prijevozom za Hua Shan, jednu od pet svetih taoističkih planina. Inače,shan na mandarinskom znači planina. Hua Shan se nalazi u pokrajini Shaanxi (čita se Šaanši, Kinezi imaju i tvrdo i mekano š), udaljen otprilike stotinjak kilometara istočno od Xi’ana. Ima pet vrhova, od kojih je najviši Južni vrh visok 2160 m/nm.

Napokon nalazimo omaleni bus, uspijevamo se rukama i nogama dogovoriti za cifru koliko će nam naplatiti za putovanje, utrpamo stvari i čekamo da se bus napuni. Nema nikakve šanse da vozač pokrene to čudo od busa prije nego je svako mjesto u istom i ispunjeno. Nakon polusatnog čekanja dočekali smo i zadnjeg putnika te krećemo na put. Bio je plan popeti se pješice na tu planinu, ali smo zbog zastoja na autoputu prilično kasnili. Došli smo u podnožje Hua Shana debelo iza podneva. Prekasno za uspon na planinu od 2000m.

Stepenicama do vrha planine

Koristeći Lonely Planet i lokalne taksiste, ubrzo nalazimo hotel u podnožju. Ako se to može nazvati hotel. Kinez koji ga drži se pravi kao da zna engleski. Na svako pitanje klima glavom i ispušta zvuk “ya, ya, ya, ya”. Najsmješnije je bilo kad smo ga pitali da li klima radi, on klima glavom, govori “ya, ya, ya” i pokušava upalit klimu. Klima stara barem kao ja, prašina u njoj još starija. Vratašca otpadaju, a smiješni Kinez odustaje od pokušavanja upogonjavanja tog klima-uređaja.

Napokon krećemo prema vrhu Hua Shan-a. Kako smo bili kratki s vremenom, odlučujemo se popeti koristeći austrijsku žičaru, koja vodi do Sjevernog vrha. Nakon sat vremena čekanja na suncu, u redu sa Kinezima koji su bili pokriveni krpama od glave do pete da slučajno ne bi dobili boju, ulazimo u žičaru. Nakon desetak minuta vožnje dolazimo na vrh te prelijepe planine. Ukratko, tu planinu bih opisao kao nekoliko vrlo oštrih kamenja zabijenih u ravnicu. Ali kamenja od 2 km. 🙂 Tu i tamo neki grm. Ta vrlo strma planina prokopana je cijela. Cijela je u stepenicama, od dna do vrha. Od jednog vrha do drugog. A na tim stepenicama čovjek do čovjeka. Stepenice su toliko uske da se ljudi jedva mimoilaze, na nekim dijelovima je totalno opasno. Na kraju smo tu disciplinu planinarenja prozvali line-hiking. Kad vidite sliku sa strane, bit će vam sve jasno. 🙂

Vječiti studenti

Nakon napornog dana, vraćamo se u hotel i uspješno dogovoramo prijevoz do susjednog sela gdje prolazi vlak. U vlaku standardno. Ne uspijevamo uhvatiti sjedeća niti spavaća mjesta i u dupko punom vagonu stojimo na sredini. Nakon cjelodnevnog stajanja, navečer dolazimo u Luoyang u pokrajini Henan. Pravi razlog stajanju u Luoyangu je obilazak legendarnog i tajnovitog hrama Shaolin.
Kako je javnim prijevozom prilično teško doći do Shaolina, unajmljujemo mjesto u autobusu lokalne kineske turističke agencije i krećemo na turu. Kako si baš nismo na ‘ti’ sa mandarinskim, tek smo na pola puta skužili da ne idemo direktno u Shaolin, već da nas čeka cjelodnevna tura po ostalim hramovima i turističkim atrakcijama. Jedna od njih je i akademija Songyang, najstarija kineskoj akademija.

Inače, ulaznica za te sve atrakcije su bile poprilično skupe (cca. 150 naših novaca za sve), ali kako si Kinezi nisu baš na ‘ti’ s latinicom, tako smo uspjeli iskamčiti studentske popuste i sa osobnim iskaznicama. 🙂 Uspjeli smo objasniti da smo svi studenti i sve smo dobili u pola cijene. 🙂

Harmonija tijela i duha

Nakon cijelog dana obilaženja, napokon dolazimo u Shaolin. Hram je osnovan prije više od 1500 godina na učenjima Zen Budizma, koja posebno njeguju jedinstvo duha i tijela. Shaolin je najpoznatiji po Kung Fu-u, drevnoj kineskoj borilačkoj vještini. Međutim, redovnici Shaolina nikad se nisu smatrali isključivo borcima, jer njihove vještine samo su posljedica cjelokupnog treninga baziranog na meditaciji. Osnovni cilj je sposobnost kontrole protoka tjelesne energije, koju nazivaju Qi (Kinezi to čitaju Či). Takav tip kontrole omogućava redovnicima da u određenim situacijama ne osjećaju bol.
Hram se prostire na prilično velikom području, ali ono što me prilično razočaralo je da od starog hrama nije ništa ostalo. Sve je rekonstruirano unazad dvadesetak godina. Naime, 1928. godine je bio veliki požar i izgorio je cijeli hram. Za vrijeme Kulturne revolucije bio je dodatno devastiran, a tek devedesetih godina prošlog stoljeća je rekonstruiran i vraćen u prvobitno stanje. A to se osjeti na svakom koraku, jer nema onog mirisa starine, sličnog onome koji je vladao cijelim Pingyaom.
Ali, ono što nas je svakako oduševilo je nastup mladih redovnika. Savršena harmonija tijela i duha koja oduzima dah. Nastup se sastojao od klasičnih elemenata Kung Fua, te niza pojedinačnih i skupnih vježbi sa klasičnim oružjem. Nešto fenomenalno.

Spas na recepciji

Nakon cijelog dana vraćamo se u Luoyang i pokušavamo krenuti prema Shanghaiju. Nakon što smo odustali od toga da mi samo možemo kupiti kartu, prevelika je to govorna barijera, idemo u hostel s idejom da će nam pomoći curka koja radi na recepciji, jer drugačije ne ide. Hvatamo je za ruku, odvlačimo do kolodvora i ona nam napokon kupuje kartu za Shanghai. Kako su poprilične gužve, nismo mogli dobiti spavaća kola, pa smo osuđeni na dvadeset-satno putovanje na sjedećim mjestima. Barem ćemo sjediti. 🙂

Shanghai je luka i jedan od najvećih gradova Kine, koji se nalazi u provinciji Kiangsu. Nalazi se pored rijeke Huang-pu i u blizini ušća rijeke Jangce. Poznat je kao trgovačko središte još u 12. stoljeću, ali je tek nakon poraza Kine u Prvom opijumskom ratu (1839. – 1842.) otvoren za trgovinu Europljanima, zbog čega se brzo razvio u jedno od najvažnijih trgovačkih centara Istočne Azije. U velikom dijelu grada strane su sile ostvarile suverenitet i cijeli niz privilegija. Zbog toga se tamo i razvio nacionalistički i revolucionarni pokret te je u 20. stoljeću grad imao burnu povijest – godine 1927. u njemu je izvršen veliki pokolj komunista, a teško je stradao 1937. za vrijeme japanskog napada na Kinu. Godine 1949. postao je dijelom NR Kine. Danas predstavlja jedno od najvažnijih ekonomskih središta u svijetu.

U šlapama kući

Po gradu se na svakom koraku vidi, kroz povijest veliki utjecaj Europljana. A tako je i podijeljen. Bund je dio grada uz rijeku Huang-pu i to je britanski dio. French Concession je francuska četvrt. Nevjerojatno je da unutar Kine postoji grad u kojem je Kineska četvrt tek dio grada. Pudong je moderna četvrt Shanghaija, kojom dominira Oriental Pearl Tower, iliti TV toranj.

Nakon četiri dosadna dana u Shanghaiju upućujemo se najskupljim vlakom za Beijing odakle se vraćamo za Europu. Takozvani Z-train – spavaća kola gdje u ulasku u vagon dobijete papuče. Dobije se i doručak u krevet. I osoblje vlaka zna engleski. Nevjerojatno. 🙂

I to je to. Time završava naša putešestvija po Kini. Pozdrav do nekog drugog putovanja, a do tad putujte i uživajte! Sretan put!

Nas petoro, oboružanih dobrom voljom, backpackovima i podosta europskih novaca za naše prilike (jer ipak idemo u oskupe zemlje Europe) krenuli smo na put. Dolaskom na hamburški aerodrom, odmah dobra vijest. Nemaju Forda Focusa i dobijamo klasu veći auto, Mercedes B klasa. 😉 Sa aerodroma krećemo odmah prema Kopenhagenu, glavnom gradu Danske. Tamo ćemo se zadržati nekoliko dana i proslaviti Novu godinu.

Grad bicikla

Danska je najmanja skandinavska država, nešto manja od Hrvatske. Sastoji se od velikog poluotoka Jutlanda, koji svojim kopnenim dijelom graniči sa Njemačkom, te od gomile otoka i otočića. Kopenhagen je grad veličine Zagreba, smješten na istoku Danske, na otoku Zealand. Na užem gradskom području živi oko pola milijuna ljudi, a u cijeloj gradskoj aglomeraciji oko 1,2 milijuna. Kopenhagen su oko godine 1000. godine osnovali danski kralj Sven I. i njegov sin Knut II. Veliki. Do polovice 12. stoljeća bio je malo ribarsko mjesto, a na važnosti je počeo dobivati godine 1167. godine kada je postao biskupsko sjedište. Odlična prirodna luka pogodovala je razvoju trgovine i obrta i dala ime gradu. 1254. godine je dobio gradska prava te 1536. godine postao prijestolnicom Danskog kraljevstva.

Kopenhagen je pravi biciklistički grad, svi se voze biciklima, sav promet je predodređen za bicikliste. Stoga smo i mi iznajmili bicikle za obilazak grada. Što se tiče razgledavanja grada, obišli smo Christianiju, najveći skvot na svijetu. Christiania je osnovana 1971. godine, kada su ljudi, pretežno hipiji, zauzeli napuštene vojne barake i zajedno protestirali protiv danske vlade. Auti su zabranjeni unutar Christianije, a lake droge (trava, hašiš, …) su dopuštene, odnosno danska vlada je žmirila na oba oka. Sve do prošle godine kada su postale zabranjene i u tom dijelu Danske.

Iduće mjesto po kojem je Kopenhagen poznat je kip male sirene iz bajke Hansa Christiana Andersena, vjerojatno najpoznatijeg danskog pisca. Kip male sirene je smješten na samoj obali, u Churchil parku. Kip je s vremenom postao zaštitni znak grada i prava turistička atrakcija.

‘Hamletov dvorac’

Kako smo imali auto, odlučili smo jedan dan izgubiti na izlet izvan grada. Uputili smo se u dvorac Kronborg, slikovit dvorac nedaleko od Kopenhagena. Smješten na najužem dijelu morskog prolaza Oresunda, koji razdvaja danski grad Helsingor i švedski Helsingborg, dugi niz godina bio je nezaobilazna postaja svih brodova koji su željeli uploviti ili isploviti iz Baltičkog mora. Danskim su kraljevima, koji su vladali objektom još od 1420-ih godina, plaćali visoke poreze. Zbog toga je bio trn u oku Šveđana koji su sredinom 17. st. uspjeli uspostaviti kontrolu nad dvorcem i prolazom. U 18. i 19. st. dvorac je postao zloglasni zatvor, a tragičnu notu dodao je i W. Shakespeare djelom “Hamlet”, čija se radnja odvija upravo ovdje. Od 2000. godine dvorac je pod zaštitom UNESCO-a.

Drugi dio dana smo izgubili na posjet Malmö-u, trećem po veličini gradu Švedske, koji se nalazi sa druge strane morskog prolaza Oresund. Glavni razlog zašto hoćemo ići u Malmö je da pređemo preko poznatog mosta Oresund. Most Öresund što povezuje Dansku i Švedsku je jedan od najambicioznijih projekata prošlog stoljeća. Most dugačak 16 kilometara je pušten u promet u srpnju 2000. Preko njega vodi cesta sa četiri trake i pruga sa dva kolosjeka smještene iznad i ispod razine mora – zahvat koji združuje sve primjene i tehnologije modernog graditeljstva.

Sendvič i pivo – 100 kuna

A sad malo o hrani i piću. Najpoznatija danska hrana je smorrebrod, otvoreni sendvič na kruhu i maslacu, sa svime i svačime: sušena riba, meso, jaje, razno povrće i salate, … Najpoznatije dansko pivo su Tuborg i Carlsberg, makar postoje mnoge marke piva kao Faxe, Albani ili Ceres. Pivo kao pivo nije loše, to su obično lager piva, ali se nikako ne može mjeriti sa belgijskim ili njemačkim pivom. Cijene hrane i pića su ogromne za hrvatske prilike. Smorrebrod i pivo dođe oko 100 danskih kruna, što je otprilike stotinjak kuna.

Samu Novu godinu smo proslavili na glavnom gradskom trgu Radhuspladsen. Trgom dominira gradska vijećnica po kojoj je trg i dobio ime, te kip Hansa Christiana Andersena. Na tom trgu završava (ili počinje :)) i poznata ulica Stroget, koja je poznata kao i najdulja pješačka shopping zona. Za vrijeme novogodišnje noći, taj trg je pravo bojno polje. Hrpetina vatrogasnih kola i policije, nepregledne hrpe pirotehnike, i pirotehnike, i pirotehnike. Ljudi satima ispucavaju tu pirotehniku u zrak, rakete padaju po ljudima, pucaju petarde. Većina ljudi nosi zaštitne naočale i slušalice protiv buke. Kako mi nismo bili dobro opremljeni, nakon jedne puknute rakete između nas, napuštamo Radhuspladsen. Živi. 🙂

Hamburg – grad mostova

Nakon nekoliko dana provedenih u Danskoj vraćamo se u Hamburg, na osjetno jeftinije pivo i hranu. Hamburg je drugi po veličini grad u Njemačkoj, smješten na rijeci Elbi. Elba je u Hamburgu vrlo pogodna prirodna luka s direktnim pristupom od mora, a najpogodnija je njena južna obala, nasuprot gradskih četvrti St. Pauli i Altona. Obale su povezane mostovima, kao i tunelom ispod Elbe. Obje strane Elbe su stoljećima plavljene u vrijeme visokih voda Sjevernog mora, koje su tu odlagale pijesak i mulj. U međuvremenu su s obje strane Elbe podignuti nasipi, koji još podsjećaju na vremena kada su za vrijeme visokih voda cijele gradske četvrti bile poplavljene. U gradu je na Alsteru napravljena ustava pa je u samom centru nastala neka vrsta jezera. “Jezero” je podijeljeno na dva dijela, koja su međusobno spojena unutrašnjim i vanjskim Alsterom. Pune ih brojni kanali oivičeni velikim parkiralištima. Nebrojeni plovni kanali, rječice i kanali premošteni su s više od 2500 mostova. Time je Hamburg grad s najviše mostova u Europi i ima ih više nego Venecija (400), Amsterdam (1200) i London zajedno.

Noćimo u Hamburgu, te sutradan ujutro krećemo put kući. Vrlo zgodna destinacija za Novu godinu, ali poprilično skupa za naše uvjete.

I tako smo nas troje odlučili otputovati na jednomjesečno putovanje u toplije krajeve. U planu su nam Španjolska, Andora, Portugal i Maroko. Što je najbolje, mojih dvoje suputnika su se upoznali netom prije putovanja, a vrlo su različiti. Bit će zanimljivo gledati razvoj novog prijateljstva. 🙂

Barcelona

Prva postaja je Barcelona, glavni grad Katalonije, pokrajine u Španjolskoj. Barcelona je glavno trgovačko i industrijsko središte Španjolske te jedna od najvećih luka na Sredozemnom moru. Središte grada čini Gotska četvrt, srednjovjekovna jezgra sa spletom uskih, krivudavih uličica. Hostel nam se smjestio usred te četvrti i rezervirali smo ga po preporuci. Zove se Gothic Point.

 Ono što me u Barceloni najviše dojmilo, to su Gaudijeva djela moderne arhitekture. U prvom redu tu treba spomenuti prekrasnu, još uvijek nedovršenu crkvu, Sagrada Familiju (Sveta obitelj). Toj ambicioznoj crkvi Antoni Gaudi je posvetio cijeli život radeći na njoj do svoje smrti. Gaudi ju nije uspio završiti i crkva se financira prilozima više od milijun posjetitelja svake godine, a trebala bi biti dovršena do 2030. godine. Gaudi je ostavio toliko tragova u Barceloni, i grad stvarno oduševljava tim detaljima. La Pedrera, Casa Milla, Park Guell… samo su neke od građevina koje je ostavio veliki Antoni Gaudi, Božji arhitekt, kako ga zovu Španjolci. Središtem grada prolazi La Rambla, široko šetalište. Sprejem obojeni ljudski kipovi stoje nepomično u pokretnoj masi šetača, gomila karikaturista koji skiciraju lica, ulični svirači, čovjek koji jede britvice i noževe, žongleri …

Andora

Nakon Barcelone smo se zaputili prema Andori, maloj državici smještenoj između Španjolske i Francuske, na vrhovima Pireneja. Vlak ne vozi do Andore pa smo se morali snalaziti. Najbliže mjesto gdje se može doći vlakom je La Tour De Carol, malo mjestašce u Francuskoj. Kako je Andora zimska turistička destinacija, jer je bogata skijalištima, tako su ljeti autobusne veze vrlo loše prema okolnim mjestima. Naime, autobus iz La Tour De Carola vozi tek dva puta dnevno. Stoga smo se odlučili na autostop. Uf, ti zapadnjaci vrlo teško staju autostoperima, pogotovo ako smo većinom muškog roda. I tako smo na jedvite jade uspjeli doći do Andorra La Velle, glavnog grada te mikrodržave. Što je najbolje, u glavnom gradu Andore nema se što vidjeti. Samo trgovine i trgovine i trgovine. Tehnika, žestoka alkoholna pića, i parfumerije. Ništa više. Ono što u Andori ostavlja bez daha je priroda, visoki vrhovi Pirenejskog gorja.

 Opet Barcelona!

 I sada smo krenuli nazad prema Barceloni, gdje ćemo hvatati vlak za Madrid, glavni grad Španjolske. I u Barceloni nas je dočekao hladan tuš. Ne možemo se ukrcati u vlak bez rezervacije. Katastrofa. Svi magistralni vlakovi su dupkom puni i u njih se ne može bez rezervacije. Nema sjedenja na podu, niti stajanja. Niti nakon podužeg nagovoranja službenika, koji je dopuštao prolaz do perona. Idući slobodan vlak tek sutra navečer! I tako smo odlučili provestinoć pod vedrim nebom, ispred kolodvora. To

je bio pun pogodak! Upoznali smo hrpu ljudi, koji su bili u sličnoj situaciji kao mi. Makedonci, Srbi, Talijani… Na kraju nas se skupilo dvadesetak, igrali smo nogomet u parku, pili cerveze i sangrije, te čekali novi dan i slobodan vlak.

Madrid

Sutradan se cijelo društvo napokon ukrcalo na vlak i krenulo put Madrida. Nakon petosatne vožnje vlakom, napokon u Madridu. Poučeni iskustvom s vlakovima u Španjolskoj, prvo što smo napravili je rezervacija karata za Porto.

Sam centar Madrida je bio neočekivano mali. S jedne na drugu stranu stare jezgre grada može se propješačiti za manje od pola sata. S jedne strane je Palaca Real, basnoslovna kraljevska palača koja pripada izvanrednim europskim arhitektonskim spomenicima. Prostorije su raskošno ukrašene svilenim zidnim tapiserijama i freskama te su natrpane neprocjenjivim umjetninama. Najviše me oduševila oružarnica, sa više od 2000 izložaka izrađivanih za viteške dvoboje i turnire, a ne za bojišnice. U središtu Madrida je Plaza Mayor, napoznatiji madridski trg kojeg krasi kip Filipa III. S druge strane stare jezgre se nalaze muzeji Del Prado, Thyssen-Bornemisza i Reina Sofia. Centro de Arte Reina Sofia smo i posjetili. U njemu je izložena zbirka umjetničkih djela španjolske umjetnosti 20. i 21. stoljeća. Muzej je smješten u prenamijenjenoj bolnici i ima zavidan broj izložaka velikih majstora Salvadora Dalija i Pabla Picassa.

Španjolci vrlo dobro znaju što znači dobra klopa. U skoro svakoj ulici postoji Museo del Jamon, svojevrstan gastronomski muzej, pun delicija. Jedan od najvećih izvoznih proizvoda Španjolaca je upravo Jamon (šunka). To je za putnike plićeg džepa jedno od najboljih mjesta za klopu.

Uf, ti nas vlakovi stvarno ne idu. Uspjeli smo zakasniti na vlak za Porto. Filmski, trčeći dolazimo na peron, vrata se zatvaraju i vlak lagano odlazi. Tada smo odlučili da ćemo preskočiti Portugal i zaputiti se lokalnim vlakovima prema Maroku. I tako nas je put doveo u maleno mjesto Bobadillu, gdje smo u nedostatku hostelskog smještaja odlučili spavati na kolodvoru. Što je najbolje, postoji naoružani čuvar koji nas cijelu večer nije ništa pitao i pustio nas je da spavamo na samom peronu u vrećama za spavanje. 🙂

Alhambra, Granada

Na putu nam se našla Granada. Granada je slavna po Alhambri, prelijepoj maurskoj palači, vrhuncu maurske umjetnosti i arhitekture. Alhambra je ime dobila po zidinama crvenkaste boje, a njezin položaj daje naslutiti da su i prije nje na tom mjestu stajale građevine. Alhambra datira iz 9. stoljeća, a u 13. stoljeću kralj Muhamed I. ju je učinio svojom kraljevskom rezidencijom, čime je počelo doba njezinog najvećeg sjaja. Kraljevima Jusufu I. i Muhamedu V. iz 14. stoljeća dugujemo većinu Alhambrinih zdanja koja su preživjela do danas, kao vrtovi Generalife, palača Nasrid… Nakon što su kršćani osvojili

Granadu, nastupila je dekadencija Alhambre. Katolički kralj Karlo V. dao je unutar kompleksa sagraditi svoju palaču, u kojoj nije stanovao. Od 17. stoljeća Alhambra je 200 godina bila zapuštena i tek su u 19. stoljeću počeli popravci, restauracija i održavanje. Alhambra je sad kandidat za 7. svjetsko čudo. Poslije Granade, iduća postaja nam je trajektna luka Algeciras, smještena na španjolskoj strani Gibraltara. Lučki grad koji nas nije dojmio ničime. Prespavali smo u neuglednom hotelu u blizini luke i jedva dočekali jutro da se prvim trajektom zaputimo u Maroko, našu iduću destinaciju o kojoj čitajte u idućem broju Hostelera! 😉

Maroko – Zaljubljeni u turiste

Kada sam roditeljima i prijateljima obznanio da na ljeto idem u Maroko, obično su reakcije bile: “Što ćeš tamo?”, “Pazi da te ne okradu ili ubiju!”, kao i “Svaka čast”…  To samo pokazuje koliko naši ljudi, a i zapadnjaci (makar je Maroko zapadnije od većine zemalja Europe), znaju malo o drugim kontinentima i zemljama, pogotovo muslimanskim. Većinom su ljudi u arapskim zemljama vrlo srdačni, voljni pomoći, ali i zaraditi na turistu, ako mu to turist dopusti.

Navala taksista

Prva destinacija u Maroku je Tangier, marokanski grad sa Afričke strane Gibraltara. Silaskom sa trajekta odmah nailazimo na hrpu pomahnitalih taksista, svi sa istom pričom, da su oni najbolji za nas i da stvarno imamo sreću što smo naišli na njih. U Tangieru se nismo zadržavali, htjeli smo prenoćiti u prvom kraljevskom gradu Maroka, Fesu. Kako je kolodvor udaljen od centra grada, bio je loš potez što nismo razmjenili europske novce u marokanske dirhame. Na kolodvoru nitko nije htio razbiti naše europske novce u dirhame, tako da nismo mogli kupiti ni vodu ni hranu. Nakon višesatnog čekanja na kolodvoru, bez hrane i vode, dolazi naš vlak, i to na vrijeme. Ali je krenuo sa barem sat i pol zakašnjenja. U vlaku hrpetina ljudi, nakrcan do krajnjih granica, isti vagon i za pušače i za nepušače. Jedino što smo imali sreće pa smo ušli na prvoj stanici, i uspjeli uhvatiti mjesto. Ali i ta sreća je kratkog trajanja. Nakon polovice puta presjedamo, i ulazimo u pun puncat vlak. I do Fesa se tandrčemo u hodniku vagona.

Napokon dolazimo u Fes, naše prvo odredište. To je treći po veličini grad u Maroku, i jedan od četiri kraljevska grada (uz Marrakesh, Meknes i Rabat). Fes se sastoji, kao i većina većih marokanskih gradova, od medine Fes el Bali (starog dijela grada, opasanog zidinama) i Ville Nouvelle (novog dijela grada). Za Fes el Bali se vjeruje da je najveća urbana pješačka zona na svijetu. Taksist nam nalazi jeftini hotel na ulazu u Fes el Bali, pored Bab Bou Jeloud. Cijena, sitnica, 7 europskih novaca iliti 70 marokanskih novaca po glavi stanovnika za noć. Soba bez kupaonice, ali zadovoljavajuća za tu cijenu.

Vrhunski trgovci

Nas troje brzo ostavljamo stvari u sobi, i brzo krećemo u večernji obilazak grada. Zašlo je sunce, i po pričama, u medini, unutar zidina, ima preko milijun ljudi. Svi se muvaju po ulicama, prodaju, kupuju, cjenkaju. Marokanci su vrhunski trgovci. Za sve se moraš cjenkati. Nenavikli na takvo stanje stvari, u prvih par dana su nas podosta puta oženili. Kasnije smo se i mi navikli na to i počeli smo se beskrupulozno cjenkati. Štoviše, toliko smo nisko spuštali cijene da neki trgovci nisu htjeli više razgovarati. Odlazimo na večeru, sa željom probati marokanske specijalitete. Odabiremo brochette, što je najsličnije našim ražnjićima. I to mixed brochette. Večerajući i čitajući vodič, Gogo nailazi da oni jedu golublje meso i da obično to stavljaju u brochette. Nismo imali srca pitati konobara da li je to golub. Bilo je ukusno. 😉 Ono što svakako treba isprobati u Maroku je njihov čaj od mente, i neizbježna nargila.

Fes je poznat po velikoj bojaonici i štavionici kože, najvećoj u ovom dijelu svijeta. Kako je medina Fesa isprepletena gomilom malih ulica koje nisu označene, nemoguće je naći to mjesto. Stoga smo pitali prvog prodavača koji nas je za par dirhama odveo na to fascinantno mjesto, koje izgleda kao ogromna paleta koju imaju slikari. U svakoj posudi je druga boja, hrpa ljudi koji nose kože, uranjaju u boju, suše… Sve boje se dobijaju prirodnim putem, od šafrana, ruže, maškare… Na vrhu zgrade sa koje se pruža odličan pogled na bojaonicu nalazi se nekoliko suvenirnica, gdje je muški dio ekipe nakon dvadesetak minuta cjenkanja polu-povoljno utržio poznate marokanske papučice, žute boje šafrana.

Moderna Casablanca

Nakon nekoliko dana u Fesu, krećemo za Casablancu. Casablanca je za razliku od Fesa pravi moderan grad. Nalazi se na obali Atlanskog oceana, najveći je marokanski grad i ekonomsko središte. Glavno obilježje Casablance je džamija Hassana II. koja je druga po veličini, ali najvišeg minareta na svijetu. Napravljena je 1993. godine. Marokanci imaju podijeljeno mišljenje o njoj, neki se njome ponose, dok drugi misle da se moglo bolje utrošiti tih 500-800 milijuna baksa koliko je uloženo u nju. U Casablanci se ne zadržavamo dugo. Nakon razgleda grada i prospavane noći u definitivno najskupljem hotelu na našem putu (400 dirhama je trokrevetna soba) krećemo prema Marrakechu, još jednom kraljevskom gradu.

Vlak koji smo ulovili je daleko luksuzniji od prijašnjih. Naravno, to je znao i naš prijatelj kondukter i iskoristio je. Na našu Interrail kartu je naplatio još neke dodatne takse, jer smo u klimatiziranom vagonu. Poslije smo se raspitali i te takse, doznajemo, nismo morali platiti, jer imamo važeću kartu. Klasično uzimanje novaca turistima.

Krvave ulice

Ulazimo u Marrakech, totalno drugačiji grad od svih ostalih. Okružen planinama Atlasa sa jedne strane i pustarom sa druge. Grad nije tako zbijen kao ostali, većinom niža gradnja, na većem području. Marrakech je četvrti grad po veličini, u njemu živi preko milijun i pol ljudi. Kao i svi ostali marokanski gradovi, sastoji se od medine i novog dijela grada. Dok je “zaštitna” boja Fesa žuta, u Marrakechu je to crvena. Stara berberska legenda kaže da kada je Koutoubia džamija izgrađena u srcu grada, toliko je krvi poteklo njegovim ulicama da su svi zidovi, kuće i ulice poprimili crvenu boju. Nekad glavni grad Almoravida i kasnije Saadijaca, danas se Marrakech spominje kao glavni grad marokanskog Juga.
Odmah smo se uputili u potragu za hotelom. Najjeftiniji i najbolje locirani su oni uokolo Djemaa-el-Fna, glavnog gradskog trga. Prvih nekoliko hotela je krcato, te napokon nailazimo na hotel u kojem ćemo provesti idućih nekoliko dana. Spavanje svega 50 dirhama po glavi. Hotel vrlo uredan, ali je naša soba podsjećala na oveći separe. U sobi ništa drugo osim kutne garniture i stolića. Nama dosta. Djemaa-el-Fna je jedan od najvećih trgova koje sam imao prilike vidjeti. Predvečer je trg prepun ljudi, uličnih svirača i zabavljača, akrobata i plesača, životinja kao kobri i majmuna… Ono što nam je najviše zapalo u oko je neprebrojiv broj pokretnih kioska koji prodaju cijeđeni sok od naranče po cijeni od svega 3 dirhama.

Na recepciji hotela nailazimo na ponudu lokalne turističke agencije o trodnevnom izletu u Saharu. Bez premišljanja je uzimamo. Za 950 dirhama dobivamo vodiča, trodnevnu vožnju preko planina Atlasa do Sahare, razgled preko nekoliko znamenitosti, svu hranu i dva noćenja na putu. To je bio pun pogodak.

Noć u procjepu planina

Ujutro, ispred hotela nalazimo se sa našim vodičem, dvije Nizozemke, Njemicom i Španjolkom, i mala grupica europljana kreće prema Sahari. Prvo smo pregazili Veliki Atlas, da bi došli do malog mjesta Ait Benhadou. To je mjesto poznato po snimanju nekoliko holivudskih filmova poput Gladiatora i Lawrence od Arabije. Mali gradić, napravljen od blata, na vrhu malenog brdašca. Stvarno prekrasno izgleda. Što je najbolje, ljudi još uvijek žive u njemu. Drugo mjesto je Ouarzazate, također poznato po filmovima. Za nekoliko dirhama nalazimo lokalnog vodiča koji nas je proveo po mjestu. Vodič nam se odmah pohvalio kako je on Van Dammeov prijatelj. 🙂 Naime, tu se snimao Legionar.

Prvu noć spavamo u Todri Gorge, procjepu između dvije planine. Tu su nas berberi učili svirati bubnjeve poput djembi i bongosa. Nakon ugodno prospavane noći krećemo za Erg Chebi, predio Sahare poznat po visokom crvenim dinama. Nakon cjelodnevnog truckanja u kombiju, napokon stižemo do Merzouge, mjesta odakle put nastavljamo na devama. Nakon višesatnog i mukotrpnog jahanja stižemo u berberski kamp u Sahari, okružen dinama, usred ničega. Berberi su nam za večeru spremili klasičnu marokansku klopu, tajine. To je razno kuhano povrće i piletina. Svakako probati. Kako se to jelo jede rukama, svi iz istog tanjura, cure isprva nisu bile gladne, ali kada su vidjeli nas da slatko jedemo, vidjevši da je to jedina klopa, odmah su i one napale tajine.

Nakon prekrasnog izlaska sunca, shvaćamo da je to kraj našeg puta. Najdalje smo od kuće i sada kreće povratak u Zagreb. Nakon cjelodnevnog truckanja u kombiju, vratili smo se u Marrakech, gdje su nam ostala još dva dana do leta za Hrvatsku. Ta dva dana smo proveli u Marrakechu, izležavajući se po cijele dane, odmarajući se u hammamu (turska kupelj), i šetajući gradom. S jedne strane smo bili sretni što se nakon jednomjesečnog backpackiranja vraćamo kući, a s druge strane bi vrlo rado nastavili naš put.

Napokon je došlo vrijeme jeftinog letenja zrakoplovima. Svako malo neke akcije. I tako slučajno naletih na akciju ruskog nacionalnog zračnog prijevoznika, Aeroflota. Cijena povratne karte na akciji je trećina pune cijene karte. Odlično! I tako kupili mi tri karte, i krenuli u akciju zvana viza. Tu su nastali problemi. Naime, vizu za Rusku federaciju nije teško dobiti, ako se ima voucher (iliti pozivno pismo od strane hotela/hostela). Što je najbolje, za taj papir traže dodatnu lovu (30-70 EUR). Kako u Moskvi nema previše hostela (ima ih svega 3-4 na 10 milijuna stanovnika (tako da zagrebačka 2 hostela i nije tako loša brojka), tako je teško naći hostel koji moze izdati taj voucher na svoje ime. Nakon mukotrpnog traženja po netu i nekoliko poslanih e-mailova uspjeli smo naći takav hostel. Nakon višednevnog pregovaranja sa hostelom, slanjem love Western Unionom za smještaj i voucher, napokon smo dobili sve papire i otišli u rusku ambasadu po vizu. Kada se imaju svi potrebni papiri, viza se dobije lako i brzo. Jedini je problem što se viza dobije točno od dana do dana kada je plaćen smještaj, i to maksimalno na 30 dana, tako da svi koji misle ići u Rusiju, moraju pripaziti da rezerviraju i uplate smještaj za sve dane koje misle biti tamo.

Ruska birokracija

Naravno, to nije sve. Potrebno je registrirati vizu dolaskom u hostel. Potrebna papirologija se dobije u zrakoplovu (tzv. migracijska kartica), koja se ispuni i potvrdi ulaskom u Rusiju, i taj papir je potrebno obavezno potvrditi u hostelu da se na pravovaljan i pravovremen način moze izaći iz Rusije.

Nakon birokracije, ajmo na putovanje. Krenuli smo u 3 sata popodne sa Plesa. Let traje skoro tri sata, ali po dolasku u Moskvi je već noć. Naime, dva su sata razlike između Zagreba i Moskve. Brzo nalazimo hostel (koji je u četvrti Ryazanski Prospekt za koji kasnije doznajemo da je u njemu novo sjedište novog KGB-a, a kojeg sad zovu “complex for public security”), te se smještamo. Dok smo to sve napravili, već su bili sitni noćni sati, pa odlučismo ipak ostati u hostelu i u mnogobrojnim dućanima u blizini hostela koji rade od 0-24 kupiti nešto jeftinog ruskog alkohola (votke i pive). To nam je bio loš potez. Naime, od jeftine votke boli glava. Boca jeftine votke stoji dvadesetak kuna, dok je bolja votka otprilike 3-4 puta skuplja. A jačina glavobolje je obrnuto proporcionalna.

Obilazak grada

Nakon buđenja s glavoboljom, krećemo za centar grada. Prvo na što nailazimo je odlična podzemna željeznica. U lokalnim novinama dobivenim u hostelu (naravno, na engleskom) čitamo da je ove godine slavila 70 godina postojanja i da se većina prometa (nekih 80%) odvija podzemnom. Karta je 2,5 kune.

Dolazimo na preveliki Crveni trg. Skoro sve zgrade okolo su crvene boje. U sredini Lenjinov mauzolej. Trg ograđuju Kremlj, crkva Vasilija Blaženog te Povijesni muzej. Gradom dominiraju lijepo ukrašene kupole mnogih crkvi.Tu smo imali prvi bliski susret s policijom, koja je legitimirala prvo jednog od nas, a kasnije svo troje. To je tek početak susreta s plavcima u Rusiji, kojih ima mali milijun. Gdje god se okrenete po Moskvi, možete vidjeti policiju i vojsku. Zaista ih je previše.

Povijest Moskve

Prva spominjanja Moskve datiraju iz 1147. godine, a 1156. godine je princ Jurij Dolgoruki napravio drveni zid i obrambeni jarak oko grada. Moskvovljani njega slave kao osnivaca grada. Zatim je metropolit Petar smjestio 1325. godine svoju rezidenciju u do tada još beznačajan grad na rijeci Moskvi. Veliki knez Petar Danilovič Kalita, kojeg je 1333. godine veliki kan priznao za vrhovnog poglavara Rusije, dao je utvrditi grad. Utvrđenje je nazvano Kremlj. Kremlj je ruska riječ za dvorac, tvrđavu, citadelu i odnosi se na mnoštvo utvrđenih središnjih građevinskih objekata u povijesnim ruskim gradovima. A sam izraz Kremlj se uglavnom rabi za najpoznatijeg od svih njih, Moskovski Kremlj.

Kremlj je ograđen ciglenim zidom, s pet ulaznih dveri, visokim 20m, te dugačkim 2.6 km. Unutar Kremlja se nalaze zgrade vlade, Patrijarhova palača, Kremaljska palača te nekoliko katedrala. Arhanđelova katedrala, Katedrala Bogojavljanja, te Crkva ruskih careva. Carevi su se krstili i vjenčavali u Katedrali Bogojavljanja. Spomenimo i najveći top toga vremena, Carev top težak 40 tona. Tu je i Carevo zvono, neznatno teže, od 200 tona. Nikada nije zazvonilo, jer je pri prvom podizanju puknulo. Kremaljska palača se nalazi u centralnom dijelu Kremlja, sagrađena je tek u 19. stoljeću, sa namjerom da postane carska rezidencija.

Graditelji Kremlja dugo su bili talijanski majstori, a tek kasnije ruski. Za izgradnju zidina, palača i crkava Ivan Veliki je, u 16. stoljeću, pozvao tada najpoznatije arhitekte iz Milana i Venecije, koji su u zapadni stil vješto ukomponirali originalnu narodnu verziju ruske arhitekture. Moskva i Kremlj su više puta napadani, razarani i paljeni. Poslije svakog razaranja obnavljan je po starim nacrtima i planovima. Sada je Kremlj sjedište Ruske Vlade i predsjednika Putina.

Čist i uredan centar

Čuvena crkva Vasilija Blaženog nalazi se van zidina Kremlja. Sastoji se iz 12 malih, međusobno povezanih kapela, nastalih po zapovijedi Ivana Groznog. Kažu da je car nakon završetka gradnje naredio da se graditelj oslijepi, kako više nikad ne bi napravio nešto slično.

Sam širi centar grada je jako čist i uredan. Kako je bio jesenji dan, tako cijelo vrijeme pada lišće. Ali kako list padne, tako ga komunalne službe maknu. Nevjerojatno puno čistača u parku pored Kremlja. Nigdje nismo spazili niti jednog beskućnika. Ali jesmo već ranije spomenutu policiju koja često zaustavlja turiste i pregledava papire, tako da je putovnicu i migracijsku karticu nužno uvijek imati sa sobom. Ljudi su podosta srdačni, ali naći čovjeka koji zna engleski je ravno nalaženju igle u plastu stijena. Korisna stvar je što smo dovoljno stari i što smo učili ćirilicu u osnovnoj školi. Jezik, u pismu, je dosta sličan našem, ali kad pričaju, teško ih je shvatiti. Čak ni na recepciji hostela većina nije znala engleski.

Minice omiljene kod djevojaka

Moda je nešto drugačija od naše. Većina djevojaka hoda u mini suknjicama i čizmicama, ali većina ima krive noge. Šubare su neizostavni odjevni predmet kod policije ili vojske. Ceste su preogromne, svugdje po 4-5 traka u svakom smjeru. Vozači su agresivni, i preporučljivo je prelaziti ceste mnogobrojnim pothodnicima. Vozni park je sličan ili jači od našega.

Od muzeja smo posjetili Povijesni muzej i Politehnički muzej. Politehnički muzej nas je dojmio. Lijep, velik, ogromne postave, i stvarno ima pravo nositi ime politehnički. Spomenimo i jedan zanimljiv eksponat koji se nalazi u predvorju muzeja. To je prva ruska atomska bomba iz 1951. godine. Povijesni muzej ima jako lijepu vanjštinu, ali nas unutrašnjost i postava izložbe nije nešto dojmila. Upadi u muzeje skoro pa đabe. Mahom dobivamo popuste pokazujući ISIC ili EURO<26 kartice i cijene se kreću oko 1-2 europskih novaca.

Preporučamo posjetiti i Nikulinov moskovski cirkus. Za razliku od drugih cirkusa gdje smo bili, ovaj je bio zidani i stalne je postave. Nalazi se u centru grada. Predstava traje 2 sata, a točke su stvarno fascinantne. Preko puta cirkusa se nalazi prelijep park, sa mnoštvom kipova klaunova.

Glavna šetnica kroz Moskvu zove se Stary Arbat, napravljen 1493. godine, koja je vodila iz Moskovskog Kremlja prema Smolensku, malom gradu u zapadnoj Rusiji. Originalno ime je arapsko, i znači predgrađe. Prepuna je štandova sa suvenirima, crtača karikatura i portreta, svirača, restorana i kafića. Na štandovima sa suvenirima potrebno se cjenkati. Nekad se cijene mogu spustiti po 50-60%. Valjda je i to zbog arapskog imena. Ono što je zanimljivo jest da je tu u staroj Moskvi prvo bilo obitavalište aristrokracije da bi nakon velikog požara i u obnovljenom Arbatu tamo počeli živjeti umjetnici i pisci, između ostalih i sam Puškin.

Staljinovi neboderi

Moskovskim nebom dominiraju Staljinovi neboderi. Ima ih sedam i raspoređeni su po čitavom gradu. Zovu ih i sedam sestara. Staljin ih je dao napraviti da se vidi moć i snaga tadašnjeg Sovjetskog saveza. Sada su u njima razna ministarstva i državne službe.

U Lubyanki, jednom od najbogatijih dijelova Moskve nalazi se i bivša zgrada KGB-a. Sada je u njemu Ministarstvo obrane. U blizini je i Bolshoi teatar, rusko sjedište baleta. Kao i svaki velegrad, tako i Moskva ima svoj zabavni park, Gorky park (opjevanog u pjesmi grupe Scorpions). Nalazi se uz rijeku Moskvu, dugačak je 3 km, i prepun je različitih atrakcija. Otvoren je 1928. godine pod imenom Park kulture i odmora, a danas se tamo održavaju razni koncerti i festivali. Kao takav je nezaobilazno odredište mnogih posjetitelja Moskve.

Cijene u Moskvi smo očekivali dosta visokima. Ipak je Moskva sad jedan od skupljih gradova za život. Na kraju smo se ugodno iznenadili. Cijene pića u lokalima u centru su otprilike jednake našima, ako ne i mrvicu niže. Što se tiče hrane, po preporuci jednog prodavača suvenira, hranili smo se u restoranu Mu-Mu u Starom Arbatu. Mu-Mu nije klasičan restoran, već je neka vrsta menze i samoposluga. Cijene obroka su se kretale od 30 do 60 naših novaca, što i nije tako strašno za centar jednog velegrada.

Ne pišajte u javnosti

Restorana brze prehrane gotovo da i nema i užem centru, osim McDonald’sa gdje apsolutno nitko ne govori engleski i naručivanje se pretvara u još jedan gestikulacijski performans. Međutim, u kvartu našeg hostela ima za kupiti famozna shoarma i to za 10-ak kuna.

Od ostalih jeftinoća valja izdvojiti cijenu cigareta. Prosječna cijena jedne kutije domaćih cigareta jest samo 2 kune, dok su uvozne tipa Marlboro triput skuplje, odnosno 6 kuna.

Jedno od upozorenja koje bi putnici u Moskvu trebali ozbiljno shvatiti jest “Ne pišajte u javnosti”, jer bi mogli proći kao mi. Naime, nakon ispijanja ogromnih količina piva u centru Moskve i uslijed žurenja na zadnji metro u 1 sat po noći, veliki nagon za pišanjem naveo je nas dvojicu da se olakšamo odmah po izlasku iz Metroa. Za to smo naravno platili kaznu od oko 50-ak kuna po glavi, jer je policija, kao što smo ranije rekli, sveprisutna i nemoguće ju je zaobići. No bez brige, problem pišanja uopće nije strašan u Rusiji, jer su tamošnji stanovnici napravili biznis od Toi-Toi pokretnih WC-a. Ima ih na svakom uglu i platite ih kunu-dvije, tako da ne trebate obilaziti kafiće u potrazi za mjestom gdje možete “ispustiti dušu” kao što je slučaj u Hrvatskoj.

Rusi znaju kako turistu izvući novac. Od brda suvenira, preko ulaznica za muzeje (i posebnog plaćanja obvezne garderobe) pa do rentanja stvari poput WC-a – sve je u službi izvlačenja novca. Na ulici smo sreli čak i ženu koja za fotografiranje iznajmljuje majmuna. Zaista, ako imate novca, i koliko god ga imate, potrošit ćete ga.

Suma sumarum, u Rusiji je sve grandiozno. Velike građevine okružene velikim cestama u gradu s oko 10 milijuna stanovnika, međusobno povezanih metroom starih 70-ak godina. Hrpa betona i tek pokoji park, mnoštvo policije i vojske, mini suknjica i trgovaca, natpisi na ćirilici i zastarjela moda, stvari su koje uvelike podsjećaju na razdoblje komunizma i dašak istoka kojeg smo se u Hrvatskoj posljednjih godina uspjeli riješiti. Ako nečeg u Moskvi ima, ima prostora. I plavokosih djevojaka krivih nogu.

Nije nas dugo trebalo nagovarati. Jedva smo dočekali ljeto i krenuli na put. Kako su paraglideri relativno mali, odlučili smo ići autom, nas trojica pilota te jedna planinarka. Našli smo se jedno subotnje rano jutro, natovarili stvari u auto i krenuli na put. Prvo mjesto u koje idemo je Tetovo, makedonski gradić podno skoro najviše planine bivše nam države. Tamo žive trojica naših domaćina i dragih nam prijatelja: Baki, Oliver i Vlatko.

Nakon cjelodnevnog puta, i višesatnih čekanja na granicama po Balkanu, ušli smo u Makedoniju. Iz auta se čuje pjesma grupe Time: “Tamo gdje vječno sunce sja, tamo je Makedonija…”. Nadamo se da ćemo doznati što je Dadu Topića natjeralo da napiše tu pjesmu.

Domovina šarplaninaca

Ulazimo u Tetovo. Noć je. Nakon nalaženja s našim prijateljima, te obilne gozbe pune makedonskih specijaliteta odlazimo prespavati u lokalni hotel. Cijena prava sitnica. Noćenje s doručkom 15 europskih novaca.

Ujutro se nalazimo s Oliverom. Kako dan nije bio baš pogodan za letenje zbog prevelike naoblake i čudnog razvoja oblaka, odlučismo razgledati Šar planinu. Šar planina je druga najviša planina bivše države. Visoka je 2747m. Postoji nekoliko starteva pogodnih za slobodne letače (paraglidere i zmajare). Izgled joj je stvarno alpski. Iznad nekih 1300m ne raste ništa osim trave i niskog raslinja. Dolaskom na Popovu Šapku, popularno skijalište na 1700 m/nm, srećemo mnoge pse. Šarplanince. Ovo je prava mala “domovina” šarplaninaca.

Pošto idućih par dana nije bilo moguće letiti na Šar planini, napuštamo naše domaćine i odlazimo na Ohridsko jezero. Iznad Ohridskog jezera se uzdiže planina od 2200 m, pogodna za letenje, a ujedno i nacionalni park. Planina zvana Galičica. Prilikom letenja na Galičici, moguće je istovremeno vidjeti oba velika makedonska jezera, Ohridsko i Prespansko. Letjeli smo na sam zalazak sunca i odradili jedan od stvarno najljepših letova u životu!

Sletište u auto kampu uz samo jezero zvanom Ljubaništa. Smještamo se u kamp, gdje smo postavili šatore i odlučili provesti nekoliko dana u letenju i razgledavanju znamenitosti Ohridskog jezera. U kampu smo upoznali nekoliko letača iz Srbije i Makedonije, tako da smo ubrzo imali društvo i nove vodiče.

Da ne duljim o letenju, jer vjerojatno populaciju koja čita Hosteler to previše ne zanima, bacit ću se na pisanje o znamenitostima.

Kiril i kirilica

Blizu Ljubaništa se nalazi mjesto zvano Sv. Naum. To je malo mjesto na “Ohridskotom ezeru” uz samu albansku granicu. Sv. Naum je bio učenik Kirila i Metoda, i podučavao je narod kirilici. Veoma štovan makedonski svetac. U tom mjestu se nalazi manastir Sv. Nauma. Crkvica i manastir datiraju iz 10. stoljeća, te su neki dijelovi uspjeli preživjeti turske napade. Sada je taj manastir elitni hotel i restoran. Podno manastira se nalaze izvori Ohrida, izvori na kojima Biljana platno beleše…

Na Ohridskim izvorima srećemo slovenske pilote, njih desetak. Dečki i cure koji su također došli vidjeti čari Makedonije. Nakon upoznavanja i druženja s njima, razmjenjujemo brojeve telefona, da se možemo čuti gdje je dobro za letenje. U Sv. Naumu smo čuli za legendu o Sv. Zaumu, manastiru i crkvi nedostupnoj s kopna. Legenda je govorila o nekoliko ribara koji su se prilikom oluje, prije nekoliko stoljeća, uspjeli spasiti na dijeliću plaže. Nakon cjenkanja s lokalnim vozačima turističkih čamaca, krenusmo i to vidjeti. Mala stara crkvica, dobro očuvana, na totalno nedostupnom mjestu. Nalazi se između jezera i visoke, okomite stijene, tako da je skoro pa nemoguće doći do nje s kopna.
Usput, Sv. Zaum nikad nije postojao, već postoji legenda o ženi koja je išla mjeriti jezero. I nasred jezera ju je ulovilo nevrijeme, te je počela vikati “za um, za um” odnosno “za razum, za razum”. I od tuda ime Sv. Zaum.

Turli tava

Također, nezaobilazno mjesto koje treba vidjeti je Bitola. Bitola je mali, stari makedonski grad blizu granice sa Grčkom. Iznenadili smo se živošću tog gradića. Bila je nedjelja navečer, a hrpetina ljudi je šetala glavnom ulicom. Tu smo odlučili nešto pojesti. Odlučujemo se za specijalitet kuće, makedonsku tavu (tzv. turli tavu). Jelo koje preporučamo probati svakome tko svrati u Makedoniju. Nakon ispijanja nekoliko mastika (odlična makedonska rakija), i veće količine pojedenog mesa, odlučismo svratiti i u Ohrid.

Riva i sam centar Ohrida jako ‘vuku’ na Jadran. Ohridsko jezero je toliko veliko da stvarno podsjeća na more. Hrpetina brodica privezanih uz rivu još više dočarava taj ugođaj. Na rivi stvarno velika ponuda. Kafići, prodavači suvenira, pantomimičari… Iznad Ohrida se uzdiže Samoilova tvrđava. Prvi ostaci te tvrđave datiraju iz 497. godine, dok je ime dobila po makedonskom caru Samoilu, koji je živio od 976. do 1014. godine.

Užitak u netaknutoj prirodi

Nakon letenja na Galičici i razgleda znamenitosti Ohridskog jezera, vraćamo se u Tetovo. Došlo je vrijeme za detaljniji razgled Šar planine, te letenje. Dolaskom na Šar planinu srećemo slovenske letače sa Biljaninih izvora. Na vrhu nas čekaju i domaćini pojačani s još nekolicinom pilota iz Skopja. Dan prekrasan za letenje, sunce, razvoj oblaka idealan. Na startu se ubrzo izvlači tridesetak krila, i skoro pa istodobno smo se vinuli u zrak. Lijepa slika. Visoka planina, razigrana krila u zraku, te veliki osjećaj sreće i uživanja u zraku.

Na Popovoj Šapki nalazimo planinarski dom, gdje se smještamo za idućih par dana. Smještaj u domu košta 200 denara (cca 24kn). Definitivno najjeftiniji smještaj na koji smo naišli u Makedoniji, ali i najbolji. Domaćin u planinarskom domu je brkati Makedonac iz Gevgelije, čovjek koji je čitav život proveo na različitim planinama diljem svijeta.

Odlučili smo jedan dan osvojiti najviši vrh Šar planine, Titov vrh. Kao vodiča uzimamo našeg domaćina s početka ove priče, Vlatka, koji nas vodi na vrh. Tek tada shvaćamo divotu i ljepotu ove planine. Što se više penjemo, to je vidik sve ljepši, i tek tada vidimo koliko je to velika planina s preko nekoliko vrhova iznad 2500 m/nm. Po tim travnatim vrhovima pasu ovce i krave. Tu i tamo viđamo orlove. Užitak je biti u tako netaknutoj prirodi.

Vječnog sunca sjaj

Na Šar planinu nam dolazi u posjet jedan od Sunset Huntera koji je bio na odmoru u Makedoniji sa svojom djevojkom. Nakon više dana odmora provedenih na Šar planini, odlučujemo se pozdraviti s našim domaćinima te otići vidjeti još i glavni grad Makedonije, Skopje. U Skopju također imamo domaćine, roditelje dragog nam prijatelja Makedonca Mikija iz priče “Istok je istočno”.
U Skopju se također ima što vidjeti. Stara turska čaršija koja jako podsjeća na Baščaršiju u Sarajevu. Puna zlatara, prodavača različitih drangulija, ćevabdžinica te berbera (brijača). Iskorištavamo trenutak i odlazimo obrijati naše zapuštene brade nakon višetjednog izbivanja od kuće. Tu tursku čaršiju s ostatkom grada i glavnim trgom veže stari turski kameni most preko Vardara. Naš domaćin nam priča kako je taj most izdržao sve potrese i korišten je taj dugi niz godina. U centru Skopja se nalazi i spomen ploča Majci Terezi, koja je inače i rođena u Skopju.

Nakon 2 tjedna razgledavanja Makedonije s neba i zemlje, došlo je vrijeme za poći kući. S tugom u srcu napuštamo Makedoniju, podosta jeftinu zemlju vrlo srdačnih ljudi. Mislim da smo saznali zašto tamo vječno sunce sja…

Pisa – grad studenata i kosog tornja

Nakon cjelonoćne vožnje, iscrpljeni, nakon prospavanih nekoliko sati na benzijaneru, i nakon balkanskog doručka dolazimo u Pisu. Mali grad. Grad studenata i kosog tornja. Taj kosi toranj je manji nego što smo očekivali. Građeno u europskom stilu, bez velikih okolnih zgrada i zagušenih prometnica. Pisa je grad u blizini Sredozemnog mora. Veni, vidi, otiđoh.

Pisa je udaljena otprilike 5 sati vožnje do Rima, a većina talijanskih gradova je odlično povezana autoputevima koji su najbrže rješenje, ali ne i najpovoljnije. Zbog toga što smo bili ograničeni vremenom te smo u malo dana trebali prevaliti dosta kilometara, ipak smo odlučili ići autostradom. Na pola puta do Rima nas je uhvatio takav pljusak da se nije dalo voziti. Odlučili smo nadoknaditi manjak sna.

Svaka zgrada – jedan hostel

U Rim dolazimo u večernjim satima i odmah smo se bacili u potragu za smještajem. Hostelskog smještaja ima na svakom uglu oko željezničkog kolodvora. Skoro je svaka zgrada imala svoj hostel. Cijena noćenja se kretala između 20 i 25 europskih novaca u višekrevetnoj sobi. Kvaliteta smještaja je daleko lošija nego što smo navikli na istoku. Ali sve zauzeto. Nakon višesatnog traženja, naišli smo na hostel u kojem su bila tri slobodna kreveta. Onako umorni, istuširani hladnom vodom, jer druge nije bilo, bacamo se u krevet. Sutra nas čeka naporan dan.

Buđenje. Nakon balkanskog doručka u autu (špek, kulen, pašteta, te skupi, tvrdi i neukusni talijanski kruh od 3 europska novca) otišli smo u obilazak grada. Prva destinacija je bio Koloseum. Impresivna građevina iz starorimskog doba. Bio je najveća sportska arena drevnih vremena. Nekoć su gladijatorske igre privlačile više ljudi nego danas nogometne utakmice. A gužva za ulazak ništa manja. Među tom gužvom, hrpetina današnjih Rimljana maskirana u stare Rimljane. Rimski Koloseum je u davnini prekrivan lanenim prekrivačem kako bi gledatelji bili zaštićeni od jakih sunčanih zraka i vremenskih nepogoda. Krov su mu postavljali mornari pričvršćujući ga za jarbole.

Rim – centar svijeta

Nakon Koloseuma, krenuli smo razgledati ostatke starog Rima. Prolaskom kroz slavoluk Septimija Severa (slavoluk pobjede), dolazimo na stare rimske trgove. To je nekoć bio centar svijeta. Slavoluci pobjede su građeni kada bi rimska vojska pobjedila. Kroz njega bi prolazila povorka. Na čelu povorke bio bi vojskovođa, potom vojnici, zatim bi išla kola zlata i sveg vrijednog, a na kraju povorke bili bi zarobljenici (žene, djeca, muškarci). Razgledavši najstariji dio Rima, odlazimo do nešto novijeg trga, Piazza Venezia. Lijepo uređeni veliki trg na kojem se nalazi kip prvog cara ujedinjene Italije. Grad izgleda kao da ne postoji vrijeme kad nije turistička sezona, uvijek frka i gužva na ulicama. Amerikanci, Englezi, Japanci, … Cijene prilagođene bogatijim nacijama. Pola litre obične vode po 2-3 europska novca, piva po 4-5 europskih novaca. Tako da smo često bili žedni. Dućana u centru nigdje. Piazza del Popolo, Piazza di Spagna, Fontana di Trevi… Trgova je previše, a vremena malo. Trebalo bi barem desetak dana da se Rim doživi. Najveća rimska ulica je Via del Corso, povezuje dva najveća rimska trga, Piazzu del Popolo i Piazzu Venezia.

Živjela privatizacija!

Nakon razgledavanja Rima, krenuli smo putem Vatikana, najmanjoj državi na svijetu. Na putu do Vatikana razgledavamo Anđeosku tvrđavu. Tvrđava se nalazi na desnoj obali rijeke Tiber, a izgradio ju je car Hadrijan koja je u prošlosti bila poznata kao Hadrijanov mauzolej. U srednjem je vijeku služila kao tvrđava te je prema anđelu na vrhu dobila naziv Anđeoska tvrđava. Dolazimo ispred Bazilike sv. Petra. To je najpoznatija crkva na svijetu. Cijelom crkvom dominira kupola koju je izradio Michelangelo. Ispred nje se prostire trg sa dvije fontane i obelisk na sredini. Obelisk potječe iz Egipta. Trg je okružen kolonadama koje tvore polukružno otvorena krila pa se čini kao da crkva širi ruke da obgrli cijelo čovječanstvo. Na tom trgu svake nedjelje u podne papa sa prozora svoje sobe daje blagoslov vjernicima.

Htjeli smo potoćati noge u Sredozemnom moru pa smo i tamo svratili. Najbliže mjesto od Rima zove se Ostia, a do plaže i ne možeš! Živjela privatizacija! Sve je privatno, do mora se može jedino prolaskom preko privatnog posjeda uz odgovarajuću cijenu.

Nakon produženog vikenda u Rimu, odlučili smo krenuti kući. Prenoćište smo potražili u lučkom gradu na Jadranu, Anconi. Za male pare smo prespavali te krenuli putem San Marina. Prije samog San Marina nailazimo na muzej aviona. Jedinstvena prilika za razgledavanje starih aviona. Hrpetina starih aviona, Migovi, Sukhoi, Ilyushini, Lockheedovi, … Spomenuli bi dva primjerka, Antonov AN-2 iz 1947. sa hrvatskim oznakama, korišten u Domovinskom ratu te Douglas DC-3 Dakota, koji je bio u vlasništvu Clarka Gablea. U njemu su se vozile mnoge poznate face kao Marilyn Monroe, JFK, Frank Sinatra, Ronald Reagan i mnogi drugi…

Marin s Raba

San Marino je mali grad država, položen na vrhu brda. Zgodna ideja za izbjegavanje poreza. Državu je osnovao izvjesni Marin koji je pobjegao s otoka Raba pred Dioklecijanovim progonima, i državu nazvao po sebi, i još se i bahato beatificirao. San Marino. Osim vrlo maštovite bijelo-plave zastave, jedno od glavnih obilježja te velesile su i 3 kule na vrhu brda, koje su ujedno i na grbu San Marina. Kada smo htjeli razgledati te kule, revni San Marinci nam nisu htjeli progledati kroz prste. Prvi put nam se dogodilo da nam je netko gledao do kada nam vrijede EURO<26 iskaznice. Naime, mi smo u San Marinu bili 1.11., a iskaznice su vrijedile do 31.10. 🙁 Jeftinija solucija je bila razgledavanje muzeja torture. Isplati se pogledati.

Sve u svemu, izlet je bio ugodan i edukativan, ali je bilo pametno što smo hranu ponijeli sa sobom. Sve je degutantno skupo za prosječni hrvatski džep.

Igrom slučaja, s nama četvoricom kreće i jedan Makedonac Miki do Skoplja.

Prva usputna stanica je Beograd. Nakon kratkog razgledavanja Kalemegdana, odlučili smo okrijepit se i nastaviti put. Idealno mjesto za klopu bio je kiosk na tržnici. Nastavak puta kroz središnju i južnu Srbiju prošao je bez većih problema. Čak nas je i milicija zaustavila zbog prekoracenja brzine te pustila bez ikakve naplate. Nismo to uopće očekivali. Ali od služenja JNA od strane milicajaca na Plitvičkim jezerima mi smo profitirali. 🙂

Na granici s Makedonijom dočekalo nas je petosatno čekanje za izlaz iz Srbije. Nismo ni u snu očekivali da ćemo tijekom ovog proputovanja izgubiti preko 20 sati na čekanjima za prelazak iz države u državu. Na samoj granici policajac, koji je umirao pod suncem na suprotnoj strani svoje kućice gdje nema sjene, zadnjim nam je dahom uputio kultno pitanje: “Od kud deste, carevi?”. Ulazimo u Makedoniju.

Makedonija

Iz auta se čuje pjesma Dade Topića: “Tamo gdje vječno sunce sja, tamo je Makedonija…”. Dolaskom u Skoplje, shvatili smo značenje te pjesme. Gladni i mrtvi od puta, tražimo prvi restoran. Dobrodošlica i gostoprimstvo kakvo nismo očekivali. Toliko specijaliteta na meniju dugo nismo vidjeli. Konobar, vidjevši da se mi ne možemo odlučiti što pojesti, reče: “Ja ću nešto da vam spremim, ako vam se neće da svidi, ne morate ništa da platite. A uz to ide skopsko pivo, najbolje na ceo svet!”. U iščekivanju hrane palo je par vrhunskih skopskih piva, a kad je došla hrana, nismo mogli ostati ravnodušni. Preporučamo, ako ćete ikad biti u Makedoniji, probati taj specijalitet: “Makedonska tava”. Cijena je također bila prava sitnica, cca 25 EUR za nas četvoricu. Uslijedio je nezaobilazan razgled noćnog života u Skoplju. Susrestljivošću našeg makedonskog prijatelja Mikija proveli smo noć kod njega u stanu. Sutradan nas je odveo u razgledanje skopske gore Vodno s impozantnim “Milenijskim Krstom”.

Krećemo za Ohrid. Iznenađeni smo ljepotom prirode, grada i jezera. Tu ostajemo 2 noći, kampiramo u jednom vojnom odmaralištu uz albansku granicu. Tu i tamo začuje se zvuk dinamita kojim Albanci vade iz jezera endemsku vrstu pastrve. Kamp se nalazi u neposrednoj blizini Ohridskih izvora iz kojih izvire ledeno hladna voda na kojima “Biljana platno beleše”.

Albanija

Zbog same blizine nismo mogli, bar nakratko, ne svratiti u Albaniju ne bi li pojeli originalne baklave. Ulaskom u tu zemljicu ostali smo začudeni izgledom graničnog prijelaza i osoblja koje tamo radi. Policajac koji nam je dignuo rampu sjedi na nekoj kamionskoj mašini, u ruci mu piva, drugom diže rampu. Zapamtili smo carinika koji u jednoj ruci ima komad kruha s kobasom, mast koja mu curi po ruci, a drugom pregledava naše putovnice. Također smo morali platiti neko dezinficiranje vozila, tzv. suha dezinfekcija. 🙂 Prolaskom kroz dezinfekciju bili smo lišeni jedino organizama koji se nalaze na novčanicama od 5 EURA. I tako dezinficirani plaćamo još jednu “dezinfekciju” koja se zove ulazna viza (10 EURA po glavi) premda s Albanijom nemamo vizni režim. Također, nismo dobili nikakve potvrde, a poznavanje ijedne riječi nekog svjetskog jezika od strane carinika je nemoguća misija.

Nakon unikatne obrade svake putovnice vozimo se uz samo jezero, između bunkera. Svakih 50 metara jedan bunker u jezeru, jedan na cesti. Dolazimo u gradić Pogradec. Pogradec je prvo veće mjesto u Albaniji pokraj Ohridskog jezera. Vidjevši kako se tamo živi i kako spremaju i čuvaju hranu, odustali smo od onih baklava s početka priče o Albaniji. Imali smo u planu vidjeti više od Albanije, ali izgleda da je Pogradec bio dovoljan. Naravno, morali smo platiti i neku taksu za izlazak iz Albanije, na granici nam uzeli još 5 EURA.

Opet Makedonija

Vraćamo se u Makedoniju, na jednu putnu mastiku s našim Makedoncem te nastavljamo preko NP Galičica, koji se stvarno isplati pogledati, pored Prespanskog jezera, u Bitolu. Bitola je jedan prekrasan staromakedonski grad u kojem smo se zadnji put najeli kao pravi Balkanci prije ulaska u Europsku Uniju. I tako siti i smrdljivi krećemo put granice bez Mikija, a prema Nikiju (granični prijelaz s Grčkom).

Grčka

Nismo očekivali da će Grci pokazati toliki interes za nas. Čak su i kuje pozvali. Naime, četvorica mladića su im bila presumnjiva te su nas ‘prekopali’ tražeći drogu s kujicama. Nakon petnaestominutnog šnjofanja, pustiše nas i dublje u svoj teritorij. Tog trena, počela je najgora faza puta. Nikako doći do Atene. Dočekala nas je cesta koja se ubrzano pripremala za tada nadolazeće Olimpijske igre. Sporom cestom omeđenom tisućama svjetlosnih signala, put je nalikovao mučenju reflektorima u policijskoj postaji. Negdje oko 2 ujutro odlučujemo stati na usputnu benzisku postaju, gdje smo tražeći malo sna našli jedino slobodno mjesto između kontejnera i kamiona prepunog stoke krupnog zuba. Ubrzo zaspavši, omamljeni takvim miomirisima iz blizine, odspavasmo par sati, dok nas nije probudila promjena agregatnog stanja našeg znoja uzrokovana jakim suncem. Tako umorni od spavanja krenusmo put Atene. Ulaskom u grad, bilo je očito da je to jedan višemilijunski grad. Krenula je potraga za smještajem. Svi raspoloživi (čitaj: oni koji se spominju u HI katalogu) hosteli su bili puni. Na naše veliko iznenadenje, smjestili smo se u centru grada u hotelu. Nije nam bilo jasno kako to da je cijena bila samo 9 EUR po osobi. Sve do trenutka dok se prva prostituka nije otkotrljala niz stepenice. Naime, bili smo u ‘Gajevoj’, a nismo ni znali. Samo naš kat bio je rezerviran za, ajmo reći, normalne turiste, dok je ostali dio hotela zaudarao na nemoral. To nam je potvrdila i noćna racija u hotelu.

Atena tada nije izgledala kao siguran grad. Navečer, na svakom malo glavnijem trgiću u gradu bio je barem jedan policijski autobus prepun do zuba naoružanih specijalaca. Nismo se previše obazirali na njih, jer su dečki bili kulturni. U Ateni smo ostali dva dana, razgledavši sve što je sugerirao turistički vodič.

Žuljeve od silnog hodanja odlučili smo isprati u Jonskom moru. Najbliži put je vodio preko Korintskog kanala do prve plaže na Peloponezu. More je bilo otprilike tjelesne temperature koja očito pogoduje razmnožavanju meduza. Sve plaže po Peloponezu su bile pješčane, ali na veliko iznenađenje, vrlo slabo posjećene. Posjetili smo i Olimpiju, mjesto održavanja antičkih olimpijskih igara. Najviše nas se dojmio planinski dio Peloponeza gdje smo vožnjom po planinskoj cestici naletjeli na tradicionalnu grčku veselicu u planinarskom domu na cca 1200 m/nv. Interesantan doživljaj. Ostavši na zabavi, pojeli smo i popili pokušavajući shvatiti neritmičnost grčkog folklora. Naime, od 5 članova sastava, svaki svira i pjeva zasebnu melodiju koja je zapravo jedna pjesma. Kad smo shvatili da smo u kratkim rukavima na toj visini i u to doba noći, odlučili smo se spasiti u podnožju planine. U blizini Sparte (Mystras) naišli smo na kamp gdje smo prespavali džabe kao ilegalci. Kako u Sparti nije bilo nikakvih ostataka iz antičkog doba, odlučili smo posjetiti Mystras, stari bizantski grad na vrhu brda.

Jedna stvar nam je zapala za oko. Tijekom cijelog puta po Grčkoj pored ceste stoje mala svetišta. Jedanput smo ih na 10 km ceste izbrojali 72. Nikad nismo saznali što je to. Pomislili smo da je možda obilježeno mjesto nečije pogibije (kao kod nas), ali kad bi bilo tako ne bi bilo živih Grka.

Po povratku s Peloponeza stali smo na Corinthosu, čudu ljudskih ruku koji je od poluotoka Peloponeza napravio otok. Po planu je slijedila Turska do koje smo odlučili doći ‘pregazivši’ Egejsko more. Krenuli smo putem najveće grčke luke Pireus, ukrcali se u utrobu ogromnog trajekta i krenuli na cjelonoćnu vožnju za Tursku preko najudaljenijeg grčkog otoka Chiosa na kojem se nalazi najveća otočna baza grčke vojske.

O daljnjim doživljajima Sunset Huntersa čitajte u idućem broju Hostelera!

Istok je istočno II. dio

Ako se sjećate prvog dijela priče iz prošlog broja, nakon cjelonoćnog odbijanja od ograde do ograde na palubi broda, odlučili smo malo sna potražiti na tvrdom tlu. Stigli smo do Chiosa, naudaljenijeg sjevernog grčkog otoka i našli ‘izvrsno’ mjesto za ubit oko. Uz sam lokalni aerodrom, za poželjet. I kad smo se probudili umorniji nego što smo legli, krenuli smo prema brodu koji će nas odvesti do Turske koja se jasno vidjela. U luci nas je dočekao naš prepun trajekt na koji smo se, srećom, uspjeli zadnji ukrcati. Bili smo peti auto. Takav luksuz skupo je koštao. Cijena je bila skuplja nego cjelonoćno putovanje preko Egejskog mora.

Turska – Vjenčanje, ludom radovanje

Brod pristaje u gradić ‘Česme’, puno je simbolike u tom imenu. Nakon iznenađenja da mi jedini na trajektu ne trebamo vizu, ulazimo u Tursku. Naime, na trajektu je bilo Talijana i Nijemaca koji su imali vizni režim za Tursku. Putujemo za Izmir, prvi oveći turski grad. Na benzinskoj postaji na autocesti su nas dobro oženili na tečaju zahvaljući silnim nulama na njihovim novčanicama. Naime, na svakoj novčanici je lik istog gospodina, Mustafe Kemala Atatürka, koji se cinično smije svakom takvom jelenu koji popuši na njegovim nulama. Nije bitno što su nas oženili za ove jadne europske novce, jer smo u tom trenutku doslovce postali milijuneri. Divan osjećaj.

Dolazimo u Izmir, Kalifornija na Egejskom moru, sve dok ne skrenete ulicu dvije iza te fasade. Nešto slično sceni starih italo-western filmova. Više nismo bili zbunjeni, definitivno smo u Turskoj. Pojedesmo kebab, popismo Efes Pilsen, i ćao Izmir.

Iduća destinacija Troya, tristotinjak kilometara sjeverno. Na lošoj cesti, koja je cijelim putem bila u izgradnji, odlučili smo odmoriti u naizgled finom motelu uz cestu. Pored motela nalazila se benzinska u kojoj smo pronašli vlasnika. Definitivno najjeftinije noćenje na ovom proputovanju, cijena po osobi 6$. Kasnije smo uvidjeli da je to bilo i skupo. Sve je naočigled novo uređeno, ali ništa nije radilo. Tuš koji to nije, školjka bez WC papira, kreveti na ciglama, krevetnina takva da je ipak bilo dobro što smo nosili vreće za spavanje. Sa ostalim stanovnicima motela smo raskrstili kroz noć (glodavci, člankonošci i slični stanovnici). Unotač svemu, shrvani umorom, zaspali smo odmah.

Troya… Dobrodošlicu su nam poželjeli silni trgovci suvenirima trojanskih konja od mikronskog mjerila pa i do većeg od originala. Platili smo ne baš džabe upad i ušli u arheološki park koji se ni po čemu ne razlikuje od sličnih parkova. Jedino što još postoje ostaci vodovoda u kojima još uvijek ima vode. U tom parku još postoji i replika Trojanskog konja u koju se može ući. Nakon kasnog doručka krenuli smo put Istanbula.

Svadba kod šanera

Do Instanbula se može doći i cestom azijskom stranom, ali mi smo silom htjeli pregaziti Dardanel trajektom. U luci Dardanel ponovno svadba. Ženi nas šaner od kojeg kupujemo lažne parfeme za prave europske novce. Kupili smo jedno 8 različitih parfema koji svi isto miriše. Danas imaju čisto sanitarnu upotrebu. Nakon polusatnog čekanja trajekta i petnaestominutne vožnje preko poznatog tjesnaca nastavljamo autom put Instanbula.

U ranim večernjim satima prolazimo tablu “Istanbul 60 km”, a mi se već nalazimo u gradu. Grad od 17 milijuna stanovnika, veličine cca. 25x100km. Autoput se naglo proširuje na 6 i više traka, promet se čini kao da im je papučica gasa spojena na trubu. Auti ne trube samo kad stoje ugašeni. U gradu nas čeka gužva veća nego inače jer se taj dan održavala velika međunarodna utakmica na stadionu Galatasaray koji izgleda fascinantno po noći. Ubrzo nalazimo prihvatljiv hotelski smještaj u gradskoj četvrti Taxim. Nakon prespavane noći odlazimo na doručak gdje nas čeka švedski stol limitiranih porcija. Naravno, još jedno vjenčanje. Ovaj put nas je oženio taksist za prijevoz do Grand Bazaara, čudesno velikog buvljaka, carstva cjenkanja i kiča. Slijedi razgledavanje ozbiljnijih znamenitosti poput Aja Sofije, nekadašnje kršćanske crkve samo sa dodanim minaretima za vrijeme turske vladavine. Danas je to samo muzej. Razgledali smo i Blue Mosque, definitivno najljepšu i najveću džamiju koji smo ikad vidjeli. U nju se može i ući, ali bili smo u tenisicama.

Cijelo vrijeme boravka u Instanbulu divili smo se fascinantnom mostu preko Bospora koji spaja Aziju i Europu. Most je nemoguće prijeći pješice jer je fenomenalno dobro čuvan. Nakon razgleda Istanbula odlučili smo krenuti put Bugarske. Prva ruta je zamišljena najjednostavnije moguće, autoput Istanbul – Sofija. Sve je išlo po planu, do granice. I zapelo 20 km prije granice. Tolika je bila kolona. Nakon preglupog krkanskog pokušaja guranja na čelo kolone, Turčin nas tjera kao pse od kud smo i došli. Tako podvijenog repa odlučujemo se na planinsku varijantu. Idemo kroz turski Gorski Kotar, i dolazimo do planinske granice. Nakon odrađene jednosatne papirologije, napuštamo Tursku.

Bugarska

Na bugarskoj granici nas dočekuju polusrdačni carinici predvođeni plejbojem (čitaj: Neven Čorak, samo viši, u S size košulji) koji se naglo raznježuju kad u trenutku prekopavanja naših osobnih stvari nailaze na blagu porno literaturu koji su pojedini članovi Sunset Huntersa koristili kao terapiju zbog odvojenosti od svojih boljih polovica.

Jeftino, Jeftinije, Bugarska

Dolazimo u Burgas, mali lučki i turistički grad na obali Crnog mora. Nalazimo izuzetno luksuzan smještaj za nikakvu lovu i garažom koju čuva majstor sa svoja dva čovjekova najbolja prijatelja prekrasno oštrog osmjeha. Pametno bi bilo tamo pronaći takvu garažu jer je Bugarska izvrsno mjesto za teleportirati auto u nepoznato, stoga oprez. Odlučujemo se za noćni provod. Izrazito jeftinim taksijem i odlazimo prema centru grada. Šetnjom kroz korzo jedan drugom smo držali vilice da nam ne stružu po podu od količine estrogena koji je u bezobraznim dopičnjacima šetao okolo. I tako gladni svega, odlučujemo se ipak na gastronomsku ponudu. Ulazimo u jedan od boljih restorana, iznenađeni niskim cijenama naručujemo sve. I tako siti i sami znate što može biti slijedeće. Naravno! Pijani smo k’o majke. Prejeftine pive, prejeftine tequille, prejeftino tečnosti uopće. Nakon svega što je bilo, a što će umrijeti samo sa nama, prejeftinim taksijem odlazimo na počinak. Ali noseći komplekse iz Turske, taksist uvrijeđen spuštanjem njegove ionako preniske cijene vozi nas do hotela brzinom Airbusa A-380.

Zabava za velike i male

Nakon loše prospavane noći, i sobe koja više nije bila luksuzna, onako mamurni, krećemo put Varne, drugog najvećeg bugarskog grada. Vidjevši da Varna nije ništa drugačija od ostalih velikih lučkih gradova, odlazimo 15-ak kilometara na sjever i skrasujemo se na Zlatnim pjescima, najmondenijem bugarskom ljetovalištu. Unatoč krcatim hotelima, nalazimo smještaj u hotelčiću pored plaže za 9 EUR po glavi. Soba je bila prijestolje kiča, ali mi to volimo. 🙂 Ponukani blagodatima Zlatnih pjesaca, ostajemo tu tjedan dana, ispijajući i izjedajući sve što nam je palo pod ruku.

Zafrkancija po plažama koje su po svakom pogledu atraktivnije od naših, a specijalno po postotku toplesa na plaži (više od 80%). Iznenađujuće dobra ponuda zabavnih sadržaja svake vrste, za velike i male.

Nakon slatko-napornog odmora krećemo prema Sofiji, prijestolnici Bugarske. Unutrašnjost zemlje poznato siva, sa malim nijansama kolora. Ceste pariraju našim magistralnim cestama. U Sofiji na blef uspjevamo naći jeftin hotelski smještaj u centru grada. Nakon obilaska grada koji se drastično razlikuje od ostatka Bugarske, odlučili smo zadnje bugarske novce potrošiti u zabavnom parku Sofialand. Novaca smo srećom još imali zahvaljujući tome što je nemoguće ex-jugoslavena oženiti u Bugarskoj, jer je tečaj 1 LEV jednako 1 DEM. A zna se što je marka nekad bila kod nas. Nakon nekoliko potrošenih litara adrenalina, tako umorni krećemo na cjelonoćni put kući.