Zašto Gvatemala? Kao i u slučaju stanova (država koji završavaju na –stan, a o kojima sma pisao u prošlim blogovima – Kirgistan i Tadžikistan, glavni razlog odlaska tamo je i nepopularnost te turističke destinacije. Drugi razlog bio je ispraksirati moj španjolski.
Treći razlog je stara kultura Maya. Dok u Peruu obitavaju Inke, koje su svoje gradove i hramove gradili u visinama Anda, u ovom dijelu svijeta žive Maye (ili Maje), jedan od najciviliziranijih indijanskih naroda domorodačke Amerike, koji su svoje gradove gradili u džungli. Uz područje Gvatemale, Maye nastanjuju Yucatan u Meksiku te Honduras, Salvador i Belize.
Neki ih zovu i Grci Novog svijeta, zahvaljujući visokim dostignućima u matematici, astronomiji (imali su kalendar kojega ni današnji ne nadmašuje), građevinarstvu, umjetnosti te su imali i svoje pismo. Zbog toga ih često smatramo najrazvijenijom civilizacijom Novoga svijeta. Majanski narod danas broji otprilike dva milijuna ljudi.
Chicken buses – šareni autobusi za prijevoz…ljudi!
Prvo mjesto koje sam posjeti je glavni grad, Ciudad de Guatemala (službeno La Nueva Guatemala de la Asunción). Lokalci glavni grad zovu skraćeno Guate. Grad je standardno južnoamerički, prilično sličan Limi. Kažu da je opasan, iako ja nisam imao problema sa sigurnošću . Guate je podijeljen u zone, a svaka zona u avenije i ulice. Ulice nemaju imena, veće se zovu 3a Calle (treća ulica) ili 2a Av (druga avenija). I to prilično pravilno, avenije idu u smjeru sjever-jug, dok ulice idu u smjeru istok-zapad. Uz tako pravilnu strukturu ulica karta uopće nije potrebna.
U gradu se križa siromaštvo i bogatstvo. Uz visoki moderni neboder često zna stajati trošna zgrada. Zgrade u strogom centru su standardno kolonijalne. Na cesti srećemo stvarno šaren vozni park, od najnovijih BMW-a i Hummera sve do zaprežnih kola. Ono što me najviše dojmilo su chicken busevi.
Većina gradskog, a pogotovo međugradskog prijevoza se odvija tim šareno obojanim busevima, koji su vrlo atraktivno ukrašeni raznim dekoracijama. To su, u biti, dekorirani stari školski autobusi uvezeni iz Sjedinjenih Američkih Država. Riječ chicken (engleska riječ za kokoš) može se odnositi na činjenicu da su autobusi uglavnom pretrpani kao kamioni s kokošima ili na to da se u centralnoj Americi žive životinje prevoze u takvim autobusima.
Odabrao sam taj oblik prijevoza za odlazak u Antiguu, moju drugu destinaciju u Gvatemali.
Antigua je pitoreksan gradić, duge povijesti, kolonijalne arhitekture, smješten između tri vulkana: Fuego (vatra), Aqua (voda) i Acatenango. Fuego je prilično aktivan te se skoro svakodnevno dimi iz njega. Vulkan Agua 1526. godine eruptirao je goleme količine vode, uništio grad i tako si zaradio ime. Iz bilo kojeg dijela grada, vidi se minimalno jedan vulkan. Antigua je bio kolonijalni glavni grad, sve do potreba 1776. godine, kada je to postao Ciudad de Guatemala. Grad se sporo obnavljao, ali je mnogo ostalo od tradicionalnog karaktera grada.
Što je tuk-tuk?
Kamene ulice bez vozila, šarene kuće, raskošni vrtovi koji krase gotovu kuću… U gradu je, u pravilu, zabranjen promet za automobile, ali to ne sprečava ogromne količine tuk-tukova da se ganjaju niz te ulice. Tuk-tuk, za one koji još ne znaju, je mala trokolica, naprijed sličan mopedu, a odostraga rikši. Ovo izuzetno spretno i malo motorno vozilo vuče svoje korijene iz azijskih zemalja (Indije, Pakistana…). Iako je Antigua jako mali grad i s jedne strane grada na drugu se može doći za desetak minuta pješice, ipak sam često koristio usluge vozača tuk-tukova, zbog njihove divlje vožnje koja je predstavljala neku vrstu gušta.
Nakon istraživanja južnog dijela Gvatemale, vrijeme je za poći na sjever. Nakon cjelonoćnog truckanja u autobusu, dolazim u Flores, gradić na jezeru Peten Itza. Flores je malo mjesto smješteno na otoku. Mogli bi reći poluotoku, jer široki most veže taj otok sa kopnom. To mjesto je bilo zadnje neovisno utočište Maya, dok su konkvistadori harali ovim dijelovima svijeta. Španjolci su tek 1697. godine uspostavili vlast nad otokom, tako da su ga napali brodovima i uništili ga.
U zraku se osjeća drugačija klima, puno je sparnije, vruće je, osjeća se da je u blizini džungla. Nedaleko od Floresa nalazi se Tikal, najstarije i možda najspektakularnije nalazište Maya. Nalazi se usred neprohodne, negostoljubive i kišom prenatopljene džungle. Poput prapovijesnih nebodera izdižu se iz tla džungle dvije piramide strmih strana koje stoje jedna nasuprot drugoj na dva kraja širokog trga. Na njihovim vrhovima nalaze se hramovi na čijim su vrhovima krunaste nadgradnje koje su nekoć bile ukrašene tajnovitim vjerskim simbolima isklesanih u kamenu. Okružene su s oko 350 manjih hramova i palača.
Za vrijeme kasno klasičnog razdoblja (600.-800.) Tikal je bio jedno od najvećih središta Maya. Ustanovljeno je da je oko 4. st. tamo živjelo od 5000 do 9000 ljudi, što potvrđuju brojne ustanove (preko 4000 u krugu od 16 km). U tom je razdoblju izniklo pet hramova od kojih je najviši četvrti (70 m). Građeno je još mnoštvo palača, obrednih platformi, rezidencija i struktura za tople kupke (vrste sauna), te pet kamenih cesta. U središtu grada nalazio se kompleks palača kraljevske obitelji i ostalih plemića.
Tikalske piramide građene su u obliku velikih stepenica ili terasa, a vrh im je bio krnj da bi se na njemu sagradio hram. Smatra se da je služio za promatranje zvijezda jer su Maye na tom području pokazali neobičnu spretnost izvodeći nadasve točne proračune, iako nisu imali baš nikakvih sprava. Središta poput Tikala arhitektonski su izgrađeni kao kompleksi opservatorija, kompleksi za religiozna i astronomska slavlja i obrede, što upućuje na vrlo usku povezanost religije i znanosti.
Nakon dvotjednog putovanja Gvatemalom, uputio sam se u Belize. Jedanput možda dođe na red da ispričam dogodovštine iz te zemlje. Tko zna, možda već u sljedećem blogu..:)