Транссибирское путешествие

Kao veliki ljubitelj putovanja željeznicom, moja dugoiščekivana želja je proputovati najdužim željezničkim pravcem na svijetu, majkom svih željeznica. Транссибирская железнодорожная магистраль ili po naški Transsibirska željeznička magistrala, najduža je željeznička pruga na svijetu, prolazi kroz osam vremenskih zona, spaja Moskvu, preko Sibira, do krajnjih istočnih krajeva. Glavni pravac je onaj prema Vladivostoku, gradu na krajnjem istoku Ruske federacije i taj se zove Transsibirska linija. Postoje još dva glavna pravca koja završavaju u Pekingu: kraći kroz Mongoliju nazvan Transmongolska linija te duži koji zaobilazu Mongoliju i ide kroz kinesku pokrajinu Mandžuriju. Taj se zove Transmandžurska linija.

Službena gradnja tog diva među željeznicom je započela davne 1891. godine nedaleko od Vladivostoka. Vlakovi su punom dionicom od Petrograda do tihooceanskih luka krenuli tek od srpnja 1903. Zanimljivost je da je u to vrijeme željeznica bila prekinuta kod Bajkalskog jezera, a vagoni su se ukrcavali na posebne trajekte i njima prevozili na drugu stranu. Transsibirska je pruga spojena s europskim prugama i samim time prvi puta u povijesti bilo je moguće željeznicom putovati od obala Atlantika do Tihog ocena.

Moj suputnik Vinc i ja smo odlučili ići transmongolskom linijom do Pekinga. Zanimala nas je ideja da prođemo kroz Mongoliju, ali kako u Zagrebu nema mongolskog veleposlanstva, a nama treba viza, odlučili smo izvaditi tu vizu u Moskvi ili Irkutsku. Zbog toga smo i uzeli karte za transsibirsku samo do Irkutska pa ćemo tamo odlučiti kamo i kako dalje. Zbog velikog interesa tijekom sezone nije preporučljivo doći u Moskvu i kupiti karte na licu mjesta, jer karte znaju biti rasprodane i do tjedan-dva prije početka putovanja. A mi smo htjeli do Irkutska stajati barem 5-6 puta, što bi značilo da bi u svakom gradu čekali predugo. Stoga smo morali napraviti ono što najviše mrzim, predetaljno isplanirati prvi dio putovanja.

E sad, prvi izazov je bio kako kupiti karte na ruskom sajtu. Jedino mjesto gdje se mogu kupiti karte je www.rzd.ru i mogu se kupiti svega 45 dana ranije. Postoje neki sajtovi na engleskom, ali nisu službeni, i u pravilu su prilično skuplji. Usprkos svom lošem ruskom jeziku uspio sam doći do cijena svih karata, ali ih nisam mogao kupiti našom kreditnom karticom! Zbog nekih dodatnih sigurnosnih provjera za to nam treba nečija ruska kreditna. U tome mi je uvelike pomogao moj ruski drug Pavel koji je slučajno bio u Zagrebu taman u vrijeme kupovine karata.

Drugi malo manji izazov je već spomenuta papirologija, iliti vize. Kinesku vizu smo lako riješili u Zagrebu, mongolsku ćemo negdje on the road, dok je za Rusiju dovoljno pozivno pismo koje mi je donio Pavel. Najlakše je bilo kupiti avio karte, to smo ostavili za sam kraj. Uz svekoliku pomoć moje prijateljice Tee iz agencije Da, da, da kupili smo i prilično jeftine avio karte. Od Zagreba do Moskve te povratak iz Pekinga.

Nakon obavljenih svih priprema, nisam mogao dočekati početak putovanja. Opet je proradio taj mali crv u g… koji mi ne da mira. Jedva čekam vidjeti moju staru rusku druzju Pavela, Sašku, Anastasiju, Mašenku… Ne sumnjam da će biti loše. Prilikom zadnjeg posjeta Moskvi danima sam se budio s glavoboljom i to prilično kasno… 🙂

Moskva (Москва)

Prvo na što nailazimo je odlična podzemna željeznica. Većina javnog prometa (nekih 80%) odvija podzemnom. Karta je svega 25 rubalja (cca 5 kn). Dolazimo na preveliki Crveni trg. Skoro sve zgrade uokolo trga su crvene boje. U sredini je Lenjinov mauzolej. Trg ograđuju Kremlj, crkva Vasilija Blaženog te Povijesni muzej. Gradom dominiraju lijepo ukrašene kupole mnogih crkvi. Prva spominjanja Moskve datiraju iz 1147. godine, a 1156. godine je princ Jurij Dolgoruki napravio drveni zid i obrambeni jarak oko grada. Moskvovljani njega slave kao osnivača grada. Zatim je metropolit Petar smjestio 1325. godine svoju rezidenciju u do tada još beznačajan grad na rijeci Moskvi. Veliki knez Petar Danilovič Kalita, kojeg je 1333. godine veliki kan priznao za vrhovnog poglavara Rusije, dao je utvrditi grad. Utvrđenje je nazvano Kremlj. Kremlj je ruska riječ za dvorac, tvrđavu, citadelu i odnosi se na mnoštvo utvrđenih središnjih građevinskih objekata u povijesnim ruskim gradovima. A sam izraz Kremlj se uglavnom rabi za najpoznatijeg od svih njih, Moskovski Kremlj.

Kremlj je ograđen ciglenim zidom, s pet ulaznih dveri, visokim 20m, te dugačkim 2.6 km. Unutar Kremlja se nalaze zgrade vlade, Patrijarhova palača, Kremaljska palača te nekoliko katedrala. Arhanđelova katedrala, Katedrala Bogojavljanja, te Crkva ruskih careva. Carevi su se krstili i vjenčavali u Katedrali Bogojavljanja. Spomenimo i najveći top toga vremena, Carev top težak 40 tona. Tu je i Carevo zvono, neznatno teže, od 200 tona. Nikada nije zazvonilo, jer je pri prvom podizanju puknulo. Kremaljska palača se nalazi u centralnom dijelu Kremlja, sagrađena je tek u 19. stoljeću, sa namjerom da postane carska rezidencija.

Graditelji Kremlja dugo su bili talijanski majstori, a tek kasnije ruski. Za izgradnju zidina, palača i crkava Ivan Veliki je, u 16. stoljeću, pozvao tada najpoznatije arhitekte iz Milana i Venecije, koji su u zapadni stil vješto ukomponirali originalnu narodnu verziju ruske arhitekture. Moskva i Kremlj su više puta napadani, razarani i paljeni. Poslije svakog razaranja obnavljan je po starim nacrtima i planovima. Sada je Kremlj sjedište Ruske Vlade i predsjednika Putina.

Čuvena crkva Vasilija Blaženog nalazi se van zidina Kremlja. Sastoji se iz 12 malih, međusobno povezanih kapela, nastalih po zapovijedi Ivana Groznog. Kažu da je car nakon završetka gradnje naredio da se graditelj oslijepi, kako više nikad ne bi napravio nešto slično.

Ljudi su podosta srdačni, ali naći čovjeka koji zna engleski je ravno nalaženju igle u plastu stijena. Korisna stvar je što smo dovoljno stari i što smo učili ćirilicu u osnovnoj školi. Jezik, u pismu, je podosta sličan našem, ali kako brzo pričaju s drugačijim naglaskom od našeg, teško ih je shvatiti. Jedina pomoć nam je moja jedna godina učenja ruskog jezika. Čak ni na recepciji hostela većina nije znala engleski. Ako je tako u Moskvi, što nas čeka kasnije?!

Nižnji Novgorod (Нижний Новгород)

Eh, ti Rusi, pravi znalci u ispijanju alkohola. Nakon nekoliko večeri druženja s Pavelom i ostatkom družbe te preboljenih mamurluka, Vinc i ja smo krenuli lagano u daljnju avanturu. Nakon noćne vožnje željeznicom dolazimo u prvi grad na našoj putešestviji, Nižnji Novgorod. Grad je otprilike veličine Zagreba, i nalazi se na ušću rijeke Oke u najdužu europsku rijeku Volgu. Za vrijeme SSSR-a grad je nosio ime Gorki po sovjetskom pjesniku Maksimu Gorkom, osnivaču socijalističkog realizma, koji je u njemu rođen. Nakon razgleda strogog centra grada, Kremlja (kao što već spomenuh – ruska riječ za dvorac, tvrđu, citadelu), odlučujemo posjetiti još jednu zanimljivost grada, muzej GAZ-a (ruski: ГАЗ ili Го́рьковский автомоби́льный заво́д — Tvornica automobila Gorki). Najpoznatiji proizvod te tvornice, automobil Volga, slavu je stekao tijekom hladnog rata. Samim time što je bio jedini luksuzni automobil dostupan u SSSR-u, Volga je bila san svih pravih Sovjeta. Crne Volge bile su omiljeni automobili sovjetskih državnika, posebno KGB-ovaca, a tako je ostalo i do danas. Naime, ponosni vlasnik jedne Volge je i ruski predsjednik Vladimir Putin. Proizvodili su i automobil Chaika, rusku verzija Cadillacu, koja je bila rezervirana samo za apartčike (visoke partijske funkcionere).

Kako su ulice navečer puste, večer smo proveli u hostelu, u ugodnom druženju s Katjuškom, mladom vlasnicom hostela. Curka u kasnim dvadesetima je odlučila otvoriti prvi hostel u Novgorodu, iako nikad prije tog nije bila u hostelu. Jedan od rijetkih hostela koje sam posjetio, a da nitko ne priča engleski. Tako da smo se sporazumjevali jedino s mojim lošim ruskim obogaćenim s hrpom riječi na hrvatskom. 🙂 Kako god bilo, uspjeli smo provesti nekoliko sati u razgovoru ugodnom.

Kazan (Каза́нь)

Nakon dva dana provedena u Novgorodu, krećemo za Kazan. To je glavni grad ruske republike Tatarstan. Iako se vlak ne nalazi na ruti transibirske željeznice, odlučili smo ga posjetiti. Prvenstveno jer je to grad bogate povijesti, veliko je kulturno, trgovinsko i industrijsko središte. Kazan, kao i cijeli Tatarstan je pretežno naseljen narodom koji se zovu Tatari. Sam naziv Tatar odnosio se na mongolsko pleme koje je kasnije zavladalo turkijskim plemenom Bugara na Volgi, s kojim se danas izmiješalo. Tako se Tatari najčešće drže turkijsko-mongolskim narodom koji govori turkijskim jezikom. Po vjeri su većinom muslimani, uz manje skupine pravoslavaca.

Kao i svaki veći ruski grad, i ovdje se u centru nalazi Kremlj, koji me fascinirao. Kazanski kremlj je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi kao jedinstven ruski kremlj koji je izgrađen na temeljima bugarske islamske utvrde. Dao ga je izgraditi Ivan Grozni na mjestu srušene utvrde u 16. stoljeću. Kazanski kremlj uključuje mnoge najstarije građevine poput Katedrale Uznesenja iz 16. stoljeća, Spasiteljev toranj je bio dio bivšeg manastirskog kompleksa. Toranj Sojembika visine 58 metara iz vremena Petra Velikog je simbol grada, a njegovo ime potječe od imena supruge dvaju posljednjih tatarskih kanova. Također su impoznantne predsjednička te guvernerova palača. I svakako treba spomenuti Qol-Şärif, najveću europsku džamiju obnovljenu 2005. godine.

Ekaterinburg (Екатеринбу́рг)

Polagano se krećemo prema Aziji. Granica je planinski lanac Ural, nekih 1700 km istočno od Moskve. Laganim truckanjem u vlaku koji ide šezdesetak kilometara na sat, pokušavamo složiti neku konverzaciju s hrpom vojnika koji nas okružuju. Ne ide baš. Ljudi su prilično zatvoreni, imam osjećaj da se pomalo srame što ne pričaju engleski, čak ni na moja pitanja na lošem ruskom odgovaraju jako kratko, sa da ili njet. Izgleda da je prisutna još uvijek neka barijera između njih i stranaca. Do Kazana smo nekak uspijevali pričati s lokalcima, ali nakon prelaska u Aziju je to bilo svedeno na nulu. Stranaca u vlaku – nema. Kroz sedam promijenjenih vlakova do granice sa Mongolijom smo sreli samo dvojicu Australaca. I to je to.

Uzeli smo karte za treći razred spavaćih kola. Svaki vagon izgleda kao jedna velika spavaonica sa 54 kreveta, bez pregrada. Vrijeme u vlaku provodimo u čitanju ruskih klasika Dostojevskog, jer druge zabave baš i nema. Kad nam se ne da čitati, gledamo kroz prozor u jedan te isti krajolik, nepreglednu tajgu koja se prostire do krajnjeg sjevera. U svakom vlaku postoji restoran koji nudi prilično skupo pivo i premale porcije hrane. Tako da smo se većinom hranili na kolodvorima, gdje je vlak stajao svakih par sati po otprilike pola sata. Bilo je dovoljno vremena za izaći van, kupiti koje pivo i sendvič, te malo povrća i tvrdo kuhanih jaja.

Iduća postaja gdje smo odlučili stati je Ekaterinburg. Nalazi se sa istočne strane Urala i to je prvi ruski grad u Aziji. U vrijeme Sovjeta, grad se zvao Sverdlovsk, po ruskom revolucionaru i političaru Jakovu Sverdlovu. Padom komunizma vraćeno je staro ime grada, koje je dobio u čast prema Katarini, ženi cara Petra Velikog, a kasnije ruskoj kraljici Katarini I. Grad je nastao kao baza za daljnje širenje ruskog utjecaja u Aziji. Za vrijeme ruskog građanskog rata boljševici su 17. srpnja 1918. u Ekaterinburgu strijeljali posljednjeg ruskog cara Nikolu II. i njegovu obitelj. U okolici grada je rođen Boris Jeljcin, prvi predsjednik postsovjetske Rusije, koji je ovdje započeo političku karijeru.

Ruska birokracija

U Ekaterinburgu na težak način saznajemo kako Rusi još uvijek nisu orijentirani prema turizmu. Bili smo valjda jedini backpackeri u centru grada. Dolazimo u hotel u kojem smo htjeli prespavati, ali se ne možemo prijaviti. Mlađa curka na recepciji mi objašnjava da mi moramo registrirati vizu. Ja njoj objašnjavam da zbog bilateralnih odnosa naših država nama ne treba viza, da nam je dovoljno pozivno pismo koje joj pokazujem. Šalje nas u neki ured za strance na drugom kraju grada u kojem to možemo odraditi potrebnu papirologiju. Hajd, pomislili smo, idemo to brzo obavit. Dolazimo do tog ureda za strance, kad na njemu na ćirilici, na ruskom jeziku piše da taj ured ne radi, da se obratimo u drugi na drugoj strani grada?! Okej, znamo dovoljno dobro ruski da razumijemo gdje treba otići. Odlazimo pješice u taj drugi ured, i nakon jednosatne šetnje kroz centar grada dolazimo na odredište. Nakon čekanja u redu sa nekim Uzbecima i Kirgicima, dolazimo na red i upadamo u ured te na mom lošem ruskom objašnjavam zašto smo mi tu. Namrgođena gospođa u kasnim pedesetima mi nešto odgovara, i ja je zamolim da priča sporije jer je ne razumijem. U tom trenutku se žena počne izderavati, da je ona u Rusiji, i da će ona pričati ruski kako ona želi?! Radim korak nazad, gledam oko sebe da li ima kakva skrivena kamera?! Ludilo. Pa ja sam u uredu za strance?! I ja sam isto ponekad glup da u birokratskoj državi očekujem minimum tolerancije prema i tom malom broju putnika namjernika?!

Tomsk (Томск)

Nakon prespavanih par sati na kolodvoru, usred noći hvatamo vlak za Tomsk, grad nekih osamdesetak kilometara sjevernije od rute glavne Transsibirske linije. Inače, kako željeznica prolazi kroz osam vremenskih zona, Rusi su bili praktični pa su odlučili da se sva vremena polazaka i odlazaka ravnaju po moskovskom vremenu.

 Nakon turobnih sovjetskih gradova dolazimo u taj grad nešto manji od Zagreba. Kako je Tomsk najstariji sveučilišni grad u Sibiru, bilo je dosta mladih ljudi koji razumiju osnove engleskog. Koje olakšanje u svim pogledima. U njemu se nalazi sedam sveučilišta, 27 crkvi, 17 muzeja, itd. Divno šetalište uz rijeku, hrpa drvenih kuća koje ostavljaju bez daha. Uz šetalište nailazimo satirički spomenik ruskom književniku Antonu Čehovu.

 U hotelu Sputnik uspijevamo obaviti registraciju vize (tj. dobili smo poseban papirić u putovnici na kojem piše da smo se prijavili u hotel). Koja muka i izgubljeno vrijeme u Ekaterinburgu za običan komad papira. Tomsk je jedan od najstarijih gradova u Sibiru, i nedavno je proslavio 400 godina od osnutka grada. Očekivao sam da će u Sibiru biti hladnije u ovo kasno proljeće. Temperature su bile preko 35 Celzijeva stupnja, dok zimi znaju padati i do -40 ili -50.

 S Tomskom smo došli na polovicu našeg putovanja. U idućem broju Hostelera čitajte o Irkutsku, Bajkalskom jezeru, Mongoliji i Pekingu.

Bangkok – Grad anđela

Nakon sedam sati čekanja u Istanbulu i dvanaest sati provedenih u avionu, napokon stižemo u Bangkok, prijestolnicu Kraljevine Tajland. Grad je to od kojih desetak milijuna ljudi, u kojem visoke stakleno-betonske građevine stoje tik uz stare budističke hramove, koji nikad ne spava, u kojem vlada najnepredvidljiviji promet, čije ulice miriše na tek spremljenu hranu na štandovima i ispušne plinove gomile automobila… Pravo mu je ime Krung Thep, što na jeziku Thai znači Grad anđela. Puno ime grada je Krung Thep Mahanakorn Amornrattanakosin Mahinthara Mahadhilokphob Nopparatratjathani Burirom Udomratjanivet Mahasathan Amornpimarn Auwatharnsathit Sakaraya Vishnukarmprasit, što doslovno prevedeno znači: Plemeniti grad anđela, najizvrsnija riznica božanskih dragulja, čuvena zemlja neosvojiva, otmjeno i istaknuto kraljevstvo, otmjena kraljevska prijestolnica sa devet plemenitih dragulja, najuzvišenije prebivalište kraljevsko i velika palača, božansko utočište i stanište reinkarniranih duhova. Takvo ime Bangkok je uvrstilo u Guinnesovu knjigu rekorda kao najduže zabilježeno ime grada na ovoj ‘lopti šarenoj’.

Bangkok je relativno mlad grad, njegovo se porijeklo kronološki može pratiti tek unazad dva stoljeća. No, kulturno se naslijeđe proteže sve do osnivanja monarhije u XIII. stoljeću pa i dalje od toga, u drevni mistični svijet rituala i mitova, koji je i danas itekako prisutan i prividno skriven ispod površine svakodnevne rutine. Prilikom osnivanja grada, a kasnije tijekom razvijanja i proširivanja, nije postojao urbanistički plan koji je nalagao određeni raspored i položaj ulica i građevina. Iz tog je razloga nemoguće odrediti centralni dio grada, ili uopće izvršiti podjelu na kvartove ili zone, uobičajenu u svim svjetskim metropolama. Svaki dio grada može se smatrati centrom, ali čak i gradom za sebe.

Noćni ‘špeceraj’

Smještam se u backpackerskoj meki Bangkoka, ulici Khao San, u malom hostelu kojeg sam našao preko Hostelworlda, što je ujedno i bio promašaj. Platio sam skuplje nego što je izvješena cijena na recepciji (300 baht vs. 250 baht). Očito je Internet cijena veća. Kada sam produžio sobu za još jednu noć, platio sam 250 bahta. Nakon popodnevnog prilagođavanja na lokalna piva kao Singha ili Chang i lokalnu hranu kao Pad Thai Chicken (lokalno jelo koje spravljaju na štandovima i mješavina je istočnjačkih špageta, jaja, povrća i piletine), odlučio sam večer provesti u Patpongu. Tamo je night market, tržnica koja radi do kasno u noć i gdje se mogu kupiti kopije svakojake robe, kao torbica Louis Vuitton, upaljača Zippo, itd. Okolne ulice su ispunjene striptiz barovima, a po ulicama se šeta nemali broj postarijih whitetrashera, koji za male novce vode pod ruku jednu do dvije lokalne djevojke.

Sutradan sam odlučio pogledati nekoliko najbitnijih stvari u Bangkoku, hramove Wat Arun, Wat Pho, Wat Phra Kaew te Kraljevsku palaču. Wat je inače lokalna riječ za hram. Nakon što sam se morao vratiti u hostel po dugu odjeću, jer je u Wat Phra Kaew i Kraljevsku palaču nisam mogao ući u trifrtaljkama. Obavezna je duga odjeća, koja pokriva noge do gležnjeva te barem kratka majica koja pokriva ramena. Religija naroda Thai je budizam, ali se susreću i neki elementi hinduizma.

Duhovna ljubav naroda Thai

Najpoznatiji i najposjećeniji hram u Bangkoku je Wat Phra Kaew, hram poznat po smaragdno-zelenoj statui Bude. Izgradnja ovog kompleksa potpuno nedosljedne i nepravilne arhitektonske forme, započela je 1782. godine, iste godine kada je osnovan i sam grad. Ovaj je hram podignut neposredno uz Kraljevsku palaču, kako bi simbolično povezao duhovnu ljubav i privrženost naroda Thai prema ovome, u to vrijeme, sjedištu svjetovne vlasti. Smaragdna statua Bude, po kojoj je hram i dobio ime, najposjećenija je u cijelome hramu. Priča iza koje se krije istina o porijeklu statue najbolji je primjer sklonosti naroda Thai ka održavanju tradicije tajanstvenih i skrivenih čuda. Po jednoj od mnogobrojnih verzija priče, udar groma je rascjepio mali hram na sjeveru Tajlanda 1434. godine, otkrivši tako Budin kip prekriven slojevima gipsa. Kasnije, prilikom prenošenja, gipsani se omotač oštetio, te je iz neuglednog oklopa, poput bisernog zrna u školjki, zablistao smaragdnom bojom obojan kip Bude. Taj je kip prenesen u Wat Phra Kaew, da služi kao ukras ovog, najsvetijeg među hramovima.

Meni je najdraži bio Wat Arun, čiji naziv znači ‘hram jutarnje rumeni’ ili ‘hram zore’. Nalazi se na drugoj obali rijeke Chao Phraya, a u obliku je pagode visoke 79m, ukrašene mozaicima rukom islikanog kineskog porculana. Glavna pagoda Phra Pang sa četiri je strane okružena manjim pagodama, na kojima su kao čuvari postavljene statue boga vjetrova. Odgledavši zalazak sunca nad gradom, zaputio sam se u večernji izlazak u obliku ispijanja piva i jedenja lokalnih specijaliteta.

Imaginarni graničari

Nakon još jedne neprospavane noći, jer sam svojom greškom uzeo sobu u ulici Khao San, a lijepo je pisalo u komentarima na Hostelworldu da je ulica malo noisy, i da živi do ranih jutarnjih sati, odlazim na autobusni kolodvor uhvatiti bus za Aranyaprathet, malo mjesto uz granicu sa Kambodžom. Nakon što sam uhvatio tuk-tuk za granicu, vozač nas odvozi u ured gdje kao moramo izvaditi vize. Prvo mi je bilo čudno da nitko nije uniformiran i da nas traže ekstra novac za vađenje vize. Odbijam išta platiti i tražim od vozača tuk-tuka da me odveze na samu granicu. Objašnjavaju mi da neću moć prijeć granicu bez vize, ali sam bio ustrajan u svom naumu i nisam se dao smesti. Na granici me čekalo još nekoliko napornih likova, koji mi žele pomoći prijeći granicu. Kad sam shvatio da od objašnjavanja nema ništa, počeo sam ignorirati sve oko sebe i lagano ljut i živčan prelazim granicu, dolazim do kambodžanskog ureda za imigraciju, gdje od uniformiranih osoba za dvadeset baksa dobivam vizu u roku tri minute. Uf, napokon sam ušao u Kambodžu. Ali, tome nije kraj. Kako sada do Siem Reapa? Lokalci ovdje, kao i u Bangkoku, kada vide ljude s prtljagom, postaju jako naporni. Odmah nude usluge prijevoza, usluge smještaja i stvarno pretjeruju u tome. Čim se riješim prtljage i šećem po gradu, nitko me ništa ne pita.

Angkor Wat

Napokon hvatamo taxi i nakon dvosatne vožnje dolazimo u Siem Reap. Siem Reap na jeziku Kmera znači Sijamski poraz (Sijam je stari naziv za Tajlanđane) i odnosi se na pobjedu Kmera nad Tajlandskom kraljevinom u 17. stoljeću. Siem Reap je najpoznatiji po Ankgor Watu, a sam grad je glavna turistička baza za posjetu hramu.

Gastronomska ponuda u Siem Reapu je prilično široka. U jednom restoranu nailazimo na zmije, žabe, krokodile i klokane na roštilju. Također su posluživali Angkor Extra Stout, jedno od najboljih piva koje sam popio na ovom putu i koje svakako preporučam isprobati. U gradu nas je zaustavila cura, koja dugo nije čula naš jezik. Ines, inače porijeklom iz Sarajeva, već duže vrijeme radi za nevladinu organizaciju u Kambodži i zadnje vrijeme živi u Siem Reapu. U ugodno provedenoj večeri smo je dobrano ispitali o tome što pogledati te gdje i kako lutati ovim krajem svijeta. Ovim putem joj se jako zahvaljujem na pomoći. 😉

Angkor Wat je najvažniji i najveći hramski kompleks u Kambodži. U njegovoj bližoj okolici do danas otkriveno je više od tisuću hramova. Najvećim dijelom je sagrađen u vremenu od 1113. do 1150. godine, za vrijeme vladavine kmerskog kralja Surjawarmana II. i najveća je vjerska građevina na svijetu. Sama riječ Angkor znači grad, dok riječ Wat, kako smo već spomenuli, na jezicima Kmera i Tajlanđana znači hram.

U 11. stoljeću kralj Jasowarman gradi brojne sisteme navodnjavanja i umjetnih jezera, što je omogućilo seljacima uzgoj i do tri žetve riže godišnje. Ovako uspješna poljoprivreda rezultirala je viškom hrane i donijela carstvu Kmera veliko bogatstvo. Tako je zemlja postala uz Kinu najvažnija azijska sila, a Kmeri su mogli graditi velike gradove i ogromne hramske komplekse.

Jedan vladar, jedan hram

Vladari Kmera smatrali su se božanskim vladarima. Svaki kralj gradio je vlastiti hram, posvećen jednom božanstvu. Time je kralj svojim hramom bio istovremeno utjelovljenje određenog boga, s kojim se nakon smrti trebao sjediniti. Ovaj hinduistički običaj utjecao je na kralja Surjawarmana II. koji je vjerovao da će se nakon smrti sjediniti s bogom Višnuom te je okrunio svoje vjerovanje gradnjom hramskog kompleksa Angkor Wata kao svoj dinastički hram i grobnicu. Angkor Wat je počeo propadati već u 13. stoljeću zbog prelaska Kmera na budizam, čime je princip božanskih vladara prestao postojati. Brojni radnici odbili su robovski rad za svoje vladare i sistemi za navodnjavanje kao i građevine prepuštene su laganom propadanju. Nastala su oštećenja kao posljedice vremenskih uvjeta, bujnog rasta okolne prašume, ali i ljudskih razaranja.

Kompleks Angkor Wata premrežen je kanalima koji su između ostalog služili radnicima za prijevoz ogromnih kamenih blokova. Uže područje Angkor Wata okruženo je vodenim opkopom širokim 200 m i dugim 6 km koji simbolizira praocean. On se, zajedno s brojnim hramskim kompleksima, uklapa u simboličku sliku svemira. Sam hram je odraz kmerske kozmologije. Na vrhu terasa koje se penju i smanjuju nalazi se pet tornjeva, oblikovanih kao lotosovi cvjetovi, koji simboliziraju planinu Mehru, dom bogova. Do središnjeg tornja, koji je visok 66 metara, dolazi se izvanredno strmim kamenim stubama. Središnji toranj simbolizira raj, dok podnožje hrama simbolizira pakao.

Čarobni izlazak sunca

Za razgledavanje Angkor Wata potrošili smo cijeli jedan dan, jer je preogroman i prelijep. Isplati se uzeti vodiča na ulazu, koji nas je za nekoliko dolara napojnice provezao kroz hram i objasnio neke detalje, kao Apsare, nebeske plesačice, koje krase skoro sve zidove u hramu. Drugi dan smo se probudili u četiri ujutro, da pogledamo izlazak sunca ispred Angkor Wata. To je bio jedan od najljepših trenukata u mom životu. Ostatak dana smo razgledavali drugi kompleks u blizini – Angkor Thom. Angkor Thom na jeziku Kmera znači ‘veliki grad’. Za razliku od Angkor Wata koji je bio hram, Angkor Thom je bio grad u kojem su tadašnji Kmeri živjeli. Prostire se na površini otprilike pet puta većoj nego Ankgor Wat.

Meni osobno, najljepši dio Angkor Thoma je hram Bayon. Izdaleka hram izgleda kao bezlična hrpa kamenja, ali penjanjem na galeriju središnjeg hrama, dojam se mijenja. Nalazim se okružen velikim licima. Hram se sastoji od 54 tornja, a na svakom tornju se nalaze četiri lica Avalokiteshvare, Bude Beskrajnog Suosjećanja. Hram Bayon je dao sagraditi kralj Jayavarman VII., koji je hinduizam zamijenio budizmom i koji je također tražio povezanost s božanskim pa je bio model za Budine glave (za razliku od Surjawarmana II., koji je bio portretiran kao Višnu).

Angkor Wat je i dan danas najznačajniji simbol Kambodže i nalazi se na zastavi, kao i na novčanici od 500 riela. I u vrijeme Crvenih Kmera, zlatna silueta hrama bila je dio kambodžanske zastave.

Tonle Sap – čudesan prirodni fenomen

U blizini Siem Reapa, 20 kilometara južno, nalazi se jezero Tonle Sap (na jeziku Kmera – Veliko jezero). To je najveće jezero u jugoistočnoj Aziji i čudesan je prirodni fenomen jer osigurava ribu i vodu za navodnjavanje za pola populacije Kambodže. Na sjeveru tog jezera se nalazi plutajuće selo Chong Khneas, koje smo odlučili posjetiti. Selo se prostire na blizu dvije stotine brodova i brodica, ima svoju školu, upravu, trgovine.

Iduća destinacija je glavni grad Kambodže, Phnom Penh. Na jeziku Kmera, njegovo značenje je brdo Penh, a nalazi se na obalama rijeke Mekong. Phnom Penh je bio nacionalni glavni grad još otkad su Francuzi kolonizirali Kambodžu i narastao je u centar državnih ekonomskih aktivnosti.

U gradu živi malo više od milijun ljudi. Nalazimo najjeftinije sobe na proputovanju, otprilike dva dolara po glavi. 🙂 Skoro svaki restoran i prenoćište u backpackerskom dijelu grada, u blizini jezera Boeng Kak, ima besplatan bežični Internet. Lokalna valuta je riel, ali sva mjesta primaju i vraćaju dolare. Američke. Čak i bankomati isplaćuju dolare. Lokalna valuta služi za stvari koje koštaju manje od dolara, jer cente ne primaju.

Htjeli smo posjetiti top odredište u gradu, Kraljevsku palaču i Srebrnu pagodu, ali su bili zatvoreni kad smo bili u gradu. Posjetili smo Nacionalni muzej, tradicionalnog izgleda i prekrasne arhitekture. Iduća destinacija koju smo posjetili je zloglasni S-21. S-21 je prvotno bila srednja škola Tuol Sleng, koju su Crveni Kmeri prenamjenili u zatvor i mučilište.

Pod cipelom Crvenih Kmera

Crveni Kmeri su bili izrazito okrutna komunistička organizacija koja je vladala Kambodžom od 1975. do 1979. godine. Vođa im je bio Pol Pot. Crveni Kmeri su tijekom svoje vladavine izvršili stravične zločine nad stanovnicima Kambodže pokušavajući ostvariti suludu agrarnu reformu i marksističku utopiju, pri čemu su pobili milijun i pol ljudi. Najpoznatiji zločini dogodili su se na poljima smrti. Za njihova režima, Kambodža je preimenovana u Kampućiju.

Proamerički general Lol Nol državnim udarom 1970. godine s vlasti svrgava princa Norodoma Sihanouka. Pet godina kasnije Crveni Kmeri, u koaliciji sa snagama odanim svrgnutom princu i uz potporu komunističke Kine, zbacuju s vlasti režim Lon Nola koji bježi u SAD. Snage Crvenih Kmera 17. travnja 1975. ulaze u kambodžansku prijestolnicu, a princ Sihanouk vraća se na vlast. Međutim princ uskoro uviđa kako njegovi saveznici nemaju ni najmanji interes obnoviti monahriju što javno obznanjuju 1976. kada smještaju princa u kućni pritvor, raspuštaju dotadašnju vladu, proglašavaju komunističku republiku. Nedugo potom, Pol Pot je imenovan premijerom Kambodže i odmah je započeo s radikalnim reformama. Ubijeni su političari i birokrati, a gradsko stanovništvo prisilno je iseljeno iz gradova te primorano na težak fizički rad u poljoprivrednim komunama tzv. poljima smrti. Kao rezultat prisilnog rada u neljudskim uvjetima mnogi su umrli od gladi, bolesti ili nasilne smrti, a gradovi su ostali bez stanovništva. Dekretom su ukinuti obrazovanje, vjera, privatno vlasništvo i obitelj, a služenje stranim jezicima je zabranjeno. Razlog ovakvim mjerama bilo je duboko uvjerenje Pol Pota da je komunizam nespojiv s industrijskom civilizacijom te je u skladu s tim pokušao deurbanizirati društvo i eliminirati sve oblike industrije.

Krajem 1978. godine Vijetnam napada Kambodžu s više od 100.000 vojnika. Obrana Crvenih Kmera ubrzo pada i vijetnamske su snage 7. siječnja 1979. godine ušle u napušteni Phnom Penh. Tada je Pol Pot pobjegao helikopterom u Tajland, a Crveni Kmeri bili su prisiljeni djelovati kao gerilska paravojna formacija sa bazama u neprohodnim dijelovima džungle u blizini granice sa Tajlandom. Građanski rat u Kambodži završen je 1991. godine mirovnim sporazumom temeljem kojeg su trebali biti održani demokratski izbori na kojima bi sudjelovali i Crveni Kmeri. Posljednji vođe Crvenih Kmera predali su se u prosincu 1999. godine i organizacija je tada prestala postojati. Dio vođa danas čeka suđenje zbog sudjelovanja u genocidu 1970-ih.

Računa se da je za četiri godine vlasti Crvenih Kmera, što zbog fizičkih likvidacija, što zbog posljedica gladi i bolesti, stradalo otprilike trećina stanovnika Kambodže.

Polje smrti

Zadnja destinacija koju smo pogledali u Kambodži je polje smrti u blizini sela Choeung Ek, nekih 15-ak kilometara južno od Phnom Penha. Tu se nalazi komemorativni stup ispunjen lubanjama stradalih u tom polju smrti. Najodvratnije što sam vidio je bilo stablo gdje su ubijali dojenčad i djecu, ponekad tako da su ih držali za noge i tresli njima o stabla kako im se poslije ne bi mogli osvetiti.

Kambodža, nekoć jedna od najjačih civilizacija na planeti, koja danas živi u bespuću svojih problema, me je definitivno ostavila bez daha.

Jordan se službeno zove Hašemitska Kraljevina Jordan. Povijest Jordana nakon osamostaljenja obilježena je pokušajima balansiranja između strana u izraelsko-palestinskom sukobu. Iako je podržavao težnju Palestinaca za neovisnom državom, Jordan je pod vodstvom kralja Huseina (na vlasti od 1953. do 1999.) održavao dobre odnose i s državama Zapada, a 1994. potpisan je mirovni ugovor s Izraelom. U Jordanu živi blizu 2 milijuna palestinskih izbjeglica, koji uglavnom imaju jordansko državljanstvo.

Amman – grad kontrasta

Prva postaja na putu je Amman, glavni grad Jordana. Amman je drevna amonska prijestolnica, svojevremeno poznata kao Rabbath-Ammon. Bio je prepoznatljiv po tome što se prostirao na sedam brda kao i grad Rim. Danas je to grad prepun kontrasta, mješavina drevnog i modernog. Grad sa svojom populacijom vrvi u svoj svojoj orijentalnoj živosti. U njemu se nalazi rimski amfiteatar, tvrđava iz rimskog i bizantskog razdoblja, hram sagrađen u čast Herkulesa. U Ammanu se nismo dugo zadržavali, prespavali smo jednu noć kod Muhameda, stvarno zanimljivog čovjeka. Arapin u kasnim tridesetima, koji je živio desetak godina u Brazilu, bio tamo oženjen i nakon rastave se vratio u svoj rodni grad baviti se turizmom. Otvorio je mali hostel u centru grada te svojim gostima nudi razne turističke usluge. Dogovorili smo rent-a-brother na nekoliko dana, tj. iznajmili njegovog brata s autom da nas vozika po Jordanu. To nas je ispalo jeftinije od običnog rentanja automobila. Sredio nam je i aranžman u Wadi Rumu, šatoru u pustinji s hot-showerom. 😉 Muhamed nam je sređivao i pivo, jer ga je u Ammanu teško za naći. Ako ga i gdjegod ima, jako je skupo, kako je to uobičajeno u arapskom svijetu. Našeg domaćina, naučenog na latinoamerički način života, bilo nam je veselo gledati kako ispija pivo, ali poskrivečki, da ga nitko ne vidi. 😉

Pogled iz Mojsijeva kuta

Slijedeća postaja bio je Jerash, najveći starorimski grad izvan Italije, koji se nalazi na sjeveru Jordana. To je najbolje očuvan i najkompletniji grad nekadašnjeg Dekapolisa, gdje smo vidjeli ruševine hramova Artemide i Zeusa, Hadrijanov trijumfalni slavoluk te dugu popločanu kolonadu punu stupova i obeliska. U Jerashu su i dva jako dobro očuvana amfiteatra. Obilazak nam jasno dočarava sliku o moći koju je stari Rim imao u ovim krajevima.

Na putu prema Petri, starom gradu Nabatejaca, posjetili smo nekoliko arheoloških lokaliteta. Jedno od njih je Madaba, grad poznat po grčkoj pravoslavnoj crkvi sv. Jurja gdje se čuvaju mozaik karte Svete zemlje iz šestog stoljeća, kao i po mnogim bizantinskim mozaicima u arheološkom parku, Crkvi apostola i Muzeju Madabe. Južno od Madabe nalazi se i osamljeno brdo na udaru vjetra, s kojeg se prostire prekrasan pogled prema Jordanskoj dolini i Mrtvom moru, planina Nebo. To je najsvetije mjesto u Jordanu, odatle je Mojsije gledao prema Obećanoj zemlji te je ondje i sahranjen.

Plutanje po Mrtvom moru

Odlučili smo provesti nekoliko sati kupajući se u Mrtvom moru. Mrtvo more zapravo je slano jezero iz kojeg voda ne istječe i ujedno je najveća depresija na zemlji. Trenutno se površina jezera nalazi na 417 metara ispod razine mora i opada otprilike metar godišnje. Zbog neprekidnog oduzimanja vode iz rijeke Jordan za snabdijevanje Izraela i Jordana pitkom vodom, Mrtvom moru prijeti polagano isušivanje. Planovi za spašavanje Mrtvog mora predviđaju da ga se kanalom spoji s zaljevom Aqaba. S pripremama se već počelo. Dovedena voda mogla bi održavati stabilnu razinu jezera, a prirodni pad vode kroz kanal mogao bi se koristiti kao izvor energije.

Slanost jezera jako je visoka, otprilike 33 posto, što je desetak puta slanije od normalnog mora. Samo Asalsko jezero u istočnoj Africi ima viši udio soli od Mrtvog mora (cca. 35 posto). Iako se zove Mrtvo more, ono nije posve biološki mrtvo. No, život u njemu je ograničen samo na različite mikroorganizme, nekoliko vrsta bakterija te neke halofite, biljke koje podnose sol. Kupanje je bilo doživljaj. Plivanja u tako slanom moru baš i nema, jer se to prije zove plutanje. 🙂 Svugdje stoje natpisi da je zabranjeno umakanje glave ili da se ne ulazi u vodu s najmanjom svježom ogrebotinom. To smo ubrzo i osjetili, jer nas je cijelo tijelo počelo lagano peckati od visoke koncetracije soli.

Zadnja postaja prije Petre je al-Karak, moćna utvrda koju su sagradili križari 1142. godine. Oni su u ovoj utvrdi odolijevali preko 100 godina, no ipak su ih na koncu svladali Arapi. Navečer dolazimo u Wadi Musu, malo mjesto pored Petre. Sutra nas čeka razgledavanje jednog od sedam svjetskih čuda.

Petra – grad u kamenu

Petru su osnovali nomadski Arapi, poznatiji kao Nabatejci, u trećem stoljeću prije Krista. Grad je urezan u crvene pješčane stjenovite litice. Jedini pristup gradu moguć je uskom brdskom stazom na sjeverozapadu ili kroz siq, stjenoviti klanac na istoku koji je dug oko 1,2 km. Stijene između kojih se provlači dosižu visinu od oko dvjesto metara, dok je na najužem mjestu širok samo dva metra. Duž jednog stjenovitog zida klanca uklesan je žlijeb pokriven kamenim pločama kojim su Nabatejci dovodili u Petru vodu iz jednog brdskog potoka. Siq je nekad bio prepun povorki deva natovarenih bogatsvom tog vremena: začinima i svilom iz Indije, bjelokosti iz Afrike, biserima iz Crvenog mora, kao i tamjanom s juga Arabije. Smola sa stabala tamjanove biljke bila je u cijelom antičkom svijetu vrlo cijenjena kao skupocjena žrtva bogovima, ali i kao lijek. Carine i posredovanje u trgovini donosili su Nabatejcima vrlo velike prihode.

Prolaskom kroz posljednji i najuži dio siqa, dolazimo do najpoznatije građevine u Petri, al-Khazneha, riznice uklesane u kamenu i ujedno najčešće slikane građevine u Petri. U sredini Petre nalazi se amfiteatar s 5000 mjesta, također uklesan u kamenu te hram koji su izgradili Rimljani dok su upravljali gradom. Prilikom klesanja amfiteatra otvoreni su prilazi nizu grobnica, koje su još ranije bile uklesane u stijene. Preko puta amfiteatra nalaze se grobovi u kraljevskoj stijeni tzv. kraljevski zid. Nakon otprilike pola sata pješačenja od centra Petre, uzbrdo, dolazimo do grobnice u stijeni zvane Ed-Deir. U prijevodu ovo ime znači samostan. Meni osobno, to je najljepša građevina u Petri. Teško je reći građevina jer ništa nije građeno, već je uklesavano u živu stijenu. Zbog njegovog jednostavnog, ali monumentalnog stila, Ed-Deir se smatra jednim od vrhunaca nabatejske kulture. Uz ovo najbitnije, sačuvano je oko 800 građevina i žrtvenika. Obilježeni su nabatejskim, grčko-helenističkim i rimskim utjecajima. Vrlo često se na samo jednom spomeniku mogu očitati stilski elementi sve tri kulture.

Kipovi postali mete

Rimljani su grad osvojili 106. godine poslije Krista i bili su prisiljeni u boju s Nabatejcima probijati se cijelom dužinom do kraja siqa. Nakon pobjede Rimljana, Petra postaje jedna od provincija Rimskog carstva i postepeno gubi na značenju. Zatim se događaju dva snažna potresa (363. i 551.), a kad Arapi 663. godine osvajaju to područje, zadnji stanovnici napuštaju Petru. Tada grad naseljavaju beduini, koji žive u napuštenim ruševinama i koji kipove rabe za vježbe gađanja u metu. Ovo uključuje i veliku urnu na vrhu riznice koju su beduini gađali u uvjerenju da ona sadrži izgubljeno blago kralja Solomona.

Od vremena križara pa sve do 1812. godine niti jedan Europljanin nije zakoračio u Petru. Do prije dvjesto godina još su samo pojedini znanstvenici po čuvenju naslućivali da bi negdje na Bliskom istoku mogao postojati jedan legendarni grad uklesan u stijenama. Ponovo ga je za Europljane otkrio Švicarac Johann Burckhardt putujući po Arabiji.

Najljepša pustinja

Nakon razgledavanja Petre, krenuli smo rent-a-brotherom za Wadi Rum, pustinjsku dolina na jugoistoku Jordana koja obiluje granitnim stijenama. Nastanjena je različitim kulturama još od prapovijesnih vremena, a danas je dom mnogim beduinskim plemenima koji svoje prihode najviše ubiru od turizma. Na Zapadu je Wadi Rum ponajviše poznat po tome što je britanski narednik Thomas Edward Lawrence, poznatiji kao Lawrence od Arabije, ovdje bazirao svoju vojsku za vrijeme arapskog revolta tijekom Prvog svjetskog rata. On ujedinjuje Arape u borbi protiv Turaka i pobjeđuje ih.

Wadi Rum je početkom osamdesetih postao vrlo popularna destinacija za penjače i planinare. Za vodiča uzimamo Jusufa, Muhamedovog prijatelja i poslovnog partnera, koji u Wadi Rumu radi kao vodič. Wadi Rum definitivno zaslužuje epitet najljepše pustinje koju sam posjetio. Crveni pijesak iz kojeg izviru visoke granitne stijene ostavljaju bez daha. Cijeli dan provodimo vozikajući se Jusufovom Toyotom koja grabi pijesak kao od šale, pješačenjem po dinama i penjanem po granitnim stijenama, dok nas Jusuf čeka u podnožju s toplim pustinjskim čajem i beduinskim obrokom. Navečer nas odvodi u bedunski šator s početka priče. Od hot-showera niti riječi, bili smo sretni da je šator imao barem dvije čitave stranice i da nas ne zapuhuje vjetar koji raznosi pijesak. 🙂 Večer provodimo gledajući zvijezde i slušajući Jusufa kako pjeva beduinske pjesme svirajući na lutnji.

Detaljna carinska kontrola

Nakon tjedan dana istraživanja cijelog Jordana, vraćamo se u Amman. Pozdravljamo se sa starim prijateljem Muhamedom, koji nam sređuje jeftin prijevoz do Damaska, i idemo dalje na put. Vozimo se u relativno novoj Hyundai Sonati, ali okićenoj na arapski način. Perzijski tepihići na podu, tepihić na prednjoj armaturi, volančići oko retrovizora i dugmadi za ventilaciju. 🙂

Dolazimo do granice koja je prilično dobro uređena. Carinici nam putovnice provjeravaju nekoliko puta, svaki list dobro pregledavaju, da slučajno ne bi postojao neki izraelski pečat. Nakon Jordana koji je u mirnodopskom odnosu s Izraelom, ulazimo u Siriju, koja je na ratnoj nozi s Izraelom zbog okupacije Golanske visoravni od strane Izraelaca. Nakon obavljenih carinskih formalnosti, napokon ulazimo u državu službeno zvanu Sirijska Arapska Republika. Nakon višesatne vožnje i prilične gužve na putu, u kasnim noćnim satima stižemo u Damask.

Najstariji nastanjeni grad

Damask je glavni grad Sirije, a u gradu živi oko dva milijuna ljudi. Za Damask se tvrdi da je najstariji u kontinuitetu nastanjeni grad svijeta, mada se za istu titulu vatreno bori i Aleppo. Pisani tragovi govore da je Damask pod imenom Dimaška postojao u 15. stoljeću prije Krista. Bio je više puta pokoren od strane Izraelaca, Perzijanaca, Asiraca, Grka, Nabatejaca i Rimljana. Damask je u rimsko doba bio veoma važan grad i postao je rimska vojna baza u borbi protiv Perzijanaca. Kroz povijest u Damasku su se ispreplitale i razne religije. U Damasku je Savao (hebrejski Šaul) od Tarza prešao na kršćanstvo i postao apostol Pavao. Kao vjerni Židov, progonio je kršćane te je bio prisutan pri ubojstvu sv. Stjepana. Na putu u Damask, kamo je krenuo uhititi grupu kršćana, doživio je viđenje, oslijepio je od jakog nebeskog svijetla i čuo Isusove riječi: ”Savle, zašto me progoniš?” To iskustvo je na njega tako utjecalo da je prihvatio kršćanstvo, dao se krstiti u Damasku i počeo naviještati Evanđelje. Posjetili smo i džamiju Umayyad, jednu od najvećih i nastarijih džamija na svijetu. Nalazi se u medini, starom dijelu grada koji je opasan zidinama. Da bismo ušli, moramo obući suknje, jer kratke hlače nisu dopuštene. Džamija u svojoj unutrašnjosti ima grobnicu u kojoj se tvrdi da se nalazi glava sv. Ivana Krstitelja, koji je poštovan i od muslimana i od kršćana. Glava je pronađena u iskopavanjima prilikom gradnje džamije.

Užitak u Jabri Houseu

U Damasku smo naišli na restoran Jabri House, odličan restoran u starom dijelu grada u kojem smo bili redoviti gosti. Preporučio nam ga je jedan stari Arapin koji je prodavao suvenire u blizini džamije. Prateći upute, uske, krivudave uličice medine Damaska vode nas do zagonetne drvene ograde s bakrenim arapskim natpisom. Ulazimo kroz mala vrata ispred kojih se, da bismo prošli, moramo sagnuti. Tada prolazimo kroz slabo osvjetljen hodničić, a onda – iznenađenje: dok se isprepliću arome pečenog mesa i arapskih začina, mediteranskog povrća i maslinovog ulja, prostire se pogled na veliko tradicionalno dvorište s dvije galerije i fontanom, nenametljivo ukrašeno arabeskama, ptičjim krletkama i raznim biljem. I dok se u nizu poprilično usko nabijenih stolova imućnije arapske obitelji druže uz doista odličnu hranu, svježe cijeđene sokove, čaj te obavezni dim nargile, umorni putnici nalaze utočište i okrjepu, zaboravljajući da izvan zidova koji ih okružuju postoji bučan i nervozan bliskoistočni velegrad. Naslijeđe nekadašnjih francuskih guvernera vidljivo je tek u odlično istreniranoj posluzi, a cijene nam omogućuju da se bez grižnje savjesti prepustimo višesatnom uživanju i kontemplaciji, baš kao u nekom gastronomskom wellness centru.

S predsjednikom na čaj

Na putu prema Palmyri stajemo u jednom malom odmaralištu u pustinji, zvanom Bagdad Cafe 66. Vlasnik, stari beduin, nudi nam čaj i pita nas odakle smo. Kada je čuo da smo iz Hrvatske, što je nas prilično začudilo jer dosad na putovanju nitko nije znao za Hrvatsku, odveo nas je u prostoriju pored i pokazao izvješenu hrvatsku zastavu te dvije slike obješene na zid. Na njima je on s predsjednikom Mesićem. Na naše opće oduševljenje shvaćamo zašto je tome tako. U blizini je Palmyra, gdje radi nekoliko stotina Hrvata za hrvatske tvrtke Ina i Crosco. Cijeli kraj zna za Hrvate, a predsjednik Mesić je u prolazu, pri posjeti hrvatskom kontingentu u Siriji, svratio na čaj.

Napokon stižemo u Palmyru, oazu s ruševinama antičkog grada. Grad Palmyra je osnovan u 3. stoljeću prije Krista i zarana izrasta u važno trgovačko-prometno čvorište na karavanskom putu od Sredozemlja do Eufrata. Razgledavamo ostatke antičkog grada: Decumanus, veliku kolonadu, Hadrijanov slavoluk, rimsko kazalište iz 1. stoljeća, Baalov rimski hram koji se smatra najznačajnijom vjerskom građevinom iz 1. stoljeća na cijelom Bliskom istoku. Prilikom razgledavanja antičkog grada, uočavamo na brdu iznad Palmyre utvrdu Qalat ibn Maan libanonskog princa Fahrudina II, koju smo također pregledali uzduž i poprijeko.

Križarska utvrda

Prije povratka kući svraćamo još u Crac des Chevaliers, jednu od najljepših i najbolje očuvanih križarskih utvrda iz srednjeg vijeka. Utvrda vitezova (doslovni prijevod) napravljena je u 11. stoljeću i skoro 200 godina je bila uporište križara. Glavni cilj utvrde je bio kontrola prolaza prema Sredozemlju. Osim toga, kontrolirali su i događanja u Siriji i eventualne pripreme muslimana za invaziju na križare. Tvrđava je osvojena 1271. godine i označava kraj križara na Bliskom istoku.

Zadnju večer spavamo u Hami, gradu na obalama rijeke Oront, u centralnoj Siriji. Hama predstavlja važno poljoprivredno središte Sirije. U samom gradu najveća su znamenitost 16 vodenica izgrađenih za navodnjavanje vrtova, a za koje se tvrdi da potječu od 1100. godine prije Krista. Iako su kroz povijest služile za navodnjavanje, danas služe isključivo kao turistička atrakcija. Hama je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bila jedno od uporišta Muslimanskog bratstva, islamističke organizacije koja se borila protiv svjetovnog sirijskog režima. U veljači 1982. u Hami je izbio ustanak. Njega je Rifaat al-Assad, predsjednikov brat, ugušio za tri dana na najbrutalniji mogući način – korištenjem artiljerije, avijacije, a po nekim izvorima, i bojnim otrovima. Računa se da je tada poginulo između 20.000 i 40.000 ljudi.

Sve u svemu, Bliski istok nas je oduševio, što prirodnim ljepotama, što antičkim kulturama, što širokogrudnim ljudima… Zasigurno ću opet otići u taj dio svijeta.

Grci Novog svijeta

Zašto Gvatemala? Najbitniji razlog je španjolsko govorno područje. Nakon što u Peruu i Boliviji nisam znao beknuti ni riječi, odlučio sam upisati tečaj španjolskog jezika (¡Muchas gracias, profesora Dubravka!) pa sam spojio ugodno s korisnim i otišao u zemlju gdje većina stanovništva priča španjolski jezik. Iako je španjolski jezik službeni jezik Gvatemale, njime ne govori svo starosjedilačko stanovništvo niti je najčešće u upotrebi kao drugi jezik. Postoji 21 priznat različit mayanski jezik, naročito u seoskim područjima kao i nekoliko nemayanskih ameroindijanskih jezika, poput starosjedilačkih jezika Xincal i Garifuna, jezika iz porodice Arawakan, kojima se govori u području karipske obale. Sve u svemu, uz španjolski, još su 22 jezika priznata kao državni jezici.

Drugi razlog su bili vulkani. Gvatemala ih ima trideset i tri. Postoje četiri tipa vulkana: hawaiano, estromboliano, vulcaniano i peleano. U čitavoj srednjoj Americi, najčešći su vulkani tipa estromboliano, dok su u Gvatemali zastupljeni svi tipovi osim hawaiano.

Treći razlog je stara kultura Maya. Dok u Peruu obitavaju Inke, koje su svoje gradove i hramove gradili u visinama Anda, u ovom dijelu svijeta žive Maye, jedan od najciviliziranijih indijanskih naroda domorodačke Amerike, koji su svoje gradove gradili u džungli. Uz područje Gvatemale, Maye nastanjuju Yucatan u Meksiku te Honduras, Salvador i Belize. Neki ih zovu i Grci Novog svijeta, zahvaljujući visokim dostignućima u matematici, astronomiji (imali su kalendar kojega ni današnji ne nadmašuje), građevinarstvu, umjetnosti te su imali i svoje pismo. Zbog toga ih često smatramo najrazvijenijom civilizacijom Novoga svijeta. Mayanski narod danas broji otprilike dva milijuna duša.

Guate

Ciudad de Guatemala (službeno La Nueva Guatemala de la Asunción) glavni je grad ove srednjoameričke države. Prvo naselje na ovom području osnovale su Maye prije više od 2000 godina. Ruševine toga naselja i danas se nalaze u centru grada. Danas Guatemala ima oko tri milijuna stanovnika, a na nadmorskoj je visini od 1533 metara. Najveći je grad Gvatemale i cijele Srednje Amerike. Lokalci glavni grad zovu skraćeno Guate i odatle naziv našeg hostela s početka priče. Hostel vodi jedan američko-gvatemalski bračni par, vrlo su srdačni i voljni pomoći, pri nabavci prijevoza, organizaciji izleta…

Grad je standardno južnoamerički, prilično sličan Limi. Kažu da je opasan, makar mi nismo imali problema sa sigurnošću. Guate je podijeljen u zone te svaka zona u avenije i ulice. Ulice nemaju imena, veće se zovu 3a Calle (treća ulica) ili 2a Av (druga avenija). I to prilično pravilno, avenije idu u smjeru sjever-jug, dok ulice idu u smjeru istok-zapad. Uz tako pravilnu strukturu ulica karta nam uopće nije bila potrebna. U gradu se križa siromaštvo i bogatstvo. Uz visoki moderni neboder često zna stajati trošna zgrada. Zgrade u strogom centru su standardno kolonijalne. Na cesti srećemo stvarno šaren vozni park, od najnovijih BMW-a i Hummera sve do zaprežnih kola. Ono što me najviše dojmilo su chicken busevi. Većina gradskog, a pogotovo međugradskog prijevoza se odvija tim šareno obojanim busevima, koji su vrlo atraktivno ukrašeni raznim dekoracijama. To su u biti dekorirani stari školski autobusi uvezeni iz Sjedinjenih Američkih Država. Riječ chicken (engleska riječ za pile) opisuje namjenu tih autobusa. Odabrali smo taj oblik prijevoza za odlazak u Antiguu, našu drugu destinaciju u Gvatemali.

Vožnjom smo shvatili pravo značenje naziva autobusa. U njima se uz ljude može naići na razne, većinom pernate, životinje. Uz vozača, u svakom busu je i pomoćnik (ayudante), obično klinac od svojih 15-16 godina, koji doziva putnike, naplaćuje karte, stavlja i skida prtljagu na/s krova. U busu je jako tijesno, sjedala su mala i za noge nema mnogo mjesta – ipak je to školski bus namijenjen za djecu. Vožnja je ipak bila jako zabavna. Muzika svira, na skoro svakoj stanici u bus ulijeće neki lokalac koji prodaje razne čokoladice, vodu, sokove, te izlazi na sljedećoj stanici. Uletio je i neki propovjednik koji je na španjolskom pričao o Bogu, vjeri, itd. Jedini problem je što bus staje na svakoj stanici pa je vožnja od 45 km potrajala poprilično dugo.

Grad između vulkana

Antigua je pitoreksan gradić, duge povijesti, kolonijalne arhitekture, smješten između tri vulkana: Fuego (vatra), Aqua (voda) i Acatenango. Fuego je prilično aktivan te se skoro svakodnevno dimi iz njega. Vulkan Agua 1526. godine eruptirao je goleme količine vode, uništio grad i tako si zaradio ime. Iz bilo kojeg dijela grada, vidi se minimalno jedan vulkan. Antigua je bio kolonijalni glavni grad, sve do potreba 1776. godine, kada je to postao Ciudad de Guatemala. Grad se sporo obnavljao, ali je mnogo ostalo od tradicionalnog karaktera grada. Kamene ulice bez vozila, šarene kuće, raskošni vrtovi koji krase gotovu kuću… U gradu je u pravilu zabranjen promet za automobile, ali to ne sprečava ogromne količine tuk-tukova da se ganjaju niz te ulice. Tuk-tuk je mala trokolica, naprijed sličan mopedu, a odostraga rikši. Ovo izuzetno spretno i malo motorno vozilo vuče svoje korijene iz azijskih zemalja (Indije, Pakistana…). Iako je Antigua jako mali grad i s jedne strane grada na drugu se može doći za desetak minuta pješice, ipak smo se često koristili uslugama vozača tuk-tukova, zbog njihove divlje vožnje koja je predstavljala neku vrstu gušta. 🙂

Na glavnom trgu srećemo Satu, našu staru znanicu iz hostela Guatefriends, Finkinju koja putuje Amerikom od sjevera prema jugu. Odlučila je ostati mjesec-dva u Antigui i naučiti španjolski jezik. Antigua je poznata po tome da dosta stranaca ovdje dolazi učiti španjolski ili neki od mayanskih jezika, žive s lokalcima i prisiljeni su brzo učiti, jer engleski ne pomaže, jer ga rijetko tko zna. Zahvaljujući modernim tehnologija, ostao sam u kontaktu sa Satu i javlja mi je da je ostala u Antigui duže nego što je očekivala te da joj je sljedeća destinacija Kostarika.

Uz ove sve vulkane, vrijeme je i posjetiti neki. Odlučujemo se za jednodnevni izlet na vulkan Pacaya, najaktivniji u Gvatemali, koji pripada tipu estromboliano. Taj tip vulkana je vizualno najatraktivniji, a nije preopasan i u tom leži mogućnost turističkog iskorištavanja. Vrh vulkana je stalno zadimljen te konstantno eruptira male količine Lave. Zbog toga svaki dan dolaze horde turista i planinara koji se penju na vrh i gledaju lavu u potocima. Taksijem smo došli do podnožja, sela gdje kreće planinarska staza. Pristup strancima na vrh nije moguć bez plaćene ulaznice u nacionalni park i bez vodiča. Kako vodič ne zna engleski, moje natucanje španjolskog je odlično prošlo. Miguel, naš guía, nas je informirao o aktivnosti vulkana, kada je zadnji put bila veća erupcija te nam je pokazivao vulkane koji se vide sa Pacaye.

Uspon na vrh je trajao nešto manje od dva sata. Prvo smo prolazili kroz bujnu vegetaciju i šumovite padine vulkana, da bi tek nakon polovice puta ugledali sam vrh. Ogoljen vrh, tamno siva ukrućena lava, bez trunke vegetacije. Fascinantno, čudesan prizor, kao da sam na drugom planetu. Na sam vrh se ne smije, jer postoji velika opasnost od sumpornih plinova, ali lava izbija kroz pore tog ogoljenog vrha pa se može pristupiti do nje.

Vulkansko jezero Atitlan

Nakon nekoliko ugodno provedenih dana u Antigui, putešestvija se nastavlja, noge nas nose u mali gradić Panajachel, na vulkanskom jezeru Atitlan. Jezero Atitlan se nalazi u gvatemalskom visočju, na nadmorskoj visini od 1597 m, okružen s tri vulkana. Slovi za najdublje jezero u centralnoj Americi. Sam gradić je turističko središte, jer iz njega idu brodice za sela raštrkana po jezeru. Grad se sastoji od svega nekoliko ulica, štand do štanda gdje se može kupiti hrana ili poneki suvenir. Uz obalu je smješteno nekoliko hotela sumnjive kategorije, ali niske cijene. Za vrijeme građanskog rata, tijekom šesdesetih godina prošlog stoljeća, počeli su dolaziti mnogi hipiji. Kada je rat završio, počeli su dolaziti i ostali turisti, i od tad je primaran priljev novca od turizma. Grad ima i nadimak Gringotenango (“place of the gringo”) zbog dosta turista bijele boje kože, a i hipija koji su ostali živjeti. Također je u upotrebi i skraćeno ima Pana. Definitivno treba posjetiti Pana Rock Caffe, gdje se mogu kupiti majice slične slavnom lancu barova sličnoga imena te ispiti dobro gvatemalsko pivo, Gallo (pijetao). Pivo je lager i moram priznat da je kvalitetnije i punijeg okusa od naše Žuje ili Karlovačke.

Nakon što smo istražili južni dio Gvatemale, vrijeme je za poć na sjever. Nakon cjelonoćnog truckanja u autobusu, dolazimo u Flores, gradić na jezeru Peten Itza. Flores je malo mjesto smješteno na otoku. Mogli bi reći poluotoku, jer široki most veže taj otok sa kopnom. To mjesto je bilo zadnje neovisno utočište Maya, dok su konkvistadori harali ovim dijelovima svijeta. Španjolci su tek 1697. godine uspostavili vlast nad otokom, tako da su ga napali brodovima i uništili ga.

Tikal – najstarije nalazište Maya

U zraku se osjeća drugačija klima, puno je sparnije, vruće je, osjeća se da je u blizini džungla. Glavni razlog zbog čega smo ovdje je Tikal, najstarije i možda najspektakularnije nalazište Maya. Nalazi se usred neprohodne, negostoljubive i kišom prenatopljene džungle. Poput prapovijesnih nebodera izdižu se iz tla džungle dvije piramide strmih strana koje stoje jedna nasuprot drugoj na dva kraja širokog trga. Na njihovim vrhovima nalaze se hramovi na čijim su vrhovima krunaste nadgradnje koje su nekoć bile ukrašene tajnovitim vjerskim simbolima isklesanih u kamenu. Okružene su s oko 350 manjih hramova i palača. Dva hrama, što se suočavaju, datiraju iz 8. st. Za vrijeme kasno klasičnog razdoblja (600.-800.) Tikal je bio jedno od najvećih središta Maya. Ustanovljeno je da je oko 4. st. tamo živjelo od 5000 do 9000 ljudi, što potvrđuju brojne ustanove (preko 4000 u krugu od 16 km). U tom je razdoblju izniklo pet hramova od kojih je najviši četvrti (70 m). Građeno je još mnoštvo palača, obrednih platformi, rezidencija i struktura za tople kupke (vrste sauna), te pet kamenih cesta. U središtu grada nalazio se kompleks palača kraljevske obitelji i ostalih plemića. Tikalske piramide građene su u obliku velikih stepenica ili terasa, a vrh im je bio krnj da bi se na njemu sagradio hram. Smatra se da je služio za promatranje zvijezda jer su Maye na tom području pokazali neobičnu spretnost izvodeći nadasve točne proračune, iako nisu imali baš nikakvih sprava. Središta poput Tikala arhitektonski su izgrađeni kao kompleksi opservatorija, kompleksi za religiozna i astronomska slavlja i obrede, što upućuje na vrlo usku povezanost religije i znanosti.

Bogatstvo Tikala potječe iz njegove bliske veze s Teotihuacanskim carstvom i kulturom. Naime, mnogi smatraju da je Tikal neko vrijeme bio pod vlašću Teotihuacana koji je pokorio ovaj grad oko 378 g. Arhitekti Maya gradili su po njihovom uzoru kuće od nepečene opeke i masivne kamene piramide u čast bogova. Politički sukobi, trgovačko suparništvo i želja za prevlašću bili su izraziti između Tikala i Calakmula (također značajno središte Maya), a s vremenom u sukobe su se uključili i drugi gradovi. Posljedica tih sukoba bilo je mijenjanje nekih osnovnih političkih institucija. Pad Tikala uzeo je maha u kasno klasičnom razdoblju. Maye su počele napuštati grad zbog napada drugih naroda i gradova, iscrpljenosti zemlje, te oslabljene moći svećenstva. Kamenje se počelo polako osipati i džungla je ponovo osvojila hramove i palače.

Belize

Nakon dvotjednog skakutanja po brdima, džungli i jezerima odlučili smo se prije povratka kući odmoriti nekoliko dana u Belizeu, maloj državi koja graniči sa Gvatemalom. Nalazi se na Karipskom moru i poznat je po svojim otocima i odličnim mjestima za ronjenje. Za vrijeme osvajanja Novog svijeta, u Belizeu je cvjetalo piratstvo. Za razliku od Gvatemale, gdje uglavnom žive potomci Maya i bijelaca, u Belizeu je dosta stanovništva afričkog i kreolskog porijekla. U 18. stoljeću postaje kolonija Ujedinjenog Kraljevstva, da bi 1981. godine postala neovisna država.

Naša destinacija je Caye Caulker, mali koraljni otok smješten u blizini drugog najvećeg koraljnog grebena na svijetu. Godine 1961. uragan Hattie je podijelio otok na dva dijela, i na tom mjestu se nalazi plaža zvana Split (hrv. razdjel). Taj uragan je bio toliko jak da je opustošio i 20 milja udaljeni Belize City. Na otoku caruje niskobudžetni turizam, za razliku od obližnjeg otoka Ambergris Caye gdje su smješteni skupi hoteli i veliki rezorti. Miris backpackera se osjeća u zraku, mnogo ih je došlo na tropsku plažu i za male novce jesti jastoge, uživati u moru, pjesku i suncu. Nakon sedam nezaboravnih dana, krećemo na put kući. Buen viaje.

U Gizi se nalazi jedno, ujedno i jedino sačuvano, čudo Starog svijeta – piramide faraona IV. dinastije: Keopsa, Kefrena i Mikerena. Blizu je i Velika Sfinga. Samom gradnjom piramida faraonske su se grobnice premjestile iz prijašnje Saqqare na visoravan Gizu. Drevni egipatski kraljevi vjerovali su da njihov zagrobni život ovisi o očuvanju njihova tijela. Zato su nakon smrti bili balzamirani, a mumije su se skrivale duboko ispod zemlje u unutrašnjosti ovih golemih građevina. Čak su i unutarnji hodnici zatrpavani i skrivani od mogućih pljačkaša. U grobnice je stavljana hrana i sve ostalo što je po vjerovanju Egipćana bilo potrebno kraljevima za njihov zagrobni život.

Kako se u najveću piramidu, Keopsovu, može ući samo jedanput dnevno, odlučili smo kupiti ulaznice za srednju piramidu, Kefrenovu. Kefrenova je piramida znatno manja od piramide njegova oca Keopsa, ali je pronađena u znatno boljem stanju. Sagrađena je od granitnih blokova, koji teže oko nekoliko tona i crvenom bojom odražavaju kontrast s bijelim alabasternim podovima. Na njenom je vrhu vidljiv dio oplate od bijelog vapnenca. Istočna strana piramide otkriva ostatke hrama u kojem su se odvijali pogrebni rituali za pokojnog vladara. Piramide su stari Egipćani izgradili negdje oko 2500. godine prije Krista.

Big Five

Nakon kratkog izleta, vraćamo se na aerodrom i hvatamo avion za Nairobi. Nairobi je glavni grad Kenije, koji prema popisu iz 2005. godine ima 2,750.651 stanovnika. Osnovali su ga britanski kolonizatori 1899. godine i predstavlja jedan od najmlađih gradova na svijetu. Relativno brzo se razvio kao jedno od glavnih poslovnih i kulturnih središta Afrike. Smještaj smo našli za sitnu lovu u kampu nedaleko od centra grada koji drži jedna australska obitelj. Tu smo ostali svega dva dana, razgledavši grad koji nas nije previše oduševio. Vrijeme smo prikratili traživši lokalnu turističku agenciju koja će nas odvesti u rezervat Maasai Mara na safari. Riječ safari dolazi iz swahilija i označava dugo putovanje. Tu riječ popularizirao je slavni američki pisac Ernest Hemingway. U današnje vrijeme to znači višednevni odlazak u savanu ili džunglu u svrhu promatranja ili lovljenja divljih životinja.

U rezervatu Maasai Mara smo proveli iduća tri dana, po cijele dane vozikajući se po rezervatu, u društvu našeg vodiča Jože (pravim imenom Joseph, ali se kroz nekoliko dana druženja s nama počeo odazivati na Joža 😉 ). U ta tri dana smo uspjeli vidjeti skoro sve što se u rezervatu od životinja može vidjeti, uključujući i Big Five. Engleski izraz Big Five ne označava pet najvećih životinja, nego pet životinja koje je najteže uloviti. I to su: lav, slon, leopard, nosorog i bizon.

Po turistima do ‘gole kože’

Pri povratku iz rezervata svratili smo u selo Maasaija. Maasai selo koje smo posjetili se sastoji od dvadesetak kuća – manjata koje su izgrađene od drva i kravlje balege, a kućice su ograđene grmljem kako bi stanovnici zaštitili sebe i svoje govedo od hijena i drugih divljih životinja. Ispred sela dočekalo nas je nekoliko muških članova plemena Maasai obučenih u svoje crvene tunike. Sin starješine sela nas je srdačno pozdravio i olakšao nam novčanike za naknadu za ulaz u selo (2000 kenijskih šilinga što je otprilike 150 naših novaca po osobi). Nakon nekoliko dana provedenih u Africi, naučeni na guljenje do gole kože, upitali smo našeg domaćina što je sve uključeno u tu naknadu, a odgovor je bio – sve. Ispod tunike našeg domaćina se nazirala zapadna odjeća (polo majca i kratke hlače) koju je on vješto skrivao da ju mi ne vidimo. Zatim je uslijedio njihov tradicionalni ples i na kraju nezaobilazno skakanje u vis. Nakon toga ulazimo u selo gdje nas dočekuju žene obučene također u tradicionalnu odjeću s elementima zapadne odjeće. Opet slijedi tradicionalni ženski ples uz pjesmu. Nakon toga je krenulo druženje s ostalim muškim članovima, gdje smo slušali hvalisanja koliko je tko ubio lavova, te su Emira nagovorili da na njihov način upali vatru što je on s uspjehom napravio. Zatim su mu ta dva komadića drveta htjeli prodati za 1500 njihovih novaca, s obrazloženjem da je on veliki ratnik. Zatim smo htjeli pogledati njihovu kućicu iznutra, za što je sin starješine dodatno tražio 500 kenijskih šilinga. Super, vidimo kako je sve uključeno u početnu prilično visoku cijenu. 🙂 Možete misliti kako smo htjeli doplatiti. Nakon igrokaza za turiste, otišli smo nazad u Nairobi, gdje smo uhvatili bus za Tanzaniju.

Manyara – raj za ornitologe

Arusha je grad na sjeveru Tanzanije, podno planine Meru, sa 270.000 stanovnika. Grad nas nije ničime impresionirao, osim klimom koja je bila prilično suha i ugodna. Vrijeme smo prikratili ispijajući domaća piva i tražeći lokalnu agenciju koja će nas odvesti na još jedan safari. Ovaj put smo izbor sveli na krater ugaslog vulkana Ngorongoro i jezero Manyara.

Prvo smo posjetili jezero Manyara, površine 231 km². Ime dolazi od Maasai riječi emanyara, koja označava vrstu biljke koja raste kao živica. Iako je taj nacionalni park najpoznatiji po majmunima babunima, tamo obitava i većina ostalih divljih životinja kao nilski konji, impale, slonovi, bizoni, lavovi, leopardi, žirafe… To jezero je pravi mali raj za ornitologe, jer se može vidjeti preko 300 vrsta ptica uključujući i plamence, orlove i lešinare. Uz samo jezero smo vidjeli tisuće plamenaca. To su prekrasne ptice tankih i dugih nogu, imaju dugačak i vrlo savitljiv vrat te ružičasto perje. Specifično obilježje im je kljun koji je neobično savijen. Uz njegovu pomoć – kljunom zaronjenim s gornjom stranom prema dole – iz vode ili mulja filtriraju hranu. Vidjeli smo i jato lešinara kako dovršavaju uginulog bizona.

Drugi dan smo posjetili Ngorongoro. Ngorongoro je zapravo ugašeni krater vulkana, formiran kad se vulkan ugasio prije mnogo milijuna godina. U promjeru širok 20 km, to je najveći potpuni, nepotopljeni krater na svijetu. Uska cesta se uspinje uz krater i dolaskom na rub, ugledali smo taj uistinu ogroman i predivan krater. Životinje izgledaju poput mrava i polako se kreću po dnu kratera, ali ako se pažljivije pogleda, to su bizoni koji slove za možda najopasnije stanovnike tog kratera. Krater je toliko velik da ima vlastite, zasebne vremenske uvjete. Na jednoj strani može biti oblačno ili čak padati kiša, dok se druga strana kupa u sjajnom sunčevom sjaju. Unotač svim superlativima kratera, njegovoj privlačnosti najviše doprinosi raznovrsni divlji životinjski svijet. Krater udomljuje tridesetak nosoroga (najveću preostalu skupinu nosoroga na kontinentu, kao i desetke lavova. Većina uobičajenog afričkog životinjskog svijeta se može pronaći u krateru, s iznimkom žirafa, kojima su rubovi kratera previše strmi. Po rubu kratera, s vanjske strane, nalazi se nekoliko Maasai sela, čiji stanovnici imaju pravo ispaše i napajanje stoke u krateru.

Muke po karticama

Nakon safarija, vraćamo se u Arushu gdje hvatamo bus za Dar es Salaam. To je bila najveća patnja na cijelom putu. Sjedalice su bile prilično uske, u jednom redu sjedi po pet ljudi, a bus pun puncat. Nakon skoro 15 sati vožnje u preuskom prostoru, bez klime i pri velikoj sparini, dolazimo u predgrađe Dar es Saalama, najveći grad Tanzanije. Ima oko 2,500.000 stanovnika. Najbogatiji je i najznačajniji ekonomski centar Tanzanije. Prestao je biti glavni grad sedamdesetih godina (Dodoma je danas glavni grad), ali ostao je bitan centar. Ime mu znači nebeski mir. Nalazi se na prirodnoj luci Indijskog oceana i predstavlja glavni čvor željeznice i auto puteva.

Sultan od Zanzibara Seyyid Majid dao je sadašnje ime gradu 1866. Poslije sultanove smrti grad prilično nazaduje, pa tek 1887. Njemačka Istočnoafrička kompanija uspostavlja tu svoju bazu. Rast grada je ubrzan ulogom koju je imao kao administrativni i komercijalni centar Njemačke Istočne Afrike. Gradnjom centralne željeznice početkom 20. stoljeća dolazi do industrijalizacije. Velika Britanija preuzima Njemačku Istočnu Afriku tijekom Prvog svjetskog rata i od tada se zove Tanganjika. Politički razvoj dovodi do pokreta za oslobođenje i do nezavisnosti 1961. Dar es Saalam ostaje glavni grad. Tanganjika i Zanzibar se 1964. stapaju u jednu državu Tanzaniju.

Klima je bila prilično drugačija nego u unutrašnjosti istočne Afrike, prilično je visoka vlaga u zraku koja se jako teško podnosi. Odlučili smo što prije otići za Zanzibar i ujutro kupujemo karte za trajekt. Kako smo ostali suhi sa devizama, odlučili smo pronaći bankomat koji prima Maestro i tada smo shvatili da je to skoro pa nemoguća misija. Samo jedna banka u tako velikom gradu je primala Maestro, dok ostale primaju isključivo Visu. A svi četvero imamo samo Maestro, Mastercard ili American Express. Katastrofa. Izgubili smo nekoliko sati na pronalazak te banke, ispitujući u svakoj banci gdje da odemo.

Zatim smo odlučili kupiti kartu za avion sa Zanzibara za Nairobi da izbjegnemo više od 20 sati patnje autobusom. Nalazimo poslovnicu lokalnog avioprijevoznika, ali opet pljuska. Primaju samo gotovinu i to samo dolare (lokalnu valutu i kartice ne primaju). Idućih par sati smo proveli na putu do te iste banke gdje možemo podići gotovinu na Maestro i kupujući dolare.

Zanzibar – otok slavne prošlosti

Zanzibar (domorodački naziv je Unguja) je otok smješten dvadesetak milja daleko od istočnoafričke obale. Zanzibar ima površinu 1609 km², a zajedno s okolnim otocima (uključujući i otoke Pemba i Mafia) broji oko milijun stanovnika. Otok je nizak, pretežno koraljne građe i bujne vegetacije. Za Zanzibar se može reći da je otok slavne prošlosti, ali vrlo nesigurne budućnosti. Prvi stanovnici Zanzibara bili su Afrikanci sa susjednog kopna. Već u 8. stoljeću počinju na Zanzibar svraćati prvi arapski trgovci s područja današnjeg Omana i Irana što je označilo prekretnicu u povijesnom razvoju otoka jer jačaju trgovačke veze između arapskog svijeta i istočne Afrike. Trgovina je ovisila o monsunskim vjetrovima, a obavljala se pomoću dhow-ova, brodova lagane konstrukcije opremljenih s jednim jedrom, koji su u idealnim uvjetima mogli preploviti put od zapadnoindijskih luka do Zanzibara za dvadesetak dana. Krajem 15. stoljeća na Zanzibar su stigli Portugalci koji su pretvorili otok u pomorsku bazu na trgovačkoj ruti prema Indiji. Iako su se na otoku zadržali dva stoljeća nisu ostavili dublji kulturološki trag. Portugalce su 1698. protjerali s prostora Istočne Afrike, uključujući i Zanzibar, omanski Arapi čiji će utjecaj na razvoj otoka biti od presudnog značenja. Spoj arapske kulture i lokalnih afričkih utjecaja najbolje će se ogledati u razvoju jezika swahili koji je zbog svoje jednostavnosti postao službenim jezikom čitave istočne Afrike.

Povijest Zanzibara ima i svoju mračnu stranu. Tijekom 18. i 19. stoljeća bio je glavna baza za trgovinu afričkim robljem koje su iz unutrašnjosti dovodili arapski trgovci. Oni su svoje zarobljenike često kupovali od ratobornih afričkih plemena. Robovi su prodavani europskim i američkim trgovcima i u užasnim uvjetima odvoženi u obje Amerike i na Karibe. Mi smo posjetili mjesto gdje je bila tržnica robova, gdje sad stoji anglikanska katedrala. Oltar katedrale nalazi se na mjestu stupa srama na kojem su robovi bičevani.

Rodna gruda Farrokha Bulsare

Glavni grad Zanzibara je Kameni grad (eng. Stone Town), koji je dobio naziv zbog toga što je cijelo srce grada izgrađeno od kamena, isprepleteno mnoštvom vijugavih i kosih ulica koje izgledaju kao da vode svakamo i nikamo. Kao zanimljivost može se spomenuti da je na Zanzibaru rođen i Freddie Mercury, legendarni frontman grupe Queen, pravim imenom Farrokh Bulsara (1946.), čiji su roditelji porijeklom iz Irana. Njegova rodna kuća danas je jedna od glavnih turističkih znamenitosti na otoku. Mi smo posjetili poznati bar Mercury’s u blizini njegove rodne kuće. Točno u sredini luke nalazi se Sultanova palača, izgrađena u 19. stoljeću, a poznata je i kao Kuća čuda jer je imala električnu struju i prvi lift u istočnoj Africi. Nakon godina napuštenosti sad je obnovljena te se u njoj nalazi lijep muzej.

U glavnom gradu Zanzibara Kamenom gradu smo proveli svega jednu noć, te se uputili u najsjevernije mjesto na otoku, Nungwi. Tu smo se stacionirali u slijedeća četiri dana, provodili smo dane i noći na plaži, kupajući se i uživajući u lokalnim specijalitetima. U baru na plaži smo proslavili Novu godinu. Nakon guštanja bilo je vrijeme za krenut kući. Put kući je trajao preko dva cijela dana, jer smo imali višesatno čekanje u Nairobiju i Kairu. Svakako valja spomenuti prekrasan pogled iz aviona na Kilimanjaro, najvišu planinu u Africi.